japanski način života

Reportaža iz Japana: Nema svuda wi-fi-ja, vole pivo, a u javnom sektoru više rade

18.04.2019.
u 07:00
Modernizacija nije prekrila svaki spomen bogate tradicije
Pogledaj originalni članak

Ako si frustriran, idi se liječiti, šta si meni došao! – vikao je jednom ispred mene vozač ZET-ova autobusa na početnoj stanici na zagrebačkom Glavnom kolodvoru na putnika koji ga je pitao zašto autobus kasni pola sata kada se njemu žuri na posao.

Sjetio sam se tog vozača kada sam vidio kako se u Japanu kondukter u “Metak-vlaku”, kako zovu jedan od najbržih vlakova na svijetu, nakloni vagonu svaki put kada u njega uđe, kao i neposredno prije nego što iz njega izađe. Bilo je dovoljno samo devet dana u dalekom Japanu, a bila bi dovoljna i tri sata, da mi se učvrsti dojam da ti ljudi u dalekoj zemlji svaki prostor tretiraju kao da je njihova kuća, a gotovo svaki odnos s drugim čovjekom kao da im je najvažniji na svijetu.

Ima im se što prigovoriti: previše rade, forma im je važnija od sadržaja, razlike između muškaraca i žena veće su nego u nas..., no japanski duh, osnovna pristojnost i skromnost osvojili su me na prvu.

Trčanje u hotelu

Roboti su, ukočeni, zanemarili su tradiciju i svi, baš svi znaju borilačke vještine. Predrasude o Japancima dostigle su me u svakom razgovoru nakon povratka iz Zemlje Izlazećeg Sunca. I ništa ne može biti dalje od istine. Ne samo da nisu uštogljeni i nepristupačni, ne samo da miješaju tradiciju s modernošću kao možda nijedna druga nacija na svijetu, ne samo da nemaju Wi-Fi u svakom kutku svakog kafića, kao primjerice u Zagrebu, nego je pronaći ljubitelja karatea ili vojske u toj velikoj zemlji gotovo nemoguće.

Najveća je razlika koja se može zamijetiti u odnosu na Europljane japanski osjećaj časti koji proizlazi iz pomalo zastrašujućeg mentaliteta grupe, koji se u politici naziva kolektivizmom, a koji direktno proizlazi iz osjećaja da se svaki posao radi zbog nečeg važnijeg od pojedinca samog.

Najviše me bilo sram kada smo ih u hotelu pitali mogu li nam donijeti prtljagu, a oni su počeli trčati prema nekoj sobi u kojoj je bila. Radi fizički posao u hotelu, možda ima plaću koja je 10, 20 posto viša od minimalca, ali mu čast nalaže da što prije izvrši svoj zadatak.

– Ovdje kod nas ljudi u javnom sektoru rade više od onih u privatnom – rekla mi je jedna državna službenica koja navečer, oko 20 sati ima beskrajno više energije od mene, a oboje smo imali dug dan. U Hrvatskoj nije tako, nije ni u Sjedinjenim Državama, kao ni u Kini.

– Kako to? – pitao sam je opisujući joj situaciju u Hrvatskoj.

– Ovdje je kultura takva. Čak i ako se ljudima ne radi, ostaju jer drugi ostaju – opisuje. I to je zapravo točno, Japanci ostaju na poslu najmanje toliko dugo dok šef ne ode kući. A nekada i puno dulje.

U toj zemlji, iako bi čovjek na prvi pogled rekao drugačije, tehnologija nije sasvim “prekrila” neki prošli način života. Iako imaju metro u kojem su vlakovi samovozeći, što je zanimljivo samo po sebi, a još više ako se zna da njima upravlja privatna, a ne javna tvrtka, isto se tako na ulicama grada mogu vidjeti i telefonske govornice s karakteristično čistim kabinama.

Uz svaki ručak čaj, i to vruć

U oči upada koliko Japanci mlado izgledaju, a kad se izađe na ulicu u kasne sate, može se vidjeti muškarce u odijelima, uz neizostavne kravate, kako odlaze kući s posla.

– Izgledaju kao da idu kući s maturalne zabave, tko bi inače s 19 godina nosio kravatu kasno navečer – palo mi je na pamet gledajući muškarce u 30-ima.

