Prve riječi koje su odjeknule eterom, a navodno su se čule sve do Krašića, glasile su: "Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb! Molimo sve koji nas čuju nek' nam to pismeno ili telefonski jave." Bio je 15. svibnja 1926., malo iza 20.30 sati, kada je u skučenom studiju dvorišne zgrade na Markovu trgu broj 9 skupina radioamatera i entuzijasta odaslala prvi radijski signal u eter iznad Zagreba.
Izravno u programu, skladatelj Krsto Odak na klaviru je odsvirao "Lijepu našu", a nakon govora dr. Ive Sterna, direktora novog radija, mogla se te večeri čuti ozbiljna glazba Beethovena, Haydna, Chopina, Rameaua, Saint-Saënsa pa onda 15-minutne novosti, da bi kraj emitiranja uslijedio nakon novoga sviranja hrvatske himne.
No upravo tih nekoliko izgovorenih riječi zauvijek je obilježilo početak hrvatske radiofonije, a najčešće se pripisuju tada 25-godišnjoj spikerici Boženi Bogović. Kasnije se pojavljuju interpretacije njoj bliskih osoba prema kojima ih je ona "samo" popularizirala, a da ih je zapravo izgovorio muškarac, spomenuti direktor radija, a ona godinama poslije snimila za potrebe obilježavanja godišnjice Radija Zagreb.
A još je manje poznato tko je zapravo bila Božena Begović, jedna od najsvestranijih i najslobodnijih stvarateljica s početka 20.stoljeća. Glorificiraju je kao prvog spikera na Balkanu, iako je istini za volju, to bila tek kratka crtica i prolazna epizoda u njezinu životu. Vrednije je, ma koliko i to kratko trajalo, pamtiti je kao glumicu, no daleko iznad svega ostaje njezin književni opus, zbog kojeg je suvremenici stavljaju uz bok Simone de Beauvoir.
Tijekom 65 godina života, ova neobična i snažna žena koja je ostavila dubok trag u hrvatskoj kulturi, bila je glumica, spikerica, književnica i prevoditeljica, ali i činovnica, direktorica Drame zagrebačkog HNK, predavačica na Glumačkoj školi, prva predsjednica Društva hrvatskih književnica, zagrebačka odbornica te kazališna animatorica i redateljica kazališnih predstava za djecu.
No budući da se cijelog života suočavala s teškim materijalnim problemima, mizoginijom u kazališnim krugovima, potplaćivanjem i podcjenjivanjem svojeg autorskog i upravljačkog rada te veoma vjerojatnim odbacivanjem društva s obzirom na to da je desetljećima živjela sa ženom, Božena Begović ispisala je neke od najvažnijih i najtužnijih stranica povijesti emancipacije na ovim prostorima.
Ova umjetnica, čiju biografiju danas velikim dijelom rekonstruiramo zahvaljujući predanom istraživačkom radu redateljice, teatrologinje i sveučilišne profesorice Snježane Banović, rođena je 1901. godine u Splitu, u obitelji književnika Milana Begovića i dubrovačke pijanistice Paule Goršetić. Već je u mladosti postigla dojmljivu domaću i međunarodnu kazališnu karijeru. Naime, nakon što je 1910. godine njezina oca kao dramaturga angažiralo hamburško kazalište Deutsche Spielhaus, cijela se obitelj preselila u grad na Elbi gdje Božena završava osnovnu školu.
Nakon toga, budućeg autora libreta "Ere s onoga svijeta" profesionalni put vodi u Beč (u kazalište Neue Wiener Bühne), a Božena ondje završava srednju školu i Glumačku akademiju. Usporedo se zanosi marksističkim idejama i literaturom – čita strastveno, u originalu, Marxova djela "Komunistički manifest" i "Kapital". Naime, njemački joj je glavni jezik, na njemu piše i objavljuje svoje prve pjesme.
Tečno govori francuski, služi se dobro talijanskim i engleskim, a usto uči i češki i esperanto. Nakon studija u Beču, sve je snažnije zaokupljena lijevim idejama zbog razočaranja nemoći građanskih intelektualaca, počinje razmišljati o političkom angažmanu, koji je smatrala rezerviranim za odlučne, snažne i smjele ljude – među koje sebe nije ubrajala.
