Mnogi ljudi oduvijek su znatiželjni gdje su se nalazila važna mjesta spomenuta u Bibliji, od drevnih gradova do svetih lokaliteta. Među tim pitanjima posebno intrigira i pitanje lokacije Raja jer pokušaji da se spoje povijesni zapisi, geografski tragovi i religijski opisi izazivaju znanstvenu i javnu maštu već stoljećima. Iako egzaktna znanost i teologija rijetko imaju puno zajedničkog jezika, jedan bivši profesor fizike na Harvardu tvrdi da je izračunao točnu lokaciju Raja.
Dr. Michael Guillen, koji ima doktorat iz fizike, matematike i astronomije i predavao je fiziku na Harvardu, objasnio je da se ne samo svemir širi, već što je objekt udaljeniji, to se brže udaljava od nas. Ovo je široko prihvaćeno gledište, temeljeno na opažanjima slavnog američkog astronoma Edwina Hubblea. "Teoretski, galaksija koja je udaljena 273 milijarde bilijuna milja (4,39 × 10²³ kilometara) od Zemlje kretala bi se brzinom od 299.338 kilometara u sekundi, što je brzina svjetlosti", objasnio je Guillen na temelju Hubbleovog rada. Dodao je da se lokacija tih nevjerojatno udaljenih, nevjerojatno brzih objekata naziva kozmički horizont. Iza te granice nalazi se još galaksija, ali njihova svjetlost još nije stigla do Zemlje, a zbog ubrzanog širenja svemira, neka područja se udaljavaju tako brzo da ih nikada neće biti moguće vidjeti. To znači da postoji apsolutno ograničenje onoga što astronomi mogu vidjeti, bez obzira na nove teleskope koje će izgraditi u budućnosti, prenosi Mirror.
Većina vodećih astronoma vjeruje da nema ništa jedinstveno u vezi s potencijalnim objektima izvan ove granice, osim činjenice da ih ne možemo izravno promatrati. No, dr. Guillen ima sasvim drugačije mišljenje. "Naša najbolja astronomska promatranja, i Einsteinove teorije specijalne i opće relativnosti, pokazuju da vrijeme staje na kozmičkom horizontu. Na toj posebnoj udaljenosti, tamo gore u dubokom, dubokom, dubokom svemiru, nema prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti. Postoji samo bezvremenost", napisao je dr. Guillen u članku za Fox News. Osim smatra da je to "bezvremensko" područje izvan granica vidljivog svemira mjesto gdje se nalazi Nebo.
"Kao znanstvenik razumijem važnost definicija. Prema Bibliji, najniža razina Neba je Zemljina atmosfera. Srednja razina Neba je svemir. Govorimo o Nebu najviše razine: To je mjesto gdje Bog prebiva", rekao je znanstvenik. Objasnio je da svaka materija izvan kozmičkog horizonta ima neka jedinstvena svojstva te da postoji izvan prostora i vremena kako ga mi poznajemo. Vjeruje da se ta svojstva točno podudaraju s drevnim opisima Raja u Bibliji. Ne samo da se, bez obzira na to gdje se nalazite na Zemlji, nalazi "gore" iznad naših glava, već je i nedostupan nama smrtnicima.
Prema dr. Guillenu, ondje također obitavaju nematerijalna, bezvremenska bića, odnosno duhovi umrlih. Za većinu drugih znanstvenika, kozmički horizont je jednostavno granica koliko daleko možemo vidjeti u svemiru. Budući da svjetlost putuje konačnom brzinom, a svemir ima konačnu starost, udaljena područja nisu imala vremena poslati nam signale. Iza ovog horizonta svemir možda postoji, ali danas ostaje nepromatran i nedostupan našim opažajima.
Najstarija "svjetlost" koju možemo detektirati, najslabiji odsjaj Velikog praska, danas je poznata kao kozmičko mikrovalno zračenje, a radi se o izuzetno pomaknutoj svjetlosti iz najranijeg razdoblja svemira. Ova drevna svjetlost je važna jer se smatra nekom vrstom "naknadnog sjaja" Velikog praska. Prema teoriji Velikog praska, svemir je započeo prije otprilike 13,8 milijardi godina u izuzetno vrućem, gustom stanju i od tada se širi. U ranim trenucima svemir je bio toliko vruć da svjetlost nije mogla slobodno putovati, već su je stalno raspršivale nabijene čestice.
Kako se svemir širio i hladio, tako su se formirali atomi i svjetlost se konačno mogla kretati kroz svemir. Tu svjetlost sada promatramo kao kozmičko pozadinsko zračenje. Tijekom milijardi godina, širenje svemira rastezalo je ovu svjetlost, snižavajući njezinu energiju dok nije postala mikrovalno zračenje. Danas se čini gotovo savršeno ujednačenom u svim smjerovima, što pokazuje da je rani svemir bio vrlo gladak, sa samo malim varijacijama.
Te male varijacije su posebno važne jer su kasnije prerasle u galaksije i skupove galaksija. Otkriće kozmičkog pozadinskog zračenja 1965. godine pružilo je snažan dokaz za teoriju Velikog praska i ostaje jedna od njezinih najvažnijih potvrda. U dalekoj budućnosti, sve više udaljenih galaksija počet će nestajati izvan našeg pogleda. Svemir se širi ubrzanom brzinom, potaknut tamnom energijom, uzrokujući da se daleke galaksije sve brže udaljavaju. Na kraju njihova svjetlost više neće dopirati do Zemlje, ostavljajući našu lokalnu skupinu galaksija izoliranom na inače tamnom nebu. Ili, s gledišta dr. Guillena, to bi moglo predstavljati širenje Raja kako raste njegova populacija.
Vidjeti ćemo. Možda je u pravu.