Kada se podigne zastor, desetoro ljudi i tijesno zbijenoj grupi, leđa okrenutih publici, polako odlaze od nas, s noge na nogu, u dubinu crnine potpuno gole pozornice. U podlozi gregorijanski koral, s jedva čujnim "isonom", neprestano brujećim jednim te istim u temelj zvučne slike položenim tonom.
Tako počinje "Venezuela", magična predstava Ohada Naharina, izraelske i svjetske ikone suvremenog plesa, u Rijeci prvi put povjerena tijelima i izvedbi neke druge plesne trupe koja nije Batsheva, Naharinovo ishodište i umjetnički dom.
Statičnu hodnju prekida zaustavljanje, pokret i poza žene na začelju. Svjesno kažem žene, a ne plesačice. Snažan dojam koji na gledatelje ostavlja "Gaga", što je naziv za čitavu Naharinovu "plesnu" školu, filozofiju i abecedarij, upravo je ljudskost plesača. Osim u kovitlacima pokreta kada, kada se svi odjednom vrtoglavo pokreću i virtuozno mimoilaze, ili spajaju i razdvajaju, muškarci i žene na pozornici pokazuju nam svoja lica, svoje osobnosti, svoje uloge, upućuju nam, svako malo netko drugi među njima, značajne i prodorne poglede.
Umjesto dojma naučenog i uvježbanog plesa, svaki pokret, svaka figura kao da nalazi razlog svog početka i postojanja u mišićima i živcima tih tijela. Sve počinje unutrašnjim živčanim impulsima najrazličitijeg porijekla i vrste. Osjećaj ili unutrašnje stanje određuje na koji će se način manifestirati u fizičkom pokretu.
Ali, na stranu seciranje i rastavljanje na dijelove, sve skupa, kao cjelina koju sagledavamo, prepuna detalja koje je nemoguće sve jednim pogledom obuhvatiti i pohvatati, djeluje hipnotički. Vrijeme se ubrzava ili zaustavlja, njegove se uobičajene mjerne jedinice poništavaju.
Prvih četrdeset minuta predstave podijeljeno je u kontrastne slike. Prva slika prelazi u drugu kada jedan muškarac počinje poskakivati onako kako smo svi činili kao djeca. Ostali ga slijede. Sve brže. U svim pravcima. Na trenutak vam se može učiniti da gledate optičku varku, da vam se od brzine čini kako se broj ljudi, a bilo ih je desetoro, udvostručio.
Nije varka. Prvi dio predstave izvodi pet parova, drugi dio drugih pet parova. Ali u dvije slike oni se "posjećuju" i tako umnažaju. Koreografija prvih i drugih četrdeset minuta identična je. Ali potpuno različita glazba nije jedini razlog što vam se čini da gledate novu predstavu. U ponavljanju uočavate što prije niste.
U jednoj slici muškarci se četveronoške, s dlana na dlan, s koljena na koljeno, onako kako paradno hodaju slonovi, kreću pozornicom. Žene im sjede na leđima. Mirujuća tijela pričaju jednako glasno kao i pokrenuta, oči uvijek zrače. Vrijeme stoji. Učinak na gledatelja poput nirvane, jednako uz gregorijanski koral u prvom i bolivudsku "ariju" u drugom dijelu.
No, i drugi dio ima onaj isti temeljni ton koji kroz četrdeset minuta neprestano raste do impresivno sintetizirane buke bezbrojnih alikvota.
Prema završnici tijela postaju sve iščašenija. U jednom trenutku učini vam se da su plesači doslovno iščašili vlastita ramena, da su im ruke u potpuno neprirodnom položaju, više nalik udovima kukaca ili krilima lešinara.
Sve skupa bilo je jedno zapanjujuće iskustvo čiji je intenzitet svakako ovisio o mašti i asocijacijama svakog pojedinog gledatelja. Međutim, nije čitav komad samo apstrakcija koja nudi najrazličitija tumačenja i doživljaje. Jedan je broj eksplicitna antiratna, a budući da dolazi iz Izraela i antidržavna poruka (budući da je mirotvorstvo svakoj državi u ratu sinonim za izdaju). U samo jednoj slici koriste se rekviziti. U prvoj dijelu to su bijele krpe. Kako se njima sve mahnitije maše one postaju oruđe i oružje progona jedne puzajuće žrtve, a na kraju i njezin mrtvački pokrov.
U drugom dijelu, umjesto bijelih krpa, to su stilizirane zastave, među kojima se itekako odmah primijeti ona gotovo identična palestinskoj.
Nažalost, kao što ih dan ranije nije zanimao javni razgovor s Ohadom Naharinom, tako ni predstava nije zanimala onih desetak mladih prosvjednica i možda pokojeg prosvjednika ispred riječkog HNK prije i nakon premijere "Venezuele". Jedna se djevojka sa zviždaljkom i transparentom probila u ložu i za vrijeme predstave, koja ipak ni na trenutak nije bila prekinuta.
Premda je pokoje mjesto u kazalištu ostalo prazno, poziv na bojkot nije uspio, a sam prosvjed bio je potpuno promašen jer je održan na potpuno krivoj adresi, a još više zato što je bio dio hajke temeljene na goloj laži da vrhunski izraelski umjetnici, kakav je Ohad Naharin i plesna trupa Batsheva, državne dotacije "odrađuju" tako što se "ugovorno obavezuju da će uvijek i svuda u pozitivnom svjetlu prikazivati politiku Države Izrael".
No, zato je itekako uspjela predstava nagrađena ovacijama koju bih, da živim u Rijeci, otišao još barem jednom pogledati, i u kojoj je ansambl Baleta HNK briljirao na način vrhunskih svjetskih trupa, očito također ponesen i nadahnut jedinstvenom umjetnošću Ohada Naharina.