Sir Paul McCartney objavio je novi album, jubilarni, dvadeseti samostalni, "The Boys of Dungeon Lane", nastupio je u finalu sezone showa "Saturday Night Live" i kao posljednji gost s pjesmom "Hello Goodbye" ispratio Stephena Colberta s CBS-a (voditelju je, valja podsjetiti, CBS otkazao kasnovečernji talk show, službeno iz financijskih razloga iako se u medijima često navodi pritisak predsjednika Donalda Trumpa, kojem ta vrsta humora na njegov račun nije dobro sjela na želudac). Slavni "slatki Beatle", kako su ga nazvali mediji i obožavatelji, gostuje i na novom albumu nekad najvećih konkurenata The Rolling Stonesa "Foreign Tongues", nakon što je 2023. odsvirao bas u jednoj pjesmi na njihovu albumu "Hackney Diamonds". U Londonu će se bivša zgrada sjedišta Applea na adresi 3 Savile Row ponovno otvoriti kao muzej s rekonstruiranim podrumskim studiom u kojem su Beatlesi snimili "Let It Be". Rock & Roll Hall of Fame u Clevelandu otvorio je izložbu posvećenu Wingsima, njegovu bendu iz 1970-ih. Nema što, zauzet je ovih dana...
– Pitaju me: 'Pa, zašto još uvijek pišeš pjesme?' Jednostavno zato što to volim. Ovisan sam – rekao je. McCartney nosi svojih šest desetljeća slave s izvanrednom gracioznošću, dobrodušan je i nepretenciozan, ponosan, ali ne i arogantan, prenio je dojmove novinar The New York Timesa koji ga je nedavno intervjuirao. I dalje se oduševljava svojim životom glazbenika. Prisjetio se kako mu je savjetnik za zapošljavanje rekao da ne vidi sjajnu budućnost za njega jer nema kvalifikacija. – To me natjeralo da se više trudim kako bih postigao uspjeh jer nisam trebao biti uspješan. Dakle, pisanje pjesama bila je jedna od sjajnih stvari u mom odrastanju – kazao je. Na albumu "The Boys of Dungeon Lane" McCartney oživljava svoje djetinjstvo u Liverpoolu i najranije dane Beatlesa. U pjesmi "Down South" govori o tome kako se upoznao s Georgeom Harrisonom dok su autostopirali prema jugu do Londona. Katkad se, otkrio je, osjećao i neshvaćenim. – Smiješno je kako te stereotipiziraju. Biti nazvan slatkim u Beatlesima, to je bila najgora uvreda koju si mi mogao dati. To mi se stvarno nije svidjelo – kazao je. Još uvijek u glazbi koristi vintage opremu. Jedna od novih pjesama, "We Two", snimljena je na kasetu na "Studeru".
– Kad smo radili na albumu, podijelili smo stvari u tri kategorije. Crvene pjesme bile su one koje smo namjeravali koristiti, i to su uglavnom one koje su i ušle na album. Plave pjesme bile su one koje su mogle ući na album, ali su jednostavno gurnute u stranu, a imali smo i zelene, koje su bile eksperimentalne – ispričao je za NYT i dodao kako je za njega glazba – magija. Znanstveno, to je samo skup frekvencija, no te frekvencije utječu na ljudska srca. On je dodirnuo mnoga.
