Kvartovski kafić u gluhonijemu uru, pošto se cjelodnevne dangube raziđu, a kasni gosti još ne priđu oltaru isprazna brbljanja i masturbacije tele-protezama.
Privukla mi je pažnju dok je prelazila zebru na Selskoj, preko tramvajske pruge zakoračila je kao da preskače zmije u situ snu... prodrla mi s ruba žute pjege u središte polja pod videonadzorom kolorističkom sablazni: dizajnerskim ogrtačem boje senfa, prirodnom pojavom među crnim kožnjacima i plastičnjacima studentarije iz obližnjega doma, koliko i ukazanje Sharon Stone na postaji sedamnaestice... put Prečkog.
Kad me netko trgne iz letargije inducirane željom da espresso dopijem pošteđen zbora i orkestra tvoraca kakofonije, nesvjesno ga počnem pratiti okom, motriti pažnjom obrnuto razmjernom stvarnoj znatiželji. Ta žena, neodredljive dobi, prelazila je na ulicu pogledavajući prema kafićima kao da traži onoga s kim se dogovorila, pa u memoriji provjerava utanačeno vrijeme, pita se da nije promašila dan.
Nešto li je gmazovsko u nama, ili rudimentarni refleks prapovijesnog lovca, koji ne dopušta da se odlijepimo od objekta promatranja u pokretu? ... Da je vidjela kako je pratim, možda bi je prožela nelagoda zbog pažnje strana joj muškarca; ali, kao da sam joj upravo monitoringom niskog intenziteta upućivao biomagnetske impulse... Nakon što je časak zastala uz ogradu, zaobišla je terasu kafića, prišla mi odlučnošću one koja se konačno sastala s ciljem duge potrage, dobacila pogled što ne trpi protivljenja i poluglasno upitala "Slobodno? ... Neću dugo."
Sjela je prije nego što sam odobrio, preduhitrila mi odgovor i spontanu gestu: premda zatečen, bio bih ustao, pridržao joj stolac... Ovako mi se iznuđeno gostoljublje svelo na raščišćavanje njene (uzurpirane!) polovice stola. U trenucima blagog snebivanja što je sjela za moj, unatoč armadi slobodnih mjesta za susjednim stolovima, pomisao o njenu dolasku na sastanak pobrkanih koordinata, satnice, kalendara... nadogradio sam sumnjom da je zbunjena situacijom, pa mi dobježala u nelagodi od samoće. Valjda sam si otpustio smiješak u oči; nisam ga bio svjestan, ma njoj nije promaknuo.
"Kaj mislite... blesave li ženske, sjeda k vama pored toliko praznih mjesta?" kazala je umalo šapatom, kao da ludost želi zatajiti od nekoga-nikoga za leđima.
"Ma, ne...", bogzna što sam htio reći – nije mi dopustila.
"Ludače bježe od ljudi, ja ni od koga ne bježim, a nit' ikoga ganjam – da ne pomislite..."
"A zašto bih?" lanuo sam rečeničicu, nastavak koje je skončao pod lavinom njenih.
"Što sam bježala, bježala sam... a ganjala – i nisam. Tja, jedini koga jesam, nije se dao stići. Ma, da sam barem umakla onima kojima nisam! S tim vam je kao i s ostalim mladenačkim ludostima. Znate kak se veli: tko nije u mladosti bio revolucionar, u starosti se nema čega sramiti. Tak' je i sa mnom: što bi mi sada pokretalo emocije da nisam bila prkosna i ponosna, u krive zaljubljena, pravima dupe okretala...?"
"Gospođo...", htjedoh je upozoriti da me njezina priča ne zanima ni na razini puke pristojnosti; iznova mi je uskratila sve osim slušanja.
"Gospodična! Neprilično za današnja vremena, ali jesam. I to ne boginja s tvorničkom greškom, udavana i rastavljana... s djecom na bizarnim adresama. Neee", otegnula je strijeljajući očima preko mojih ramena, "ja sam relikt građanske kaste, vrste u izumiranju, soja staromodnih žena u kasnima četrdesetim kojima niš' ne fali. U najboljoj smo dobi, blagoslovljene iskustvom i njime obuzdanom znatiželjom. Možda zvuči kao propozicije natječaja za kraljicu trač-rubrika... premladu da bi je se otpisalo kao nezanimljiva bapca, a dovoljno zrelu da joj se ne podvaljuje kao blesačama, posvudušama, sponzorušama. Bože, te će ocvasti, a neće saznati da se drâži ograničena vijeka ne režu lančanom pilom, nego skalpelom – na taaanke listiće da, kao bodulski pršut, imaju samo jednu stranu."