No ne idu s maturalne zabave, nego iz smjene koja je započela ujutro i u kojoj su bili do 22, 23 ili ponoći. Često idu i na piće nakon posla. Bilo s klijentima, bilo s kolegama jer se to od njih očekuje i važan je dio sklapanja poslova.

Čuli smo od Japanaca da je vrlo teško u kafiću vidjeti ženu koja sama sjedi i pije piće, no u pubovima sam se lagano razuvjerio. S druge strane, ono što nekog na šank može najlakše privući, dobra glazba, nekako je utišana, stavljena u drugi plan. No to je tako u poslovnom dijelu grada u kojem skupi pubovi privlače ozbiljne ljude, a u parku po imenu Yoyogi mogli smo vidjeti sasvim drugačije prizore.

Picture of a girl of the Hanayagi Tomokinu and Watanabe dance group, taken during the 16th Japan Day in Dusseldorf, Germany, 20 May 2017. Japanese martial arts and paintings were presented while sushi and noodle dishes were on offer. Cosplayers turned hea
Foto: Reuters

Od mladog pijanog Japanca koji baulja usred parka s bocom u ruci, plesača koji se zabavljaju uz rockabilly glazbu, Filipinaca koji se opuštaju pod krošnjama netom procvjetalih trešanja, do plesača koji sam samcat uz glazbu s velikog radija izvodi pokrete koje bi samo najbolji poznavatelj plesnih podija u svjetskim diskotekama mogao opisati. Pivo je skupo, ali je jako dobro. Najpoznatiji brendovi, Sapporo, Asahi, Kirin (drugim sam stranim novinarima zbog tog piva prepričao kako je bivši ministar Ivica Kirin postao prva hrvatska YouTube zvijezda, nasmijalo ih je) koštaju oko 13 kuna u dućanu, a u pubovima cijene jako variraju. Jedno sam popio u malom restoranu za oko 20 kuna, a drugo u najobičnijem pubu, kakvih u centru Zagreba ima pet u svakoj ulici, za više od 60 kuna.

Ručak se teško može pojesti za manje od 100-150 kuna, a u restoranima posebno oduševljava predanost Japanaca kada su rezanci u pitanju. Jedu ih uz glasno i namjerno srkanje, što se smatra vrlo pristojnim i preporučuje se da se onom tko ih je napravio pokaže da u njima uživaju. Najjeftinije rezance pronašli smo već za 40-ak kuna i bili su sasvim dobri. Čini se da se posebno lako može pronaći jeftina hrana u kineskim restoranima za koje se čini da ih ima na svakom koraku u Tokiju.

Japanska je hrana, posebno tradicionalna, poslužena potpuno drugačije od europske. U puno manjih zdjela, čak i u dvoznamenkastom broju njih, često samo s po jednim komadićem pojedine hrane. Jedan škamp, jedna lignja, jedan mali slatki krumpir, jedan tofu. Uvijek uz nešto veću porciju riže koja je vrlo ukusna iako nije previše začinjena. Problem s takvim ručkom, iako ima odlične dijelove, jest u zamoru koji čovjek može osjećati nakon što proba desetak različitih okusa, svaki u maloj količini. Za one koji se lako naviknu može se pak raditi o pravoj gozbi. Uz ručak gotovo uvijek piju čaj, i to vrući.

Zapadnjačkom bi se nepcu pogotovo mogla svidjeti tempura, japanska smjesa u kojoj se prži povrće ili morski plodovi. Kada se ta hrskava poslastica kombinira s rižom, okus joj je doista odličan.

Japan je također poznat po zelenom čaju, a mi smo posjetili i farmu tog nadaleko poznatog specijaliteta u Shizuoki, regiji u kojoj se proizvodi najviše ovog napitka. Japanci ga, naravno, proizvode na više načina, uključujući i umetanja zrna riže u jednu vrstu koja čaju zaista daje poseban, “dimljen” okus. Nije mi se posebno svidio. No u Shizuoki zeleni čaj stavljaju kao dodatak u sve slastice pa sam tako probao tiramisu, koji je gotovo potpuno zelen, a u njemu ima i voća.

Sushi, globalno najpoznatije japansko jelo, uopće nije na svakom koraku u toj zemlji. Iako ima pojedinih restorana specijaliziranih za sirovu ribu, tempura ili rezanci puno češće gladnog čovjeka gledaju iz jelovnika.