Rođen je 1942. u Liverpoolu. Majka mu je bila medicinska sestra, a otac prodavač, tokar i jazz glazbenik. Paul će poslije reći kako je imao sreću što je odrastao među običnim ljudima iz radničke klase, kojoj su pripadali i njegovi roditelji, koji su bili dobri ljudi i pokazali mu ispravan put. Kao tinejdžer sam je naučio svirati klavir i gitaru, pod utjecajem oca, a u pisanju pjesama inspiraciju je crpio od poznatih glazbenika. Otac ga je nagovarao da krene na satove glazbe, no Paul je odlučio učiti po sluhu. Upijao je note. Povremeno je odlazio na instrukcije, no smatrao je da ga ograničavaju i da su – dosadne. Na očev nagovor pojavio se na audiciji za zbor Liverpoolske katedrale, no nije prošao, ali je zato pjevao u zboru u crkvi sv. Barnabe u Mossley Hillu. Od oca je za 14. rođendan dobio trubu, koju je, zarazivši se rock'n'rollom koji je slušao na Radio Luxembourgu, zamijenio za akustičnu gitaru Framus Zenith, na kojoj je ubrzo skladao i prvu pjesmu "I Lost My Little Girl", u rockabilly stilu, koju je napisao nakon što mu je umrla majka, od komplikacija nakon operacije kojoj je podvrgnuta zbog raka dojke. Imala je 47, a on 14 godina. "Postoji cijeli proces učenja kako se pišu pjesme, a kod svakoga je drukčiji. U mom slučaju prvo je bilo da kopiram druge, izvođače poput Buddyja Hollyja, Little Richarda i Elvisa – koji, kako sam poslije saznao, nije ni pisao svoje pjesme. Morao sam zapamtiti njihove uratke, dokučiti standarde ranog rock'n'rolla, ali u ranim ili srednjim tinejdžerskim godinama palo mi je na pamet da probam napisati nešto svoje. Počeo bih s najjednostavnijom idejom i gledao što će ispasti iz toga", napisao je u autobiografiji "Lyrics – moj autoportret kroz pjesme" objavljenoj 2023. godine, a u Hrvatskoj 2024. u nakladi Rockmarka. Velik utjecaj na mladog McCartneya imao je njegov profesor engleskog jezika Alan Durband. Pridružio se 1957. skiffle bendu Quarry Men godinu dana starijeg Johna Lennona, koji je također rano ostao bez majke. Upoznao ih je zajednički prijatelj iz škole Ivan Vaughan na jednoj proslavi u crkvi. Vaughan je znao da su obojica opsjednuta rock'n'rollom i odlučio ih je povezati. Tjedan dana poslije, kad se vozio na biciklu, Paula je zaustavio član Quarry Mena i prenio mu Johnovu poruku da bi im se trebao pridružiti u bendu. "Tipično za Johna – neka me pita netko drugi da on sačuva obraz ako odbijem. Često je dizao taj gard, ali u tome je ležala jedna od naših ravnoteža. Znao je biti prilično oštar i zajedljiv, ali kada biste ga upoznali, otkrili biste da je divna, topla osoba. A ja sam bio suprotnost: prilično ležeran i prijateljski nastrojen, ali zajeban kada treba", otkrio je McCartney, koji je nakon tjedan dana razmišljanja pristao na Lennonovu ponudu i iz Quarry Mena razvili su se Beatlesi. Da ih zajednički prijatelj nije upoznao, vjerojatno nikad ne bi bilo Beatlesa. Georgea Harrisona Paul je upoznao u školskom autobusu. Takve male slučajnosti morale su se dogoditi, napisao je McCartney, da bi se Beatlesi pojavili. To je, smatra, prekrasna lekcija o prihvaćanju prilika koje život stavi pred vas.
"Po našim prvim pokušajima vidi se da smo još bili klinci. Nismo baš bili svjesni samog čina pisanja pjesama. Ali kada smo krenuli kao Beatlesi, shvatili smo da se odjednom pojavila publika koja jedva čeka čuti naše uratke. Dakle, prve smo stvari pisali imajući na umu ovu publiku, uglavnom djevojke. Prve pjesme poput 'Thank You Girl' ili 'From Me to You' ili 'Love Me Do' bile su namijenjene našim fanovima iako su se mnoge od njih temeljile na našim osobnim pričama. Znali smo da bi te pjesme mogle postati hitovi i mogli smo i ostale dovijeka nastaviti pisati u tom stilu. Ali kako smo sazrijevali, postajali smo svjesniji da pisanje možemo odvesti u druge smjerove, često i na višu razinu, a to je značilo pisanje pjesama za sebe", objasnio je McCartney, koji je još kao dječak volio čitati knjige Lewisa Carrolla, autora "Alise u zemlji čudesa", koji mu je bio inspiracija u igri riječima, kada tekstovi evoluiraju u nešto neočekivano, kao u pjesmama "Lady Madonna" i "Panny Lane". Mogli su, rekao je, biti poetični a da ne izgube povezanost s fanovima. "Čak bi se moglo reći da se dogodilo suprotno – kako smo postajali sve više eksperimentalni i sve više naginjali struji svijesti, tako smo počeli imati sve više obožavatelja." Svirao je prije svega bas gitaru, povremeno i električnu gitaru, klavijature i bubnjeve, s Lennonom pisao pjesme, a nakon raspada Beatlesa postao je samostalni izvođač, debitiravši 1970. s albumom "McCartney", koji se popeo na prva mjesta top-lista. S prvom suprugom Lindom i suradnicima osnovao je bend Wings, koji je postao jedan od najpopularnijih 1970-ih godina.