Istodobno s uspjehom nastupa u manjim ulogama u bečkim kazalištima Volksbühne i Renaissance Bühne, kao i u Stadttheateru u industrijskom mjestu Steyr, pred radničkom publikom među kojom njezine političke ideje sve više dobivaju potvrdu. Sada se već smatra umjetnicom, a dobiva snažan poticaj širokog umjetničkog kruga u kojem se kreću njezini roditelji i u kojem ima mnogo onih koji podržavaju njezin talent i ambiciju.
Ipak, nešto je vuče u zagrebačko kazalište – otac, tada u ulozi utjecajnoga kazališnoga kritičara, tvrdi da će ovdje naći šire polje rada. U Zagreb dolazi nakon jedne sezone igranja u dubrovačkom kazalištu, te u sezoni 1923./24. briljira u glavnoj ulozi Blanche u tročinki "Svadbeni let", čiji je autor njezin otac, a režiju potpisuje Ivo Raić (koji igra i glavnu ulogu Marija), uz bok prvacima Titu Strozziju, Viki Podgorskoj i Josipu Maričiću.
"No, teško se snalazi u različitim interesima premreženom kazališnom životu, ogorčena je zbog žestokih napada neprijatelja njezina oca, usto ne može podnijeti ni odnos prema mladim umjetnicama (u teatru se samo nasrće na svaku mladu djevojku) pa tako ni prema sebi. Zli zagrebački jezici etiketiraju je kao nastranu jer se opire fizičkom inzultiranju od strane muških članova i revoltira protiv shvaćanja nekih redatelja da žena ne može biti dobra glumica ako nije bludnica. Vrhunac se zbio kad joj časopis Savremenik koji uređuje njezin otac objavljuje esej nakon kojeg se proširuje priča da joj je to on i napisao jer da žena ne može tako dobro pisati", piše Snježana Banović o okolnostima bijega Božene Begović iz grada koji je nije prihvatio.
Odlučna da zbog gorkih iskustava na zagrebačkoj sceni i oko nje napusti glumačku karijeru, odlazi k majci, pijanistici i učiteljici klavira Pauli Goršetić, koja je prethodno izašla iz nesretnog braka "s nevjernim pijancem života" Begovićem i odselila se u Dubrovnik. Tamo Božena prvi put u sebi pronalazi menadžerski talent pa 1924. staje na čelo Dubrovačkog pozorišnog društva u kojem glumi, režira, organizira, kreira scenografije i kostime u predstavama rađenim po Shakespeareu, Vojnoviću, Tuciću, Nušiću i – Begoviću.
Zaručuje se za mladoga liječnika iz tradicionalne obitelji koji nije nimalo oduševljen mladom emancipiranom ženom – razlike su nepremostive pa otkazuje vjenčanje i posvećuje se pisanju i prevođenju, bruseći hrvatski jezik. Nakratko odlazi u Beograd gdje nastupa u Vojnovićevoj "Smrti majke Jugovića" nakon čega se vraća u Zagreb, piše libreto za balet "Faunova noć" (Ljubljana, 1925.) i postaje spikerica novoosnovane radiostanice.
"Jedina je spikerica, vodi i najavljuje čitav program: čita vijesti, reklame, tekstove u svim emisijama, glumi u dramskim igrama, tumači Dezdemonu u Shakespeareovu Othellu, usto bira gramofonske ploče i najavljuje ih navijajući ručice gramofona, kad zatreba proizvodi i zvučne efekte, piše najave i brojne uvode u emisije, a organizira i prvi doček Nove godine uz radio. Po cijele dane stoji u malom gornjogradskom studiju obloženom vrećama od jute za visokim pultom s dva gramofona iznad kojeg je montiran mikrofon tako da mora izvijati vrat i penjati se na prste da ga pravo dohvati. Uz glazbene blokove u kojima uživo nastupa dobro poznati kvartet Rosbroj, najpopularnije su njezine jutarnje emisije za djecu koja je zatrpavaju pismima i zovu jednostavno – teta Božena", piše Snježana Banović.
