Takozvani 'ghosting' odnosno nestajanje iz nečijeg života bez objašnjenja, danas više nije rijetkost, osobito otkad su aplikacije za upoznavanje postale uobičajen put do novih odnosa. Ipak, kad se netko jednostavno izgubi ili prekine svakodnevnu komunikaciju bez očitog povoda, to može biti šokantno, bolno i zbunjujuće. Nova psihološka analiza sugerira da poriv za nestankom često nije stvar okrutnosti, nego pokušaj samoočuvanja, otkrivaju stručnjaci za Newsweek.
Klinički psiholog Charlie Heriot-Maitland tvrdi da je 'ghosting' jedan od svakodnevnih obrazaca ponašanja koje pokreće drevni sustav mozga kao odgovor na prijetnju. Taj sustav, objašnjava, nije dizajniran da nas učini sretnima ili da gradi zdrave odnose, nego da nas zaštiti od onoga što doživljavamo kao opasnost. U svojoj knjizi Controlled Explosions in Mental Health autor istražuje ponašanja koja često nazivamo samosabotažom, poput odugovlačenja, perfekcionizma, oštre samokritike i 'ghostinga', te ih opisuje kao pokušaje živčanog sustava da upravlja strahom. Iz perspektive preživljavanja, 'ghosting' je svojevrsna 'trampa', kaže Heriot-Maitland. Donosi kratkoročno olakšanje jer smanjuje trenutni stres ili osjećaj prijetnje, ali to olakšanje dolazi uz cijenu dugoročne štete. Živčani sustav u pravilu bira ono što se čini najsigurnijim sada, čak i kad takav izbor s vremenom potkopava odnos.
Autor ove situacije opisuje kao 'kontrolirane eksplozije' odnosno male, samonametnute prekide koji služe da spriječe veći emocionalni slom. Kao što netko može odgađati obaveze iz straha od neuspjeha ili se povući iz društva da izbjegne odbijanje, tako i 'ghosting' postaje način da ostanemo pod kontrolom kad nam bliskost počne djelovati rizično. Neurološki gledano, reakcija je brza i automatska. U trenutku 'ghostanja' mozak reagira na neposrednu prijetnju, a ne na dugoročne posljedice, objašnjava Heriot-Maitland. Odgovaranje može djelovati kao okidač za tjeskobu, sukob ili sram, pa tišina donosi trenutačno olakšanje.
Problem je što ovakvi obrasci lako postanu samoispunjavajuće proročanstvo. Ako iz straha izbjegavate nekoga jer mislite da vas neće prihvatiti, na kraju možete osigurati da se odnos nikada ni ne razvije. S vremenom, kratkoročni osjećaj sigurnosti može se pretvoriti u usamljenost, krivnju i narušeno povjerenje. Heriot-Maitland upozorava i na moralno osuđivanje 'ghostinga', bilo da osuđujemo osobu koja nestaje ili onu koja je ostavljena bez odgovora. Etiketiranje ponašanja kao lijenog, bezobraznog ili toksičnog, kaže, može produbiti sram i učvrstiti naviku. Umjesto toga predlaže ključnu razliku: treba razumjeti služi li 'ghosting' nekoj zaštitnoj funkciji ili tiho narušava nečiji život i odnose.
Poanta 'prekida' nije prisiliti se na drukčije ponašanje pod svaku cijenu nego shvatiti koju ulogu to ponašanje trenutno ima. Kada se zaštitna funkcija prepozna bez srama, otvara se prostor za izbor i za zdravije načine nošenja s nelagodom. Prekidanje ciklusa, zaključuje ovaj stručnjak, zahtijeva suosjećanje umjesto samokritike, a tek kada prepoznamo strah ili nezadovoljenu potrebu koja stoji iza tišine, možemo stvoriti sigurnije načine komunikacije bez 'miniranja' odnosa koje zapravo želimo sačuvati.