Foto: VL Sunce i konopac

Sunce i konopac

11. 08. 2018. u 11:04 4
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Mahala sam Suncu. Ne zato što sam kultno pratila njegovu putanju i svetkovala solarne cikluse jer nisam bila jedna od deset tisuća druida na Zemlji, nego samo zato što već dva dana nisam imala kome drugome mahnuti. Kakav neugodan osjećaj!

KRATKA PRIČA Mučnina

No barem je ponovno zatoplilo. Još prije nekoliko dana oblaci su mokrili kao da kod kuće nemaju laboratorij pa šalju urin na Zemlju. A nisu sigurni koliko ga je potrebno za čašu, za analizu, jer ne poznaju ljudske mjere. Gledala sam kako u prirodi jedna vremenska prilika zatire drugu, baš kao što to u društvenoj šumi nemilosrdno čini politički režim s onim prethodnim, pa je čitava priroda nalikovala Machiavellijevu učenju. Ali postupanje krajobraza je starije i nije njemu nametnuta čovjekova okrutnost, nego je priroda čovjeku, kao mlađoj strani u ovom odnosu, nametnula svoje stavove. Kako se čovjek oko nečije vlasti predomisli, zbaci je, a onda poželi da se vrati, tako i priroda od pamtivijeka dopušta povratak na vlast nekoj vremenskoj prilici ili godišnjem dobu.

KRATKA PRIČA Plesač na krovu

Ali više nema režima ni parlamenata. Nema šopinga ni velikih trgovačkih centara s podzemnim garažama. Zapravo, uopće nema dućana. Nema banaka. Ni bilo kakvih zgrada. Samo ruševine.

Prije dva dana živjela sam u žurbi, ali nje više nema. Ako uskoro ne nađem hranu i piće, umrijet ću. No traganje za njima ne doživljavam kao pritisak i, čak naprotiv, ako se kamo krećem, idem polako. Iako ne odviše oprezno.

KRATKA PRIČA Ljepota grafita

Još prekjučer vozila sam prenapučenim ulicama i ona luđakinja nervozno mi je trubila što ne prolazim kroz crveno. U retrovizoru sam vidjela kako popravlja frizuru i maše mi da već jednom krenem. Toliko je trubila da sam pomislila kako griješim i iznova pogledavala semafor. Ali njegovo crveno svjetlo moglo se odnositi jedino na smjer u kojem smo se obje kretale.

Samo desetak minuta ranije dva automobila, jedan zagrebačke, a drugi daruvarske registracije, gadno su se pukla! Kad se vozač Škode psovkama doveo u vezu s obitelji drugog, šutljivijeg vozača, učinilo mi se da je strpljivost izletjela iz čovjeka, ugnijezdila se u pticu i odletjela. Nije ni nalikovala nečemu ljudskoga porijekla! Ali vještine se mogu izmiješati. Pa ptica koja se zna ugnijezditi, postaje gnijezdo. Mala kuća. Da su diktatori u povijesti pažljivije promatrali prirodu, možda bi ih se dojmila tolerancija. Hitler se ne bi morao odmaknuti od Orlova gnijezda, a vidio bi kako na istoj litici rastu snijeg i proljetna flora.

KRATKA PRIČA Posebna sposobnost

No nije to vidio.

Ali više nema Orlova gnijezda, New Yorka, Pariza, grčkih otoka, Zagreba.

Jutro prije nego što se Zemlja počela tresti, sjećam se, preko volje sam se sagnula kako bih zažnirala sandale. Boljela me kralježnica. Nije mi se opet jela banana s jogurtom, nego smoothie sa šumskim voćem koje je Dominik zaboravio kupiti. Izgubio je živce jer se u trgovini neki tip pregurao ispred njega. I jer se blagajnica dovikivala s drugom blagajnicom za susjednom kasom, a on se žurio. Oboje smo lako gubili živce.

KRATKA PRIČA Brava

Ali više nema ljudi koji trube. Ljudi koji se guraju preko reda. Ljudi koji lako gube živce. Ni onih koji se žure. Nema bilo kakvih ljudi. O sebi ne mogu govoriti u množini čak ni kad dvojim ili trojim. Čak ni kad sama sa sobom započinjem prepirku – beskorisni dijalog ili trijalog. Pa sam nekoliko pretpostavki, ali jedna čovječica. I nemam se kamo žuriti.

Jedem ostatke povrća iz nečijeg uništenog vrta i nemam ama baš ništa za piće. Morat ću potražiti Savu, a znam da nije daleko. No što ću s njom kad je nađem! Nemam je gdje prokuhati, nemam čime upaliti vatru. Možda nešto i izvučem iz ruševina stanova. Možda netko ipak naiđe, no za sada ne nailazim na preživjele. Dobro da je ljeto jer nemam rezervne odjeće ni deke. Uspjela sam naći mali radioaparat na baterije, ali nema radijske stanice koja emitira program. Na olupinama kioska nema novina osim starih i sada nečitljivih.

KRATKA PRIČA Slika

Nisam uspjela spasiti nijednu knjigu. Preostaju mi samo izmjene dana i noći, kao dokumentarni program na divovskom ekranu. Ali nisam samo gledateljica dnevnog i noćnog neba, svemira čija je kći Zemlja iznakažena, nego i protagonistica reality-showa snimanog bez stanke, a bojim se da će prilično nemilosrdno biti ocijenjena moja vještina preživljavanja. Kamo ću kad me izbace i pošalju kući?