– Bio je to izbor između nastavka i završetka, a previše sam volio glazbu da bih razmišljao o prestanku – rekao je. Osnivanje benda bio je svojevrsni eksperiment, želio je vidjeti "ima li života nakon Beatlesa". Ideju je dobio kad je na televiziji vidio nastup Johnnyja Casha prvi put s nekim bendom. – Hm, fora – pomislio je i upitao tadašnju suprugu Lindu (ženio se tri puta) što misli o tome da oforme bend. – Može – odgovorila je. Ime je izabrao nakon što im je kći Stella, rođena u teškom porođaju, završila u inkubatoru na intenzivnoj njezi. Razmišljajući u bolnici o tome, imao je viziju anđela s velikim krilima. Bend će se zvati Wings (Krila), odlučio je.
"Ići stopama Beatlesa uvijek će biti teško. I u glavama mnogih nosio sam taj teret. Ali nakon nekoliko solo izdanja želio sam se vratiti osjećaju drugarstva u bendu, a Wingsima sam mogao pristupiti na jedan od dva načina: mogao sam doći s vrha kao Beatle i napraviti supergrupu kao Small Faces ili Cream, ili jednostavno pokrenuti nešto što mi se sviđa i izgrađivati na isti način kako su to radili Beatlesi. Izabrao sam ovo drugo", objasnio je. U autobiografiji je pisao i o dvojakim osjećajima u sjećanjima na Lennona. "Osjećaji su bili podvojeni. Katkad je sve ispunjeno velikom ljubavlju i divljenjem, a katkad i ne – osobito u vrijeme kada su se Beatlesi raspadali. Međutim, na početku se odnos može svesti na mladog momka iz Liverpoola kojemu je godinu i pol stariji momak uzor. Morali ste se diviti Johnovoj duhovitosti i mudrosti. No kako sam ga počeo sagledavati kao osobu i kao ljudsko biće, naravno da je bilo i svađa, ali nikada ničega nasilnog", naglasio je Paul. Pokatkad je mislio da je "John potpuni idiot", pa mu je pokušao objasniti da se ponaša glupo. Sjeća se da mu je Lennon govorio: "Znaš, brinem se kako će me se ljudi sjećati kada umrem."
U veljači ove godine u razgovoru za Vanity Fair osvrnuo se na sve češće svađe među članovima Beatlesa koje su dovele do raspada benda. On i Lennon komunicirali su neko vrijeme samo preko odvjetnika i tiska, toliko su se udaljili. No pomirili su se. – Svaki put kad bih išao u New York, nazvao bih ga – rekao je. Njegovi osjećaji prema Johnu uvijek su oscilirali između "John je prokleti luđak i mrzim ga jer govori najgore proklete stvari o meni" i "John je najbolja prokleta osoba koju sam ikad upoznao, najbolji suradnik kojeg sam ikada mogao imati" do "možda je malo lud, ali je apsolutno divan".
– Ostao sam u Engleskoj, dok je on živio u Americi i puno smo razgovarali telefonom. Sjećam se štrajka pekara, kad sam kod kuće sam pekao kruh, a on je pekao kruh u New Yorku, pa smo razmjenjivali recepte – ispričao je. Osim o kvascu i kako zamijesiti tijesto, razgovarali su i o odgoju djece.
– Zahvalan sam na tome jer da sam i dalje bio u svađi s njim kada je ubijen, nisam siguran da bih se mogao nositi s time – priznao je. Lennon ga je čak znao ismijati u nekim svojim pjesmama. Na primjer, u "How Do Yo Sleep?" postoje stihovi "The only thing you done was yesterday, and since you've gone you're just another day", kojima se osvrnuo na Paulov solo hit "Another Day".
– John i ja uvijek smo si bili konkurencija – rekao je Paul u razgovoru za The Standard prošle godine, misleći na razdoblje nakon raspada benda. John, kad je upoznao Yoko Ono, govorio je da želi nekamo pobjeći. Na sastanku u rujnu 1969. na kojem su razgovarali o planovima benda, Lennon je jednostavno rekao: "Na mene ne računajte. Odlazim. Zbogom." Paul će poslije zamjerati Johnovoj partnerici to što je pokušavala umanjiti njegov doprinos u Beatlesima, govoreći da je "samo rezervirao studio".