Sama Božena je govorila da je posao na radiju bio prilično iscrpljujući jer je kao jedina spikerica radila svakodnevno, pa nije žalila kada je nakon godinu dana napustila taj posao. Zagreb je u to vrijeme imao između 200 i 300 prijavljenih radio-prijamnika, a Božena je u jednom intervjuu izjavila i da je primala pisma obožavatelja čak i iz Finske i Španjolske.
Uskoro prolazi novu ljubavnu kalvariju, zaljubljuje se u oženjena čovjeka od kojeg nakon duljeg razdoblja mučenja odlazi ne želeći biti uzrokom rastave, još jednom proživljavajući tragediju svoje majke zbog čega je već zahladila odnos s ocem koji dugo i nije bio na osobitoj visini – nesretni brak njezinih roditelja od malena je na nju teško djelovao te snažno utjecao na njezin negativan stav prema muškome rodu. Nakon ovog ljubavnog brodoloma nikada više nije mogla ostvariti ozbiljnu vezu s muškarcem pa prema vlastitom priznanju s 26 godina postaje – stara frajla.
Baca se novim žarom na pisanje, a loša faza u životu te izuzetne mlade žene nastavlja se s kroničnom bolešću želuca pojačanom lošim uvjetima rada na radiostanici. Zbog iscrpljenosti napušta taj posao prepustivši ga Hrvoju Macanoviću. Bolesna i slomljena odlazi majci u Dubrovnik, u krevetu leži mjesecima pa piše feljtone za 100 dinara po komadu sve do povratka u Zagreb 1929. gdje nalazi posao dnevničarke u računovodstvu Banske uprave.
I dalje jedva spaja kraj s krajem, živi u stanu bez vode, grijanja i najosnovnijih uvjeta, bez mogućnosti da si priušti malo skuplju knjigu, gladna i nesretna – o tome će poslije napisati pjesme "Na mansardi", posvećenu siromašnima i poniženima i "Tko sam?" (Tko sam ja? Onaj što bolno stenje u tamnim sobama, nemirno luta po gradskom asfaltu, što se vječno buni i bori, kida i lomi u sumnji i prkosu, što stisnuta srca želi bunu i bol…)
Tridesetih godina prošlog stoljeća u stan prima inženjerku kemije, aristokratkinju i feministkinju Joelle Vuković, zvanu Joe, koja je svojom pažnjom i zdravom kuhinjom izvlači iz bolesti i depresivnih stanja. Živjele su zajedno u dobru i u zlu 30 godina, sve do Boženine smrti i slagale se u svim nazorima i shvaćanjima, a Joelle će poslije izjaviti da je Božena od njezina života učinila – pjesmu.
No tko je Joelle Vuković, koja joj je zarobila srce? Po rođenju pripadnica stare plemićke loze, predodređena za buržoaski, građanski i malograđanski život, po opredjeljenju još u mladosti srcem i dušom ljevičarka. Zbog sklonosti crvenima proglasili su je crnom ovcom u obitelji. Iako je, poput mnogih mladih idealista, kasnije bila razočarana, ali ne ciljevima, nego "sredstvima i praksom", do kraja života ostala je vjerna svojim idealima. Pripadala je onom krugu tzv. lijeve inteligencije koja je između dva rata htjela mijenjati ovaj svijet. Ovako je, u razgovoru s novinarom Arisom Angelisom, u visokoj životnoj dobi krajem prošlog stoljeća pričala o Boženi Begović:
"Božena i ja upoznale smo se 1936. Godinu poslije našle smo stan u Jurjevskoj ulici i od tada smo sve do njezine smrti zajedno živjele gore u mansardi. Njezino društvo, posebno ljudi iz kazališnog kruga, postalo je i moje društvo, a moji prijatelji i njezini. Nju je više zanimala umjetnost, a mene društveni odnosi, recimo politika. Božena je bila godinu starija od mene. Bila je jako načitana, a i ja sam voljela čitati.
Ukratko opisati neku ličnost samo jednom rečenicom nije lako. No kad je riječ o Boženi, nije nemoguće. Pomaže nam njezina životna maksima – "Biti čovjek!" A kad se netko opredijeli da sav svoj život podredi toj čovjekovoj maksimi, mora pripadati onima koji su nesebično cijenili čovjeka i prijateljstvo među ljudima. Boženu je, između ostalog, krasila i vrlina da se zna udubiti u probleme sugovornika.
