Obično pitanje jedne kontinentalke koja već nekoliko godina živi na moru otvorilo je staru, ali uvijek aktualnu hrvatsku temu: što se događa s našim govorom kada promijenimo prebivalište? U svojoj objavi na popularnoj platformi Reddit, korisnica je opisala vlastitu dilemu. Dok ona čvrsto drži do svog govora i dijalekta, njezina prijateljica se transformira poput kameleona - čim se doselila na more, prebacila se na ikavicu i lokalni vokabular, a u razgovoru s nekim iz Srbije bez problema koristi ekavicu. "Meni je to malo suludo", napisala je autorica, dodajući kako joj je rečeno da je preuzimanje govora mjesta u koje si doselio zapravo znak poštovanja. "Meni je to pak potpuno neprirodno", zaključila je i pokrenula lavinu komentara.
Komentatori su se brzo podijelili u dva tabora. S jedne strane su "čuvari identiteta", koji se ponosno drže svog naslijeđa. "Zavijat ću na ikavici dok ne crknen", poručio je jedan Dalmatinac, dok je drugi dodao: "Ne dam svoj šokački ni za boga". Mnogi smatraju da je namjerno mijenjanje naglaska neprirodno i "cringe", te da autentičnost nema cijenu. "Nema tog poštovanja koje bi me natiralo da počnem govorit po purgerski", odlučan je bio jedan student iz Dalmacije u Zagrebu.
S druge strane su oni koji se prilagođavaju, često nesvjesno. "Ja automatski prilagođavam", priznala je jedna korisnica, dok je druga objasnila da jednostavno nesvjesno počne pričati kao ljudi s kojima se druži. Takvo ponašanje, koje neki u šali nazivaju "beskičmenjaštvom", lingvisti objašnjavaju kao "code-switching" ili teoriju komunikacijske akomodacije. Riječ je o prirodnoj pojavi gdje osoba, svjesno ili nesvjesno, mijenja svoj govor kako bi smanjila socijalnu distancu i izgradila odnos sa sugovornikom.
Rasprava je otkrila i zanimljivu dinamiku moći među narječjima. Više korisnika istaknulo je kako je dalmatinski govor, zbog popularnosti u glazbi i turizmu, često percipiran kao "simpatičan" i "zarazan", zbog čega ga je lakše "pokupiti". S druge strane, kajkavci su se požalili da se često osjećaju posramljeno zbog svog govora. "Meni recimo jako smeta kaj se kajkavci prilagođavaju, i cijenim Dalmatince kaj to ne rade", napisao je jedan korisnik, dodajući da se mnogi kajkavci namjerno prebacuju na standardni jezik jer se boje da će zvučati "seljački". Druga korisnica podijelila je iskustvo prijateljice iz Čakovca koju je profesorica na fakultetu ukorila zbog načina govora, dok, kako kaže, "nikada nije čula da je netko nekog Dalmoša ukorio zbog naglaska".
Između dvije krajnosti, mnogi su pronašli zlatnu sredinu. Oni koriste standardni hrvatski jezik kao most za komunikaciju u službenim situacijama - na fakultetu, u pekari ili dućanu, kako bi izbjegli nesporazume. Time izbjegavaju korištenje izraza poput "vanjkuš" u Splitu, ali ne prelaze na lokalni "kušin", već biraju neutralni "jastuk". U neformalnim razgovorima s prijateljima, ipak, ostaju vjerni svom dijalektu.
Na kraju, rasprava je pokazala da je pitanje prilagodbe duboko osobno. Dok će jedni ostati vjerni svom "ručniku" usred Dalmacije, drugi će bez problema usvojiti "šugaman". Ono što je sigurno jest da će dijalekti u Hrvatskoj još dugo biti puno više od pukih riječi - oni su oznaka identiteta, pripadnosti i, ponekad, predmet žustre debate.
"Ono što je sigurno jest da će dijalekti u Hrvatskoj još dugo biti puno više od pukih riječi - oni su oznaka identiteta, pripadnosti i, ponekad, predmet žustre debate." Narod koji je raspadom bivše državne zajednice stekao više jezičnost, (preko noći postasmo poligloti, doduše ne osvjedodžbeni, ali ipak znalci više govornih jezika) naravno da će u diskusijama o hrvatskom jeziku još dugo potrajati brojne raspre o gramatičkim specifičnostima i dijalektalnim finesama koji su dijelom zaostali iz nekad zajedničkog jezika, a dijelom su tuđice koje su se pod utjecajem stranih osvajača duboko ukorijenile u govorni hrvatski jezik. Uglavnom, ne će biti dosadno.