I danas me boli glava jer nisam popila kavu. Strah me samoće, više nego miševa kojih sam se nekada fobično bojala.
Hodam usprkos boli jer se bojim. Moja samoća znači posjedovanje čitavog grada, države, planeta. Svi su prostori, čini se, samo moji, a tako bih ih rado barem s nekim podijelila. Grad najradije. Pa da mi netko bude blizu. Nailazim na gradilište koje se pretvorilo u svoju antitezu, u rušilište. Na njemu ugledam gnijezdo. Ali iz njega neće izletjeti ptica. Tko će se uopće izleći iz ovog namota plastičnih kabela, iz neuspjele imitacije života?

Kratka priča Sunce

– Kad odem u Perziju… – svaki put, namjerno načinivši lapsus, počinjala je rečenicu moja susjeda Nela, ljubiteljica putovanja i umjetnosti.

A ja bih je neumorno ispravljala i govorila:

– A što će biti kad odeš u penziju, Nela? Nećeš ti u nju tako skoro.

Kratka priča Ja, Adem

Sada je i ona pognuta i iskošena kao litica izrasla pa onijemila pred televizorom kojeg više nema. Bez dočekane mirovine i novca za putovanja. Otkako sam ju našla umrlu, prekjučer dok se još nije tako jako treslo i dok su još postojali stanovi, više se nisam usudila tražiti bilo koga.

Dvojim što učiniti s tranzistorom na baterije. Neće mi trebati jer znam da neće proraditi nijedna radiostanica. A s druge strane, ne zauzima puno mjesta. I nije težak. Možda bih mogla sačuvati bateriju i iskoristiti je za nešto drugo. Možda nađem kakvu džepnu svjetiljku ili sat. Iako se ne usudim ulaziti u ruševine. Ali sat mi definitivno neće trebati. Ni kalendar. I sama mogu izbrojiti koliko još ima do mrazova i zahlađenja koja ću teško preživjeti, čak i ako se snađem za hranu i vodu. A obilježeni neradni dani više ništa ne znače.

KRATKA PRIČA Pozitivan pristup

Sa sjetom razmišljam kakva je to velika i neiscrpiva baterija bila u mom Dominiku pa da satima priča bez prestanka. Često sam mislila, samo da njegovi vati što duže traju, da me nadživi. Oduvijek sam se bojala samoće. Kad smo se probudili, prvo što sam mu rekla, bilo je:

– Dobro, pa gdje je ta kava?! Već mi miriše.

Jednom je u džezvu stavio toliko vode kao da nas je barem petero ili šestero, a potom uz smiješak tvrdio da se voda nakuhala kao riža i zato se pojavio njen višak. Da mi je sada taj višak!

KRATKA PRIČA Kuća

Ipak, u katastrofi koja je zadesila Zemlju moglo bi se naći i nešto ohrabrujuće. Nestala je oholost. Tako bi, vjerujem, konstatirao svaki nebeski pedagog. Ali evo opasnosti! Ako postoji barem dvoje preživjelih i oni se sretnu, počet će se ponovno uspoređivati. Ljudska oholost nije zatrta. Kao ni bilo koje godišnje doba od kojih me neka uistinu zabrinjavaju. A sve bliža je jesen.

Iz ruševine kuće pokraj koje prolazim viri konopac. Čini se čvrst. No nije dovoljno dugačak. Kad bi bio, kad bih bila dovoljno snažna da načinim omču i njome zamahnem do Sunca, uhvatila bih ga, privukla i spržila se jer sve je bolje od samoće.

O autorici

Lana Derkač (Požega, 1969.) istaknuta suvremena književnica. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zastupljena je u mnogim antologijama u zemlji i inozemstvu. Zajedno s Davorom Šalatom uredila je izbor poezije s Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu – “Koiros”, DHK, Zagreb, 2006. S indijskim književnikom Thacomom Poyilom Rajeevanom uredila je izbor poezije postsocijalističkih zemalja, Calicut, 2007. Objavila je više knjiga poezije: “Usputna raspela”, 1955., “Utočište lučonoša”, 1966., “Šah sa snijegom”, 2011., kao i kratkih priča: “Osluškivanje anđela”, 2003., “Zastava od prašine”, 2009., te roman: “Doručak za moljce”, 2012., i eseje “Strateg”, 2015.

 

ČUDOTVORNA METODA
Kim Kardashian svoju mladolikost duguje tretmanima kisikom
pogledajte na vecernji.hr
  • 03:41 13. kolovoza 2018.

    Nakon što smo ovdje vidjeli neuspjeh hrvatskog SF, na red je došla i loša priča katastrofe. U tom žanru postoje određena pravila, znači, potresi su trebali ići od manjih ka većima (ili su tim redoslijedom Zemlju trebali pogađati asteroidi, eventualno ...

  • 22:05 11. kolovoza 2018.

    Većina priča za cirkus, ova za Cirque du Soleil. Prva nagrada brale, nema tu šta da se diskutuje. Samo za ono jedinstveno mavanje Suncu, pišanje oblaka, vatanje Sunca lasom, puklovanje auta. Bonus bodovi za ono pametovanje u vezi krajobraza-čovjeka-vlasti, Hitlera, ...

  • 12:34 11. kolovoza 2018.

    aaaaah 🤭

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".