Prije 30 godina nitko nije očekivao da će film o skupini ovisnika iz Edinburgha postati globalni kulturni fenomen

Postoje dvije vrste strašnih filmova. Prvi su hororci, koji strah u kosti utjeruju jump scareovima, misterioznom atmosferom i napetom glazbenom podlogom, a druga vrsta, ona još jezivija, jesu filmovi koji nisu namjerno strašni, oni koji prikazuju život na najsuroviji i najbrutalniji način, s njegovim pravim licem, s pravim posljedicama.

Jedan od najboljih primjera ovog nazovižanra zasigurno je “Trainspotting”, kultni filmski uradak Dannyja Boylea koji je premijerno prikazan na jučerašnji dan 1996. godine, a koji i trideset godina poslije sa sobom nosi jednaku težinu upravo zbog toga što se suočava s brutalnom stvarnošću Edinburgha u osamdesetim godinama, u kojoj živi nekoliko prijatelja i ovisnika o heroinu.

“Odaberi život. Odaberi posao. Odaberi karijeru. Odaberi obitelj...”, govori nam na samom početku poprilično mršav Mark Renton (Ewan McGregor) dok s trojicom prijatelja juri ulicama glavnoga grada Škotske. Adaptiran prema kultnom romanu Irvinea Welsha iz 1993., “Trainspotting” prati upravo Rentona, koji se pokušava skinuti s heroina i pobjeći od autodestruktivnog života u ekonomski depresivnom Edinburghu, i njegovu disfunkcionalnu družinu: naivnog, ali simpatičnog Spuda (Ewen Bremner), prevaranta opsjednutog Jamesom Bondom Sick Boya (Jonny Lee Miller) i zastrašujućeg, nasilnog psihopata Francisa Begbieja (Robert Carlyle). Ipak, “Trainspotting” nije film koji govori samo o svijetu droge. Prije svega, valja reći kako je redatelj Boyle ovdje vješto izbjegao moraliziranje, prikazujući publici euforične uspone i stravične padove ovisnosti te ostavljajući prostor za donošenje vlastitih zaključaka, a kao drugo “Trainspotting” je film o prijateljstvu, izdaji, siromaštvu i očajničkoj potrazi za smislom u svijetu koji mladima nudi malo ili nimalo perspektive.

Ono što je “Trainspotting”, zajedno sa surovim prikazom stvarnosti, učinilo legendarnim jest glazba, koja vješto prati emocionalne uspone i padove glavnih likova. Kultna melodija Iggyja Popa “Lust For Life”, koja je tek dvadesetak godina nakon izlaska dosegnula vrhunac slave, skladba je koja je obilježila uvodnu scenu te postala zaštitni znak filma, a tu su i tada aktualni Britpop prvaci poput Blura i Pulpa te predstavnici elektroničke scene Leftfield i Underworld, kao i pjesma “Perfect Day” Loua Reeda, koja prati zastrašujuću scenu predoziranja te koja je zaokružila priču o raljama heorina u kojima se našlo društvo škotskih mladića. Zanimljivo je da je David Bowie, koji je odbio zahtjev da njegova autorska glazba bude korištena u filmu, imao posebno važnu ulogu u odabiru glazbenih podloga za “Trainspotting” jer upravo je on nagovorio svoje prijatelje Loua Reeda i Iggyja Popa (čiju je pjesmu “Lust For Life” producirao) da Boyleu dopuste korištenje njihovih pjesama u filmu.

A kao i Bowie u stvaranju soundtracka za “Trainspotting” odbio je sudjelovati tada već popularni manchesterski bend Oasis, i to zato što je Noel Gallagher mislio da je film doslovno o promatranju vlakova. Naime, izraz trainspotting u doslovnom prijevodu zaista označava hobi opsesivnog promatranja i brojenja lokomotiva, no nakon izlaska romana Irvinea Welsha i, naravno, istoimenog filma, i široj je publici postalo jasno da ovaj izraz ima veće, kulturološko značenje, pa od devedesetih godina prošlog stoljeća “trainspotting” označava pronalaženje opskurnog, besmislenog hobija ili aktivnosti kojom se ovisnici bave kako bi izbjegli suočavanje sa životom, što nam je u svom filmskom stilu prikazao upravo Danny Boyle.

Naravno, prije trideset godina, kada je “Trainspotting” tek ugledao svjetlo dana, nitko nije očekivao da će film o skupini ovisnika iz Edinburgha postati globalni kulturni fenomen i film jedne generacije. Bio je to uradak dotad nepoznatog redatelja snimljen s budžetom od samo 1,5 milijuna funti, a uza sve to, bio je brutalno iskren i vizualno revolucionaran jer je više sličio glazbenom spotu no filmu koji će obići svijet. Scena u kojoj beba puže po stropu te ona u kojoj Renton ponire u školjku “najgoreg zahoda u Škotskoj” (za koju je korišten čokoladni mousse) postale su legendarne kao i sam film, ali su, kako to obično i biva, izazvale brojne kontroverze pa su brojni kritičari tvrdili kako “Trainspotting” upotrebu heroina prikazuje kao nešto glamurozno. Autori su, pak, izjavili kako je njihova želja bila u isto vrijeme prikazati i privlačnosti i užase droge, što su definitivno i uspjeli.

Naposljetku, “Trainspotting” je bio odskočna daska za cijelu plejadu danas svjetski poznatih glumaca. Ewan McGregor, koji je za ulogu Rentona smršavio gotovo 13 kilograma i obrijao glavu, postao je globalna zvijezda, a poslije u svojoj karijeri ostvario i ulogu Obi-Wan Kenobija u “Ratovima zvijezda”, kao i u “Moulin Rougeu”, u kojem je glumio romantičnog pjesnika. Robert Carlyle je, pak, ostvario jednu od najupečatljivijih uloga negativca u povijesti britanskog filma jer njegova interpretacija Begbieja i danas ledi krv u žilama. Kelly Macdonald, koja je glumila maloljetnu Diane, u “Trainspottingu” je imala glumački debi. Ovu je ulogu dobila nakon što je kao devetnaestogodišnja konobarica u jednom pubu vidjela letak za otvorenu audiciju. Osim što je nju lansirao u svijet glume, ovaj film učvrstio je karijere Jonnyja Leeja Millera te Ewena Bremnera, koji je u kazališnoj predstavi prema istom predlošku glumio glavnog junaka, Rentona.

Na koncu konca valja reći kako ovo nije film uz koji ćete se zavaliti u fotelju i bezbrižno grickati kokice, nachose ili neke orašaste plodove, a posebice ovo nije film za one slaba želuca jer Rentonovo poniranje u “najgori zahod u Škotskoj” ne bi ostavilo ravnodušnima ni one s najvećim apetitom. Ipak, kulturno nasljeđe ovog filma, čak i trideset godina nakon premijere, ostaje nevjerojatno snažno. “Trainspotting” je dobio nominaciju za Oscara za najbolji adaptirani scenarij te je osvojio BAFTA-u za najbolji adaptirani scenarij, no prava snaga ovog filma nije u priznanjima, već u nelagodi koju i danas izaziva.

“Trainspotting” je uhvatio zeitgeist, onaj gorko-slatki osjećaj prkosa i nade jedne izgubljene generacije, te ga pretvorio u univerzalnu priču o bijegu i potrazi za nečim boljim. I danas kada čujemo prve taktove pjesme “Lust for Life”, teško je ne osjetiti isti onaj nalet sirove energije i ne pomisliti na Rentonov ciničan, ali na kraju ipak optimističan izbor: “Odaberi budućnost. Odaberi život.”