Ljubitelji animiranog filma večeras imaju jedinstvenu priliku pogledati jedno od najvažnijih filmskih djela recentne produkcije jer u 22:10 na Trećem programu HTV-a prikazuje se "Dječak i čaplja", dugoiščekivani povratnički film legendarnog japanskog redatelja i animatora Hayaa Miyazakija.
Deset godina nakon što je najavio mirovinu filmom "Vjetar se diže", osamdesettrogodišnji majstor vratio se s ostvarenjem koje je već steklo kultni status, okrunjeno Oscarom, Zlatnim globusom i nagradom BAFTA za najbolji dugometražni animirani film. Ovo nije samo film, već kulturni događaj koji potvrđuje da je Miyazaki, kako je to napisao kritičar Rolling Stonea, i dalje "najveći živući animator današnjice, točka".
Radnja filma smještena je u Japan tijekom posljednjih godina Drugog svjetskog rata, a prati dvanaestogodišnjeg dječaka Mahita. Njegov se svijet sruši nakon što mu majka tragično pogine u požaru koji je zahvatio tokijsku bolnicu. Godinu dana kasnije, njegov otac, vlasnik tvornice zrakoplovnih dijelova, odluči preseliti obitelj na veliko seosko imanje. Tamo se Mahito suočava s novim izazovima, ponajprije s činjenicom da je njegova nova maćeha Natsuko zapravo mlađa sestra njegove pokojne majke. Dok se bori s golemom tugom, osjećajem krivnje i teškoćama prilagodbe na novu, nametnutu obiteljsku dinamiku, Mahito postaje sve povučeniji i izoliraniji.
Njegovu bolnu svakodnevicu prekida susret s neobičnom i upornom sivom čapljom koja, na Mahitovo zaprepaštenje, može govoriti. Tajanstvena ptica postaje njegov vodič, ali i provokator, tvrdeći da njegova majka nije mrtva i da je može ponovno vidjeti. Čaplja ga mami prema zagonetnom, napuštenom tornju na imanju, građevini obavijenoj legendama koja postaje portal u drugi, fantastični svijet. U tom trenutku film napušta okvire ratne drame i uranja u nadrealno, čarobno i katkad zastrašujuće carstvo kakvo samo Miyazaki može stvoriti, svijet u kojem se isprepliću život i smrt, prošlost i budućnost.
Ono što "Dječaka i čaplju" čini Miyazakijevim remek-djelom jest njegova duboka autobiografska crta. Priča o Mahitu odražava redateljevo vlastito djetinjstvo; i on je kao dječak s obitelji evakuiran iz Tokija na selo, a njegov otac također je radio u zrakoplovnoj industriji. Film je u Japanu objavljen pod originalnim naslovom "Kimitachi wa Dō Ikiru ka" ("Kako živite?"), referirajući se na roman Genzaburōa Yoshina iz 1937. godine. Upravo tu knjigu, s posvetom, Mahito pronalazi među majčinim stvarima, a njezino pitanje postaje središnja os filozofskog i emocionalnog putovanja na koje kreće. To nije samo priča o dječaku koji traži majku, već o autoru koji se kroz svoje djelo suočava s vlastitim životom, nasljeđem i neizbježnim pitanjem kako nastaviti živjeti usprkos slomljenom srcu.
Da bi se u potpunosti razumjela važnost ovog filma, potrebno je poznavati nasljeđe studija koji stoji iza njega. Studio Ghibli, koji su Miyazaki, Isao Takahata i Toshio Suzuki osnovali 1985., zamišljen je kao snaga koja će "unijeti novi vjetar" u industriju animacije, što i samo ime ghibli (topli pustinjski vjetar) sugerira. U eri u kojoj dominira računalna animacija, Ghibli je ostao posljednji bastion tradicionalne, ručno crtane animacije. Njihovi filmovi, poput "Avantura male Chihiro", "Princeze Mononoke" i "Mog susjeda Totora", prepoznatljivi su po nevjerojatnoj posvećenosti detaljima i umjetničkoj viziji koja nadilazi puku zabavu. Ta je filozofija dosegla vrhunac u "Dječaku i čaplji", na kojem je tim od šezdeset animatora radio punih sedam godina, proizvodeći u prosjeku tek jednu minutu animacije mjesečno. Rezultat je vizualno remek-djelo u kojem je svaki kadar slika za sebe.
Svijet unutar tornja u koji Mahito ulazi pravo je utjelovljenje Ghiblijeve mašte. To je mjesto izvan vremena, naseljeno duhovima, preslatkim stvorenjima zvanim Warawara koja čekaju da se rode kao ljudi, ali i prijetećim pelikanima te čitavom civilizacijom krvožednih, militariziranih papiga. Kroz ovaj bizarni, ali prelijepo oslikani svemir, Mahito ne traga samo za Natsuko, koja također nestaje u tornju, već i za odgovorima o vlastitoj prirodi. Njegovo putovanje postaje metafora za suočavanje s unutarnjim demonima, prihvaćanje gubitka i pronalaženje hrabrosti za život u nesavršenom, stvarnom svijetu. Sve to prati veličanstvena glazba dugogodišnjeg Miyazakijeva suradnika Joea Hisaishija, čije melankolične klavirske dionice savršeno dočaravaju gorko-slatku atmosferu filma.
"Dječak i čaplja" nije film koji nudi jednostavne odgovore. On je slojevito, meditativno i katarzično iskustvo koje od gledatelja traži strpljenje i otvoren um. To je testament kreativnoj snazi jednog od najvećih umjetnika našeg doba i poziv svima nama da se zapitamo isto što i Mahito: suočeni s kaosom i ljepotom svijeta, kako biramo živjeti? Večerašnje prikazivanje prilika je za putovanje koje se ne propušta.
Zanimljivo, pogledati ću