Obuo sam tenisice, uzeo jaknu i krenuo prema rijeci. Svako popodne prelazio sam po nekoliko kilometara uz šetnicu koja je sve do izlaza iz grada, na istok, slijedila rijeku. Pratila ju je vjerno i na drugu stranu, ali tamo nisam išao otkada smo se preselili. Tamo više nisam pripadao.
Veliko dvorište i vrt zamijenili smo malim. Supruga je očekivala manje posla, a više opuštanja. No to se baš i nije pokazalo točnim. Količina posla koju si je zadavala nije ovisila o veličini kuće i okućnice, nije bila povezana s našim stvarnim staračkim potrebama. Usprkos njenom osjećaju stalnog umora i kroničnim bolovima, stalno je upadala u nove i katkada ne baš svrhovite poslove jer joj nešto iznutra nije davalo mira.
Meni je naše staro dvorište nedostajalo iako sam vani radio sve manje. Često bih zaspao već nakon jutarnje kave i doručka. Oduvijek sam lako mogao zaspati i to nije imalo veze sa starenjem, niti je bila posljedica blagog moždanog udara. Puno toga sam kanio raditi u mirovini, u svom starom dvorištu, ali sve češće, kada poželim nešto raditi u ovom promijenjenom prostoru, jednostavno zaspim.
Rijeka je u kolovozu gotovo presušila. Imala je prilično mutnu boju koja se razlikovala od boje u koju sam ulazio kao dječak, ne mareći za opasnosti od neregulirane vode i virova. Bez obzira na vodostaj, na šetnici je bilo bezbroj šetača u gotovo svako doba dana. Pa i noću. Susretao sam ljude sa psima, žene koje su živjele same i pokušavale naći partnera, napušene klince, one koji su željeli održati kondiciju. Na šetnici sam mogao gimnasticirati i zamahivati rukama, a da me ne gledaju kao luđaka kojeg se boje, kakvim me jednom prilikom percipirala susjeda u ulici u kojoj sam nekad živio. U hodu sam izvodio vježbu za ramena. Bilo je zimsko vrijeme i glava mi je bila utisnuta u kapuljaču, još me obavila i magla, pa me ona nije prepoznala.
– Tko kaže da te se uz rijeku ne boje? – upitala me kći.
To mi je bilo nepojmljivo. Pa većinu šetača sam poznavao.
Sada sam stanovao uz rijeku, vidio sam je s prozora, kao i šetnicu koja je vodila uz industrijsku četvrt. Svakoga dana prolazio sam nedaleko od autobusnog kolodvora, silosa, tvornice namještaja, klaonice. Put je vodio uz napuštenu mljekaru i branu. Uz rijeku sam katkada susretao rodu ili čaplju.
Našoj se kćeri nije sviđalo mjesto na kojem smo stanovali, ali kada bi nam u toplije vrijeme navečer došla u posjet i radila na našem kompjutoru uz otvoren prozor, zavidjela nam je na kreketanju žaba koje se povremeno čulo. Bio je to nevjerojatno opuštajući zvuk. U svojoj zgradi mogla je čuti samo gačke kada bi slučajno ustala prije nego što se probudi ljudski život i ponovno programira na pun pogon. Baš kao da je i on dio nekakve industrije usprkos tome što je uspio umaći industrijskoj zoni.
Dok sam na trenutak zastao i istezao kukove, sreo sam Roberta. Bio je potišten otkako ga je partnerica ostavila, nikada mi nije rekao je li bila riječ o nevjeri. I je li, na kraju krajeva, uopće imao stvarnu partnericu ili je razgovorom o nevidljivoj ženi samo prikrivao svoju sve vidljiviju samoću.
– Znaš, nekada je svaki moj prijeđeni kilometar vrijedio upravo kilometar, a sada ih moram prijeći dva da bi mobitel zabilježio tek jedan. Uopće mi nije jasno što se događa – prilično zabrinuto mi je rekao.
Naviknuo sam se već na njegove fantastične priče i nisam vjerovao da koraci mogu ikome propadati u bezdan. Samo se brže umaramo kako starimo pa nam se čini da hodamo duže nego što to stvarno činimo. Cilj je na potpuno istoj udaljenosti kao i ranije. Uostalom, u bezdan se upadne jednom krivom kretnjom, samo s korakom ili najviše dva, i jednostavno ih je nemoguće napraviti čitav kilometar u propadanju, tumačio sam si.
