Sunce i konopac

Nakon što smo ovdje vidjeli neuspjeh hrvatskog SF, na red je došla i loša priča katastrofe. U tom žanru postoje određena pravila, znači, potresi su trebali ići od manjih ka većima (ili su tim redoslijedom Zemlju trebali pogađati asteroidi, eventualno se buditi vulkani i sl.). Nedostaje i atraktivan znanstvenik, koji zna, ali ga nitko ne sluša, isprva čak ni njegova djevojka. Nema ni Amerikanaca da nas spase u zadnji tren. Nema korisnih savjeta, tipa gdje naći sklonište, kako sakupiti konzerve, obraniti se od zlikovaca, kanibala ili svemiraca, da tranzistor ipak treba prebaciti na kratki val, gdje je sjever.... Nema ni savjeta Stipe Mesića, o tome kako uloviti ribu. Nema ničega, osim hrabrosti, da se ovako nešto pošalje na natječaj za najbolju kratku priču. No, evo i pohvale, u priči srećom ipak nije spomenuto majansko proročanstvo i Nibiru, jer mi od toga dođe zlo.

Većina priča za cirkus, ova za Cirque du Soleil. Prva nagrada brale, nema tu šta da se diskutuje. Samo za ono jedinstveno mavanje Suncu, pišanje oblaka, vatanje Sunca lasom, puklovanje auta. Bonus bodovi za ono pametovanje u vezi krajobraza-čovjeka-vlasti, Hitlera, Machiavellija, Orlovog gnijezda, druida. Ah, duša je strasna u dubini, ah, mašimo Suncu u tišini, ah, pržimo sebe u samoći. Ona Viginia Woolf bila super hrnula, ove naše bome bolje i od nje.

aaaaah 🤭