– Srećom, postoji ta stvar koja se zove povijest, i postoje te stvari koje se zovu knjige rekorda, pa mogu reći da sam zapravo napravio više od toga – rekao je. Paul Muldoon, koji je uredio McCartneyevu autobiografiju, ističe da je imao jako dobre temelje u svijetu engleske književnosti. Da nije postao glazbenik, vjerojatno bi bio učitelj. "To što je podjednako ogrezao u tradiciji popularnih pjesama – ne samo Little Richarda i Chucka Berryja nego i tekstopisaca Brill Buildinga i Tin Pan Alleya – dalo mu je izuzetno širok glazbeni vokabular. Među njegovim prvim junacima bili su Fred Astaire, Hoagy Carmichael, George i Ira Gershwin te Cole Porter. Iako će poslije razgovarati i s avangardnim skladateljima kao što su Karlheinz Stockhausen i John Cage, neposredan utjecaj na njega imali su The Everly Brothers i, ponajprije, Buddy Holly", ističe Muldoon. McCartney je u Lennonu prepoznao nevjerojatne imitatorske sposobnosti. "Koliko god se njihov rad pokazao revolucionarnim, Beatlesi su stalno bili u dijalogu sa svojim suvremenicima, bilo da je riječ o umjetnicima okupljenima oko Motowna, Beach Boysima ili Bobu Dylanu, ili pjevačima i tekstopiscima nešto ranijeg razdoblja", napisao je Muldoon u uvodniku autobiografije. McCartney je kod Lennona prepoznao i spremnost za improvizaciju i rast.
Jedna od legendarnih epizoda u karijeri Beatlesa bio je nastup u "Ed Sullivan Showu" 1964. godine. "Niste uspjeli u Americi ako niste gostovali kod njega", rekao je Paul. Neposredno prije nastupa dobili su telegram od Elvisa Presleya u kojem im je zaželio sreću (on je u emisiji smio nastupiti samo uz uvjet da ga se snima od struka naviše kako se ne bi vidio rad bokovima, koji je za neke bio opscen). Show su pratila 73 milijuna ljudi i bio im je prekretnica u karijeri. Kamera je svakoga prikazala u krupnom planu s imenom i prezimenom, a kad je došao red na Lennona, pisalo je: "Žao nam je cure, oženjen je." Nisu svi bili oduševljeni njima, jedan je novinar napisao da su Beatlesi "75 posto promidžbe, 20 posto frizure i pet posto ritmičkih jadikovki". Frizura "mop top" postala je hit među mladima. Legendarnu "Hey Jude" prvi je put odsvirao Johnu i Yoko Ono. Htio je izbaciti stih "The movement you need is on your shoulder", no Lennon je inzistirao da ostane. – To je najbolji stih – rekao mu je. Paul je pjesmu isprva posvetio Lennonovu sinu Julianu, kojeg je zvao Jules. I pjesma se trebala zvati "Hey Jules", no promijenio je naziv kako ne bi bilo odmah jasno o kome je. Lennon je čak neko vrijeme mislio da ju je posvetio njemu i Yoko, posebno zbog stiha "You have found her, now go and get her", kojim kao da daje blagoslov njihovoj ljubavnoj vezi.
U autobiografiji je otkrio i kako je nastala kultna pjesma "Yesterday". Melodija mu je došla – u snu. Činilo mu se da ju je već prije negdje čuo. Sjeo je za piano u sobičku u Wimpole streetu, u kući u kojoj je tada živio, dodao akorde i neki bezvezan tekst – "scrambled eggs, oh my baby, how i love your legs, scrambled eggs" – kako bi lakše zapamtio melodiju. Upitao je Johna čini li mu se poznata i začudio se kad je on odgovorio da je nikad prije nije čuo. "Nakon nekoliko tjedana postalo je jasno da pjesmu nitko ne zna i da ona ne postoji nigdje drugdje osim u mojoj glavi. Pa sam je prisvojio i krenuo se igrati njom, dovršavati je i usavršavati. Kao da na ulici nađete novčanicu od deset funti", prisjetio se McCartney, koji je tada imao 22 godine. Stihove je smislio vozeći se na stražnjem sjedištu automobila na putu do Albufeire u Portugalu, kamo se uputio na odmor. Lennon je predložio da pjesmu snimi solo.
– Mislim da je trebaš snimiti sam. To je solo pjesma – kazao je. McCartney je otkrio i da je "Yesterday" umalo snimljena kao elektronička avangardna pjesma jer ga je u to vrijeme zaintrigirao rad Delije Derbyshire, poznate po naslovnoj temi za seriju "Doctor Who". No ipak je odustao od plesne verzije. – Još uvijek se začudim kada mi kažu da je to najbolja pop pjesma svih vremena – rekao je i otkrio da svaki put kada dođe do stiha "I'm not half a man i used to be", sjeti se da je osam godina prije pisanja te pjesme ostao bez majke. Nije ju, kaže, napisao za majku, no svaki put kada začuje stih "why she had to go, i don't know, she wouldn't say", sve više je siguran da ipak ima nečeg podsvjesnog u tome. "Nisam iznenađen što je sve što sam proživljavao isplivalo u ovoj pjesmi, u kojoj se slatkoća natječe s boli koju se ne može sasvim ni opisati".