Kad je pred nas dotrčao Ivkin pas, ponadao sam se da će nam donijeti, kao bačenu lopticu ili kost, upravo onaj izgubljeni kilometar koji je Robert spomenuo. Ali kao da je sa sobom donio samo zvuk jer mi je tada zazvonio mobitel. Supruga bi se zabrinula svaki put kada se duže ne bih vratio kući. Bojala se, ako padnem ili mi pozli, možda me dugo nitko ne nađe, a više je puta slušala da su u takvim situacijama presudne baš minute.
Upitala me hoću li gledati seriju koju smo oboje pratili. Bila je to trakavica u kojoj je nekoliko prvih epizoda posjedovalo zanimljivu dinamiku, a onda se sadržaj razvodnio, dijalozi su bivali sve isprazniji i sličniji, ali svejedno smo iščekivali što će se dalje događati. Valjda smo sa starošću izgubili dinamiku vlastitih radnji. Iako smo nekada puno čitali, više nismo imali živaca za ozbiljne knjige. Koncentracija nam je vidno pala, atrofirala. Moja supruga je smatrala da je sapunica jedino vrijeme u čitavom danu u kojem ništa ne radi i može uživati. Naravno, samo ako joj to dozvole bolovi.
Pošao sam kući. Naglo je zapuhao vjetar. Dok sam koračao, kao da je znao da je večer, htio je nepokošenu travu poleći na spavanje i, vjerovao sam, već joj poželio laku noć. Ali činilo se da se visoka i već ostarjela pobunila i pružila otpor. Ni na što ona ne pristaje bez uvažavanja, na silu, pogotovo ne u ovoj životnoj dobi! Dok se pridizala, ostala je u neobičnom položaju, samo malo nagnuta na onu stranu prema mostu. Izgledala je invalidno i pomalo groteskno. Vrtjelo mi se po glavi pitanje što li joj je nedostajalo da se ispravi i bude kao inače. Gipka i sjajna. I bilo je jasno. Samo mladost!
Počeo sam brojiti korake koje sam napravio, premda ih je brojač koraka u mobitelu mogao izračunati bolje od mene. No bojao sam se greške, nisam htio da me prevari i možda dva moja koraka svede na jedan.
Po povratku kući, istuširao sam se i ušao u dnevnu sobu kako bih gledao televizijsku seriju, ali počeo sam se tresti. Nisam znao zašto. Supruga me pokrila dekom, ali to nije pomoglo. Tresao sam se i dalje i dobio vrućicu. U kratkom vremenu popio sam dvije tablete paracetamola, ali one nisu spustile temperaturu koja se već popela na četrdeset. Ni oblozi je nisu puno spustili. Na hitnom prijemu utvrdili su da imam virozu i napisali mi recept za antibiotik.
Iako puno vremena provedem na kauču, četiri dana isključivo na njemu bila su mi previše. Supruga se suprotstavila mojoj namjeri da u ovakvom stanju bilo što radim vani. Kad mi je disciplina nužna da ozdravim samo neznatno popustila, stanje se pogoršalo pa nekoliko sljedećih dana nisam imao izbora. Morao sam ostati u kući.
Petog dana osjećao sam se dobro i šetao po vrtu. Dok sam stajao uz ogradu koja ga je dijelila od šetnice, naišao je Branko, kratko zastao i rekao:
– Ti znaš da ja ne ogovaram. Ali Robert je zbilja prolupao!
Kad sam ga upitao što se dogodilo i na što točno misli, samo je odmahnuo rukom.
Dvije kiše rijeci su podigle imunitet. I njoj i meni vraćalo se zdravlje.
Kada sam nakon dva dana na šetnici sreo Roberta, uznemireno mi je rekao:
– Rijeka se izgubila. Odlutala.
– Pa kako se izgubila kad stojiš uz nju, Roberte?
– Ne stojim.
– Čak je nabujala.
Imao sam osjećaj da je i ona primila infuziju i još jednom se izvukla.
– Nećeš me uspjeti zavarati. To nije ona ista rijeka što je godinama slijedimo. Tako da znaš.
Nije imalo smisla proturječiti.
– Da mi je samo znati kamo je odlutala! – izgovorio je to kao da je rijeka pas. – Kamo li je senilna odlutala?
I pošao ju je naći.