Oklada je sigurna. Jer, da ne sretnete Icu Kovačevića (44) u centru Gospića, šanse su kao da...
– Ma tu sam ja. Uvijek. Svaki dan. Život sam proveo na ovom mjestu, sto metara gore, sto dolje. Nema šanse da me ne sretneš i da dođeš za 20 godina – govori kroz smijeh Ico.
Spušta vodeni mlaz kojim čisti ogradu na kući koja je gleda na glavni trg u Gospić te poziva na kavu. Sjedimo na terasi njegova puba The Highlander’s, mjesta na koje su me susjedi poslali kao “in” mjesto u Gospiću. Takav bi i u zagrebačkoj Tkalčićevoj, meki kafića, bio pun...
Na šanku mu bliješti i tenor-saksofon Arnold & Sons.
– Negdje u gluho doba noći, kad se atmosfera opusti, tada bi svi puhali u taj saksofon. Nakon par čaša, svi znaju svirati, haha – govori Ico.
– Tu na krovu preko puta bio sam barem tisuću puta, u podrumima u okolnim kućama barem sam jednom nešto radio, ma ja sam ti tata-mata za centar. Gospić je posljednjih godina skockan, ušminkan, a i okolica je prekrasna, na koju god stranu kreneš, kao da si u bajci. Sve je zeleno, osim zimi...
A odlasci ljudi u bolje sutra, preko granice? Otišli su Nikola Tesla, Ante Starčević, idu i mladi...
– Gospić nosiš u srcu kamo god otišao. I oni koji odu, jedva čekaju da zarade neki novac ili mirovinu da se napokon vrate. Ma to je ljubav koja ne prolazi. A vidiš ja, nikad nisam otišao. Ostao sam tu, u krugu od dvije stotine metara.
Kako žive domaći ovdje?
– Mala smo sredina, tek nas je par tisuća, svi se znamo. A kad je u Gospiću netko u problemu, ne daj Bože da ostane bez novca ili bez nekog svog, svi mu pomognemo. Brzo se organiziramo. A toga ti nema u velikom gradu...
Ostavljam Icu, pere on dalje vodenim mlazom terasu modernog kafića, te i ja odlazim iz Gospića. Prema Velebitu, preko Teslina Smiljana, Aleksinca, do Pazarišta poznatog po Velebitskom pivu sve do Velike Plane. Cesta je uska, kvrgava, ali krajolik u okolici Perušića i Gospića je prekrasan. Tko prije nije bio u srcu Like, neće se razočarati. Takvog zelenila nema ni u Irskoj...
– Lika je magična, tu se povežeš sa samim sobom – govori Bruce Yerkovich (44) na svom ranču Linden Tree Retreat & Ranch. Na glavi kaubojski šešir, na tijelu “ljajbek”, a na nogama kaubojske čizme.
– Imam 17 konja, što mi fali? – kaže čovjek koji se u Liku doselio iz – Seattlea!
– Morao sam nešto promijeniti, želio sam pronaći smisao u životu. Radio sam kao znanstvenik, u farmaceutskoj tvrtki u Seattleu, bavio se genomikom. Konkretno, kako GMO hrana utječe na ljude, ali i sve žive organizme. Ono što smo pronašli bilo je zastrašujuće. No, firma s time nije željela u javnost. Ja, kao razuvjereni znanstvenik, digao sam ruke. I otišao. Razočarao me taj korporativni svijet, želio sam izgraditi svoj – priča okružen indijanskim šatorom wigwamom, kaubojskim zvonima čiji se zvon čuje s brda, malim kućicama za odmor, sve u indijansko-kaubojskom stilu. Oko nas stotinjak turista, neki povlače uže, drugi skaču u vrećama, treći igraju “kamena s ramena”, četvrti pucaju iz luka i strijele, neki jedu grah...
– Kauboji i Indijanci, a živio sam u Americi i s jednima i s drugima, simpatični su svim narodima. Njihova je priča draga i Japancu, i Nijemcu i Hrvatu. Jer, njihov sustav vrijednosti ono je što je najbliže čovjeku. Išli su uvijek težim putem, ali kod njih je najvažnije biti dosljedan. Filozofija je – da su ti misli, riječi i djela usklađena. Kauboj što misli, to i kaže, a što kaže, to i učini.
Koliko se viskija popije tu na ranču?
– Radimo sve sami, a tako smo proizveli i prvi hrvatski domaći viski. U bačvama je. Usto, imamo i prvo hrvatsko pivo s brkovima, kao odu muškosti. Ponavljam, muškarac bi trebao imati načelo “što mislim, to kažem, a što kažem, to i radim...”
Bruceova je filozofija, od znanstvenika do usamljenog ličkog kauboja, privukla i – ljubav.
– Vidjela sam ga na TV-u, i to samo dio njegove izjave, možda par sekundi. Bila sam urednica na TV-u BiH, voditeljica, čak i PR Sarajevo film festivala. Ali, bilo mi je dosta tog glamura. Željela sam otići nekamo, što dalje, istraživati sebe. Vidjeti kako ću se snaći u društvo u kojem me nitko ne poznaje, koje ne dijeli moje vrijednosti, vidjeti što će sa mnom tamo biti. Trebao mi je “reset”, odlučila sam otići u Nepal – kaže Bruceova supruga Megi.
A otkuda onda vi ovdje u Lici?
– Krenula sam u Zagreb, na dogovor oko misije u Nepalu te došla usput na izlet. Upoznati tog čovjeka čije sam izjave, kratko, čula na TV-u. I ostala. Udala se... Na svadbi smo bili samo nas dvoje, priroda i – ptice.
U razgovor se uključuje i Bruce.
– Znaš, kad sam došao u Liku, na proljeće 2008. godine, tražio sam mjesto gdje je mir, na kojem bih mogao krenuti s turističkim kaubojskim rančem, pronašao sam ovo mjesto. Susjedi su se u lokalnom kafiću ‘Kod Ivine’, kladili da neću izdržati do Nove godine. I zaista, ostao sam na Božić bez drva, preračunao se. A kad ono, susjedi iz sela donijeli mi pet metara drva. Da izdržim do Nove...
Uskočili su baš oni koji su se kladili na vaš ostanak?
– I dobili su...