To je ludilo, ne smijem ni ući u gostionu u Brinju

Rečenica u kojoj Damir Karakaš u najnovijem romanu "Proslava" opisuje surovi život u zimskim uvjetima kada se zbog vijavice ne može ni glava promoliti iz kućnog zaklona pa ljudi, izbjegavajući gladne vukove, noću u lonac obavljaju nuždu, a da bi danju u tom istom loncu kuhali, izazvala je, čini se, brdo nesporazuma između najpoznatijeg ličkog književnika i njegova rodnog kraja.

Nesporazumi i nerazumijevanje književnosti doveli su do toga da Karakaš za Uskrs nije otišao u Liku, stalno mu se javljaju, i to porukama i pozivima, ljudi koje je razljutilo spominjanje obavljanja nužde u loncima u kojima se kuha jelo, a ljutnju ne kriju čak ni oni koji su do sada za Karakaša imali samo lijepe riječi i uzimali ga u obranu. Navodno se o Karakašu u negativnom kontekstu govori i s oltara pa je ovaj pisac preko noći postao gotovo pa persona non grata, i to u Lici o kojoj je doista napisao neke od najljepših i najkonciznijih rečenica hrvatske suvremene i ne samo suvremene književnosti. A sve je počelo poprilično bezazleno u srijedu navečer, nakon emitiranja HRT-ove emisije "Kultura s nogu" Dražena Ilinčića u kojoj je gostovao i Karakaš i u kojoj ga je Ilinčić u opuštenom tonu pitao baš za tu posudu u kojoj se obavlja nužda, a onda u njoj i kuha... 

Izvučeno iz konteksta
- Ta je emisija išla u osam sati i pet minuta, odmah iza Dnevnika na Prvom programu. Iz konteksta je izvučena jedna irelevantna stvar o kanti koja je izazvala golemu buru. Pa je ispalo da sam ja svima u Hrvatskoj obznanio da Ličani seru u kantu u kojoj kasnije kuhaju. Ali roman je fikcija. Nevjerojatno je da ljude uznemiruje fikcija. Pa to bi značilo da su, ako je Raskoljnikov ubio babu, svi Rusi ubili babu. Tako se ne može stvarati ni pisati literatura. To je potpuno ludilo. Književnost je, znači, kod nas jaka još jedino tamo gdje je nitko ne čita. Ja sam ljudima već ranije objašnjavao da nisam ni ljevičar ni desničar i da me zanima samo poštenje i pravda. Ja sam pisac. Ne zanima me nikakva politika, ni ljevičarenje ni desničarenje. Kada nešto kažem, govorim samo u svoje ime - kaže Karakaš, koji se još i kao novinar (i to i u Večernjem listu), ali i kasnije kao profesionalni i realizirani književnik susretao sa zadrtostima različitih smjerova i dinamika. Stoga mu i te kako smetaju reakcije čak i nekih poznanika i znanaca koji u njemu sada vide samo i isključivo pisca koji je napisao da "Ličani jedu govna iz kante".

- "Proslava" je pravi roman mojeg kraja. Ja sam očekivao da će me napadati neki s lijeve pozicije jer ja sada kao branim ustaše. Meni je ta tema kompleksna i u ovom romanu pokušao sam braniti svog djeda. I sada, umjesto da imam kompletnu podršku tih ljudi, uslijedio je kontranapad - objašnjava Karakaš.

- Sada se tvoj tekst iz Večernjeg fotokopira i dijeli u Brinju da se smiri situacija - dodaje Karakaš, koji spominje da u romanu postoji i provokativna rečenica "Komunizam je kad se jebu brat i sestra". U nedjelju će Karakaš gostovati i e emisiji "Nedjeljom u dva" Aleksandra Stankovića u kojoj je bio prije jedanaest godina i u kojoj više nije mislio gostovati.

- Sada ipak idem, što da radim? To je mogućnost da nešto objasnim, iako neće biti lako - kaže Karakaš kojem trenutačno u Zagrebu na kazališnim daskama igraju dva teksta. Riječ je o scenskim adaptacijama njegovih romana "Blue Moon" u Kerempuhu i "Sjećanja šume" u Gavelli. Na predstave su autobusima iz Karakaševa rodnog kraja, u kojem mu i dan-danas žive roditelji, dolazili Ličanke i Ličani. No Karakaš kaže da je dolazilo po pedesetak ljudi, a da ih u tom kraju živi tri tisuće. 

- Ljudi vjerojatno misle da bih ja, kada pišem o Lici, trebao pisati o narodnim običajima. Oni ne kuže da ja pišem i o sebi. Ne kuže koliko sam se ja namučio u traženju ispričnice za neke ljude dok sam pisao "Proslavu" - kaže pisac koji je nedavno u organizaciji Ministarstva kulture bio na pariškom sajmu knjiga, a onda i na sajmu knjiga u Podgorici. 

- Rekla-kazala širi se kao kuga, a to je jako opasno - dodao je Karakaš.

- Ja sada više ne mogu doći tamo. Ne mogu doći navečer u gostionicu u Brinje. A i, prije toga, "nabrijani" su još od "Kina Like" i Ličanke sa svinjama. A sada je došlo i do rečenice da Ličani jedu govna... - kaže Karakaš koji je trenutačno između dvije vatre jer neki ne mogu shvatiti u kojem se položaju sada nalazi.

Kako demantirati fikciju?
- Još sam ja bio u ratu, ali ništa to ne pomaže. Oni koji su mi naklonjeni sada kažu da dođem tamo i da to demantiram. Pa kako ću demantirati fikciju? Kako mogu demantirati roman? Nisam pisao novinski tekst ni imena i prezimena. Ja se bavim literaturom. Jedina dobra stvar je da književnost ima svoju moć. Ali opet književnost nigdje nema toliku moć kao tamo gdje nitko ne čita. Neki su mi pisci rekli da mi zavide jer sam dokaz da je književnost bitna. Da, ovdje je književnost kao u vrijeme Staljina, kada se pisalo na život i smrt. Zanimljivo je da se ljudi nisu digli na političare koji kradu, nego su se dignuli na roman. To je fantazija. O tome mogu opet napisati roman - kaže Karakaš čija je "Proslava", koju je objavio u izdavačkoj kući Ocean more Gordane Farkaš Sfeci, doista jedan od najboljih romana koji su u posljednje vrijeme objavljeni u Hrvatskoj.