U naš stan u Jurjevskoj 19 dolazili su glumci poslije predstava, pisci, umjetnici. Božena je bila dobra s Augustom Cesarcom, Ivanom Goranom Kovačićem i posebno Krležom, kojega je poznavala još od 1921. godine. Često je govorila da je od Krleže naučila ono najdragocjenije što ju je nosilo u životu, citirajući ga 'da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono što smatramo ispravnim'."
Joelle Vuković poslije će zapisati kako se za druženja u njihovu domu Krleža upravo Boženi pokazivao toplim i ranjivim, kakvim ga malobrojni pamte. Kad mu je jednom, na tom tragu, Božena dobacila da se vlada kao bijesan pas na lancu te da takav uopće nije, odgovorio joj je da to čini kako drugi ne bi vidjeli da u sebi plače.
Krležino i Boženino druženje imalo je dvostruku sponu. Cijenio ju je kao izuzetno inteligentnu osobu i smatrao dobrim sugovornikom, a za nju su ga vezivali i rodbinski osjećaji. Naime, Boženin otac Milan Begović bio je vjenčani kum Beli i Miroslavu. U dugim šetnjama, obično su Bela i Begović išli naprijed, a Krleža i Božena za njima. Tada je, pričala je Božena partnerici, Krležin utjecaj na nju u književnom i političkom pogledu bio najjači. A ništa ne stoji na putu, kako je rekao Krleža, ni Boženinoj poeziji, o kojoj je napisano: "Stihovi otkrivaju snažnu, markantnu ličnost koja ide svojim putem. S preciznošću i jednostavnošću forme koja iznenađuje kod jedne žene…"
S Boženom su se voljeli družiti i Ivan Goran Kovačić te August Cesarec. U druženjima ih nije omelo silno siromaštvo koje je Boženu, unatoč uspjesima u glumi, prevoditeljstvu i spikerskom poslu, pratilo gotovo cijeli život. U njoj se, kao u vihoru, odvrće život izuzetno obrazovane osobe koja je u nesklonim vremenima htjela živjeti svoje ideale, unaprijediti umjetnost, estetski odgojiti novo društvo. Imala je nepokolebljiva politička stajališta i beskompromisne umjetničke kriterije, što ju je stajalo karijere, ali i zdravlja.
U dodiru s politikom i politikantstvom u kazalištu, njezini su ideali polako nestajali. Posljednji se srušio kada nakon pet godina Pionirsko kazalište, unatoč obećanjima, nije dobilo svoj prostor. Tada se povukla i otišla u prijevremenu mirovinu.
Ipak, u ovoj skici za portret, moramo se sresti i s jednom drugom Boženom. Onom koja u svome Dnevniku, u stihovima, gdje ponire duboko u sebe, daje možda najcjelovitiju ocjenu o sebi: "…Tako sam puna dozrele mudrosti, spoznaje, zaključaka – svojih zaključaka – tako silno osjećam dostojanstvo svoje ličnosti i svoga posve nevažnog života, za koji sam doduše platila punu cijenu, da i ne osjećam potrebu da se opravdavam…"
Umjetnica koja je u ženama nesklono vrijeme u svakom smislu pomicala granice, ne samo profesionalno nego i privatno, umrla je u Zagrebu 10. lipnja 1966. u dobi od 65 godina. Unatoč njezinu velikom doprinosu hrvatskoj kulturi, ime Božene Begović rijetko se spominje, a njezin golemi i nažalost zanemareni doprinos do danas nije na pravi način valoriziran te ostaje velika obaveza i odgovornost za generacije koje dolaze.
Stoga gesta zagrebačke gradske uprave, koja je nedavno jednu ulicu u četvrti Črnomerec nazvala njezinim imenom, kao i Zagrebačkog kazališta mladih, koje je 1. veljače 2022. premijerno izvelo predstavu "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb", inspiriranu životom i radom Božena Begović u okviru projekta radiofonskog teatra, budi nadu da će ovaj grad, koji ju je za života često odbacivao, sada napokon vratiti dug i trajno je otrgnuti zaboravu.