"Gospodična, zašto mislite...?"
"A kaj vaaas briga kaj jaaa mislim?! Mislite da je mene briga kaj vi mislite?" konsternirala se kao šiparica pred rastvorenim šlicem ekshibicionista u Parku mladenaca; uspijevalo joj je prenemaganje s mjerom, atavizam generacije sex, drugs & rock'n'roll revolucije. "Pa da me zanima, pitala bih vas. Al' ni na kraj mi pameti nije!"
"Ni meni!" neka me grom sprži ako sam znao što.
"I bolje vam je! Nego, gdje sam stala? Aha, na ravnoteži. To je dragocjenije od plemenitih metala, dijamanata, lantanida... litija! A uuužasno se teško postiže, taaako lako gubi. Ne vjerujete mi? Pa, čovječe, osvrnite se: svijet je pun neuravnoteženih. Nesretnika u disbalansu, od emocionalnog i psihičkog, do socijalnog i vrijednosnog. Zašto mislite da psihijatri imaju više pacijenata nego ikada dosad? Zato jer je lakše balansirati kotače na dotrajaloj krntiji nego dušu u oštećena čeljadeta. A koji je tooo zlatni rudnik!" nizala je agogikom predavačice u školi za najnepotrebnija znanja, sve zamjetnije autistično: slušatelja je trebala koliko i upaljeno kurje oko.
"Da, svakako", diverzantski sam uletio u njenu šesnaestinsku pauzu.
"Kaj svakako?!" eto naprsline u dotad savršenoj koncentraciji!
"Pa to... sa psihijatrima, kao koncesionarima rudnika zlata."
"Ja sam to rekla?!"
"Otprilike", lanuo sam, zgranut začetkom kakva-takva (ali) dijaloga.
"Kajgod! Nisu to moje riječi... premda zvuče slikovito. No ta disharmonija što zlosretna ljudska bića baca iz depresije u shizofreniju, iz bezrazložne apatije u besmisleniju euforiju... to vam je, gospodine moj, zalog propasti čovječanstva opasniji od globalnog zatopljenja, chemtrailsa, ebole, GMO-a i sloma Guttenbergove galaksije zajedno. Ne vjerujete mi? ... Pa tko vas prisiljava? Ja?! Samo uživajte u zabludama, jasna mi je vaša autoeutanazija ravnodušnošću, banalitetom. Niste iznimka, izniman je samo kolektivitet svjesnih... nažalost, nesvjestan sebe i misije da se samoprepozna i zaštiti. Pratite li me uopće? ... Ponavljam: manjina koja razornu dihotomiju prepoznaje, naslućuje kao silu zlokobniju od ijednoga vanjskog uzroka smaka svijeta, straaašno griješi, dopuštajući teror većine. Totalitarizam dekorativne demokracije, pogubu klerofašizama zaodjenutih u pobjesnjele fundamentalizme. Sjetit ćete se mojih riječi – ali prekasno!"
Vjerojatno i bih, pomislio sam, da me nisu snašle poput snježne oluje: zaglušile, zaslijepile, paralizirale mi mentalne radare zbrkanošću, stampedom izraza što ih nitko prije nje nije rasuo za stolom pretvorenim u ad hoc ispovjedaonicu.
"A kasno je i da zahtijevate pojašnjenja... jer odlazim", ustala je naglo kao da bježi s poprišta izjalovljene svađe, umalo se sudarila s konobaricom koja je prilazila – prvo s pitanjem u očima, a potom sa snebivanjem; je li se čudila što je nisam zvao da udovolji gospodičninoj želji ili njezinu paničnom uzmaku?
Spontano sam se pridigao, prekasno, neuvjerljivo. Zastala je, promotrila me od glave do pete, kao da procjenjuje autentičnost odjeće na stiropornoj pupi u izlogu, i prikovala me natrag pri stolac:
"Zaboravite sve! Izvrsno ste mi poslužili... premda..."
"Premda?" uhvatio sam se kao muha na zaslađen ocat.
"Premda je onaj koga sam predriblala sjedajući k vama skužio manevar", vratila se polušapatu kakvim gornjogradske gimnazijalke razmjenjuju venerične tajne.
"Daaa?" osjetih da mi uši doživljavaju preobrazbu u magareće.
"Niste ga vidjeli, za plećima vam je bio. Još jedan nesuđeni s interneta... Buljio je cijelo vrijeme u mene, prepoznao me. Čekao da se slomim. Ma, je l' ja?! Taaa-man posla!"
"Taaaa-man posla", ponovio sam bezglasno u prazninu što je ostala za njom poput razrijeđena dima.