Foto: Srđan Hebar
Foto: Srđan Hebar
Foto: Srđan Hebar
Foto: Srđan Hebar
Foto: Srđan Hebar
Foto: Srđan Hebar

Strme planine, rijeka, more... konfiguracija tla je takva da čovjek ovdje mora biti gusar

03. 08. 2017. u 11:48 1
Oko omiških gusara mogla bi se zavrtjeti turistička priča za ‘past u nesvijest’, a mi iz tog povijesnog blaga još nismo izvukli turističku korist

Široka ramena, ispijeno lice. Marama na glavi. Vjerojatno ne crna, već bijela. Na licu ožiljci od mača i noža, uspomene iz nemilosrdnih borbi, pojačani od soli, sunca... Bijela platnena košulja. Grubo platno. Dob? Možda 25 godina.

Tako je izgledao omiški gusar. Slavni gusar, oko kojeg bi se mogla zavrtjeti turistička priča za ‘pasti u nesvijest’, Instagram bi gorio... No o njemu se malo zna, gotovo ništa. Svi smo nešto čuli, ali, eto, znamo da su – u Omišu bili gusari. I to je to. Kraj. Omiški gusar. Gusar iz Omiša. Točka. Uz Cetinu, na obali, sjedim s Petrom Buljevićem koji ima omišku kulturu i povijest u malom prstu. Pokušavamo portretirati gusara. Ovdje, baš tu gdje mi sad sjedimo i pijemo kavu, gusari su – radili.
– Bio je ratnik, a u to se doba živjelo do 30 godina. Ne dulje...
Što znamo?
– Znamo da se gusarski brod zvao strijela, odnosno sagita. Bio je drven, plitak, brz. Munjevit! I imao je rilo kojim bi probio bok. Na njemu dva jedra i trideset veslača – govori on i pokazuje nekoliko metara dalje mjesto koje se zove Planovo.

Tu je tunel, vidjet će ga svaki turist. U njemu su gusari gradili svoje brodove. Zbog slatke vode brodovi bi im dulje trajali, a teško bi neprijateljski brod mogao ovamo doći i zapaliti ih. OK, uspjeli su to kasnije Mlečani. Kako su omiški gusari napadali?
– Prikrili bi se, recimo negdje oko Hvara ili Brača. Ma oni su napadali od Boke kotorske do Labina. Pazi, to je 12., 13., 14. stoljeće. Na brodu 30 veslača i 40 frajera, gusara – govori Petar i pokazuje na izlaz rijeke Cetine.

– Tu su imali podzemnu fortifikaciju Mostinu. Radi se o podvodnom mostu. Napali bi na pučini, recimo, galiju, te pobjegli. Galija za njima, a oni bi je tu namamili u zamku. Kad bi oni, onako plitki, prošli, galija bi se nasukala na taj podvodni most. S dviju kula još bi nategnuli lance i, eto, neprijateljskom brodu ne bi bilo više spasa. Klasična zamka... Pazi, nije tad bilo baruta. Došao bi na brod s bodežom i borba prsa o prsa. Eventualno su imali vatrene kugle sa smolom, odnosno kugle s ježevima – veli Buljević.

Taktika borbe bila je – klasična. Ista kao i danas. Recimo, kod sukoba huligana. Prvo idu oni najsposobniji, najveći, najbolji. A kad oni probiju, za njima kreću oni manje sposobni, ali masa čini svoje. Usidrili bi se za brod, prikovali ga i posao bi brzo bio gotov.
Tu moj sugovornik zastane pa kaže: – Nisu se oni smatrali gusarima. Bila je to tada legalna ekonomija! Tko nije plaćao putarinu, odnosno prolaz morem, kao mi danas autocestu, oni bi ga napali. Ili danas, ako ne platiš parking – dobiješ kaznu.
Tko je plaćao? – Dubrovčani su plaćali. Njih nisu napadali. Splićani su im, recimo, palili brodove jer su ih napadali. U Omišu su tada na vlasti bili knezovi Kačići.

– Gusari nisu znali pisati. Bilo je to rezervirano za plemstvo. A oni su u to doba bili sirotinja. Za pisanje si trebao imati novaca, bio je to skup sport. Pisalo se na koži ili papirusu. Bilo je to doba kada je pisanje bilo rezervirano isključivo za Crkvu i plemstvo. Zapravo, mogli bismo ih usporediti danas s – vojnikom. Gusari su, analiziramo, u to doba kada su na Jadranu gradovi, uz njihov Omiš, bili još Split, Trogir, Zadar, Dubrovnik, Kotor i slavna Venecija, s drugih brodova uzimali zlato, vino, ulje, začine, vunu, šećer... A što sa zarobljenicima, pitam dok kraj nas prolazi grupa kineskih turista. Gledaju i oni mjesto gdje su se za život i plijen borili gusari, zanimala bi ih naša priča.

– Postoji točno zapis koliko je vrijedio jedan rob. Ne znam točno, ali recimo jedan rob kao četiri ovce, dva pečena kruha...
Kako se gusar opuštao?
– A kako će? Vinom! Bio je prljav, kupao se jednom ili dva puta godišnje. Srednji vijek nije poznavao čistoću. I zbog toga je također bio skloniji bolestima pa je ranije umirao.
Imao je suprugu?

– Naravno! I bili su vrlo pobožni, išli u crkvu. Živjeli su u ulicama gdje su danas u Omišu Fošal, Široka ulica, Smokvica. Jeo je malo mesa, bio je pothranjen. Većinom je to bila riba, jegulje, pastrve, bukve, orade, lubine. A od povrća kupus i blitvu. A kad bi čovjek postao gusar?
– Kad? Čim bi stasao. Ušao u pubertet, kad bi se mogao boriti. Možda s 13, možda s 15 godina... A zašto baš Omiš?

– Pogledaj oko nas, konfiguraciju tla. Strme planine, rijeka, more. Konfiguracija tla je takva da tu moraš biti gusar! – poentira on.
Francuzi imaju gusare, bilo ih je i u sjevernoj Africi i na Karibima. A kod nas i na Cetini i na Neretvi! I danas, eto, pitaj boga jesmo li i nas dvojica uspjela to, ovako uz kavu, opušteno, dovoljno precizno opisati, jer zapisa je zaista malo. Ali priča je nepoznata, misteriozna. I to joj daje draž. A naša... Gusarska.
Što se čeka?

pogledajte na vecernji.hr
Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".