Prošlo je točno godinu dana otkako nas je 16. siječnja 2025., samo četiri dana prije svog 79. rođendana, napustio legendarni američki redatelj David Lynch. Njegov odlazak, posljedica dugogodišnje borbe s emfizemom, ostavio je golemu prazninu u filmskoj umjetnosti, no njegova obitelj tada je podijelila poruku koja savršeno sažima njegov duh: "Sada postoji velika praznina u svijetu kad više nije s nama. Ali, kako bi on rekao: 'Držite oko na krafni, a ne na rupi'".
Upravo je takav bio i Lynch, umjetnik koji je u tami pronalazio svjetlo, u banalnosti misterij, a u snovima istinu o stvarnosti koja nas okružuje. Njegova karijera, koja se protezala kroz pet desetljeća, nije bila samo niz filmova i serija, već stvaranje potpuno novog filmskog jezika.
Rođen u Missouli u Montani, Lynchov životni put bio je jednako nepredvidiv kao i njegovi filmovi. Sin znanstvenika i učiteljice engleskog, odrastao je seleći se Amerikom, no djetinjstvo je pamtio kao idilično. Ipak, njegova prava strast isprva nije bila film, već slikarstvo. Upisao je nekoliko umjetničkih akademija, no ključno razdoblje proveo je u Philadelphiji, gradu čiju je atmosferu "straha, ludila i korupcije" kasnije pretočio u svoje debitantsko remek-djelo. Upravo je želja da vidi svoje slike kako se miču stvorila prve iskre filmskog stvaralaštva u obliku kratkih, eksperimentalnih filmova. Ta iskonska potreba za pokretnom slikom definirala je čitav njegov opus, u kojem je svaka scena bila pomno slikana kompozicija, a svaki kadar prozor u neki drugi, čudniji svijet.
Nakon što se preselio u Los Angeles, pet je godina radio na svom prvom dugometražnom filmu, nadrealnom hororu "Eraserhead" (1977.). Snimljen u crno-bijeloj tehnici, film o čovjeku zarobljenom u industrijskoj pustoši s deformiranom bebom postao je ponoćni kultni klasik i osigurao mu pažnju Hollywooda. Vidjevši ga, komičar Mel Brooks navodno je zagrlio Lyncha i rekao: "Ti si luđak, volim te! Primljen si!". Angažirao ga je da režira "Čovjeka-slona" (1980.), biografsku dramu koja je Lynchu donijela osam nominacija za Oscara i dokazala da svoj jedinstveni senzibilitet može uspješno primijeniti i na klasičnije narative. Taj je film označio njegov ulazak u prvu ligu, iako je on sam uvijek igrao po vlastitim pravilima.
Njegov stil, danas opisan pridjevom "lynchovski", postao je sinonim za estetiku koja spaja san i javu, ljepotu i grotesku. U njegovim djelima, kako je primijetila kritičarka Pauline Kael, postao je "prvi populist nadrealist", redatelj koji je logiku snova približio širokoj publici. Njegovi su filmovi, od mračnog predgrađa u "Plavom baršunu" do zamršenih hodnika uma u "Mulholland Driveu", istraživali dualnost ljudske prirode i tamnu stranu američkog sna. Često je koristio motive poput crvenih zavjesa, treperavih svjetala i industrijskih zvukova kako bi stvorio osjećaj nelagode i misterije, uranjajući gledatelja u svjetove koji su istovremeno poznati i zastrašujuće strani. Nije nudio odgovore, već je poticao intuiciju, tražeći od publike da osjeti film, a ne da ga nužno razumije.
Iako je već bio cijenjen redatelj, David Lynch je 1990. godine zajedno s Markom Frostom zauvijek promijenio televiziju. Serija "Twin Peaks" započela je jednostavnim pitanjem koje je odjeknulo svijetom: "Tko je ubio Lauru Palmer?". No, istraga FBI agenta Dalea Coopera u idiličnom, ali tajnama prožetom gradiću na sjeverozapadu Amerike, prerasla je u metafizičko putovanje ispunjeno ekscentričnim likovima, nadnaravnim elementima i nezaboravnom glazbom Angela Badalamentija. Serija je postala globalni kulturni fenomen, spojivši elemente sapunice, policijske drame i horora na način koji nikada prije nije viđen na malim ekranima. Utjecaj "Twin Peaksa" vidljiv je i danas u bezbrojnim serijama koje su crpile inspiraciju iz njegove hrabrosti i originalnosti. Četvrt stoljeća kasnije, Lynch se vratio sa spektakularnom trećom sezonom, "Twin Peaks: Povratak" (2017.), pomaknuvši granice televizijske naracije još dalje.
Nakon neuspjeha sa znanstveno-fantastičnim epom "Dina" (1984.), zbog kojeg je izgubio kreativnu kontrolu, Lynch je naučio najvažniju lekciju i od tada je uvijek inzistirao na potpunoj autorskoj slobodi. To mu je omogućilo da stvori neka od najvažnijih djela kasnog 20. stoljeća. "Plavi baršun" (1986.) šokirao je i fascinirao kritiku prikazom truleži ispod savršene fasade američkog predgrađa, dok je za nasilnu bajku na cesti, "Divlji u srcu" (1990.), osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Vrhunac njegove karijere za mnoge je bio "Mulholland Drive" (2001.), film koji je započeo kao odbačeni televizijski pilot, a pretvorio se u zagonetni triler o identitetu, snovima i iluzijama Hollywooda, često proglašavan jednim od najboljih filmova 21. stoljeća. Njegov posljednji dugometražni film, trosatni eksperimentalni "Unutarnje carstvo" (2006.), bio je konačni dokaz njegove beskompromisne umjetničke vizije.
David Lynch nije bio samo redatelj; bio je slikar, glazbenik, dizajner i dugogodišnji praktikant transcendentalne meditacije, za koju je tvrdio da je ključ njegove neiscrpne kreativnosti. Njegova ostavština nije samo u filmovima koje je ostavio iza sebe, već u načinu na koji je proširio mogućnosti onoga što film može biti. Bio je umjetnik koji se usudio zaroniti duboko u podsvijest i vratiti se sa slikama koje nas istovremeno progone i očaravaju. Iako je otišao, njegov jedinstveni pogled na svijet zauvijek će živjeti na platnu, podsjećajući nas da se najdublje istine često kriju u najčudnijim snovima.