Od Tokija do Shizuoke, i kasnije Kyota, išli smo spomenutim brzim, “Metak-vlakom”. Pogled na okolnu prirodu iz tog vlaka, popularnog diljem svijeta, izgleda kao iz bilo kog drugog vlaka u kojem smo se vozili. No tek stajanje izvan njega na peronu dočarava o kako se brzom vozilu radi. Osjećaj je kao da kraj tebe prolazi avion. Primjerice, “Metak-vlak” 360 kilometara od Tokya do Kyota vozi tek nešto više od dva sata.

Kyoto je poseban, drugačiji od Tokija. Uz mnogo svetišta i hramova, taj je grad jedno od kulturnih središta Japana. Do prije 150 godina bio je i službeno središte zemlje u kojem su stolovali carevi. Vrlo je popularan među turistima koji često unajme kimona na jedan dan i zatim šeću gradom u njima. No ne bi to bio Japan da tradiciju ne miješa s modernizmom, pa čak i onim neostvarivim. Tako je jedna od najpopularnijih stranaka u Kyotu – Komunistička partija, jedna od najvećih stranaka tog predznaka u svijetu.

Vladu inače predvodi Liberalno-demokratska stranka, koji je sinonim tamošnje vlade kao što su između Drugog svjetskog rata i 1990-ih u Italiji bili demokršćani. Na vlasti je od 1955. provela 60 od 64 godine i potpuno se uvukla u sve pore društva. Japanci svoje vijesti čitaju uglavnom u novinama. I vjeruju im. Prema izvješću “Svjetski novinarski trendovi” iz 2016., u Japanu su se prodavale dvoje najtiražnije dnevne novine na svijetu, konzervativni Yomiuri Shimbun i liberalni Asahi Shimbun. Prve se dnevno prodaju u devet, a druge u više od šest i pol milijuna primjeraka. Japanaca ima oko 120 milijuna što znači da više od deset posto populacije svakog dana čita jedne od ovih novina.

Ne smetaju im novinari

Osim novina, koje u toj zemlji prolaze dobro kao nigdje drugdje na svijetu, Japanci očigledno nemaju ništa ni protiv novinara. Iako se muče s engleskim jezikom, što ih onemogućava u komunikaciji sa strancima, čak i kad ne znaju kako sročiti odgovor na neko pitanje, pokušali su mi pomoći, i to u sva tri grada koja sam posjetio.

Tako mi je Taku Kitajima, 22-godišnji student u odijelu s kravatom, na pitanje podržava li stvaranje vojske, koje japanskoj vladi zabranjuje ustav, a što je važno tamošnje političko pitanje, rukama odgovarao da ne voli borbe ni ratove te da je protiv toga. I to nakon što je strpljivo izvadio mobitel i prevodio s engleskog na japanski riječi “army” i “military”. Pritom mi se, iako smo mi njega zaustavili na užurbano jutro, ispričavao što nam ne može više pomoći.

Trčanje prema prtljagi, isprike zbog toga što nam netko ne pomaže dovoljno brzo, naklon svakoj osobi, skromnost kao najveća vrlina u društvu...

Baš za vikend kada smo došli, trešnje su procvjetale. Kada me pitaju o tom znamenitom voću u Zemlji Izlazećeg Sunca, odmahujem rukom.

– Pusti Japan, Japanci su ti koji su prekrasni – zaključujem. Od njih valja učiti. 

Pogledajte i video Putnica izbačenaiz aviona

 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

Avatar Mi ili Oni
Mi ili Oni
09:09 18.04.2019.

O korupciji u Japanu napisane su knjige...

Avatar Mi ili Oni
Mi ili Oni
09:08 18.04.2019.

" ciji duznosnici daju neopozive ostavke na najmanju sumnju u korupciju" --- da da, moš mislit. Kada se dogodila Fukušima, u centru pažnje su bili radnici koji su se namjerno ozračili da spase ostale. U Japanu nije niti riječi bilo o Japanskom eltinom staležu onima koji su dali dozvole da se napravi poddimenzionirana elektrana, o vlasnicima iste, u upravi TEPCA ništa. Područje veličine Istre ostalo je ozračeno ali nitko od elite nije odgovoran.