Nagrađivana autorica Dorta Jagić upravo je predstavila svoj prvi roman, “Kafić Dan”, objavljen u izdanju Naklade Ljevak. Iako joj proza nipošto nije strana, hrvatski čitatelji i dalje je poznaju primarno kao jednu od naših najcjenjenijih suvremenih pjesnikinja, a kao što sama kaže, “pjesnikinja sam i kad pišem i eseje i drame i dulju prozu, čak i kad idem u dućan”. Izbor romana kao, u ovom slučaju, najprikladnije forme nametnuo joj se, otkriva nam, kada je osjetila potrebu ispisati “kaos raspada jedne lijepe emotivne halucinacije”.
– Odmalena svijet i ljude sebi najbolje protumačim dok pišem. Činilo da ću ispisati kraći lirski roman, roman-istragu o komičnoj tragičnosti ljubavi začete u zrelim godinama, bogate preduvjetima da bude “najveća ikad” i ona “vječna”. Ubrzo mi se razjasnilo da se sve ono bolno i važno što me zapravo zanima krije u širem kontekstu, više je i dublje od dvije stare lude što se ne umiju voljeti – da početni impuls romana razrasta u čupav vrt svakojakih intimnih, filozofskih i povijesnih analiza, i baca se u portretiranje kompleksnih likova koji su i avatari društveno bolnih tema. A nije malo društvenih bolesti, zabluda i nemara, koji utječu i na naše, društvenom ustroju i televizijskim vijestima nevažne ljubavi – otkriva nam Jagić.
Njena protagonistkinja Tajna, u čiji nam vihor kaotičnih misli daje uvid, junakinja je s kojom se lako poistovjetiti, pogotovo ako, kao i ona, patite od (ili samo živite s) nekom vrstom poremećaja pozornosti. Oporavljajući se od raskida zaruka s Feliksom, vjetropirom koji je više volio zaviriti u čašicu nego što je na koncu volio nju, ona ponovno pronalazi sebe, puštajući da je život nanosi s mjesta na mjesto, od osobe do osobe, gradeći šarolik imaginarij neobičnih i pomaknutih ljudi s kojima komunicira jednako i na javi koliko i u vlastitoj glavi.
– Gonjena žudnjom za intenzivnim životom,Tajna je osoba krajnosti, no ipak ih pokušava prozreti i racionalizirati. Ona se masno zeza na svoj račun, smiješne su joj vlastite greške. Iako je u trenu raskida, kad je susrećemo, zagazila duboko u srednje godine, još traga za rubnim, inspirativnim izazovima. Primjerice, školovati se u vrlo zahtjevnoj umjetnosti etičke taksidermije, pa krenuti sama na beskrajnu šetnju oko svijeta ili pak ispariti na kreativan način, uzeti drugi identitet i biografiju, nestati odlučnije od onog prekratkog nestanka Agathe Christie. Kažu da, osim kaosa u poslu i odnosima, taj nesretni poremećaj pozornosti nerijetko odaje žudnja za brzim zanosima, burnim gestama protiv “dogovorene” zbilje, adrenalinskim pustolovinama, riječju – doživljajem svijeta kao čudesne šume. Možda odatle Tajna najviše empatije osjeća za prezrene ekscentrike i promašene ali “pomaknute” ljude. Nije tajna da je puno od Tajne u meni, ipak premalo da i njenoj autorici ta žena bude nepoznata i zabavna – tvrdi autorica.
U telefonskom razgovoru kojim smo dogovarale ovaj intervju Jagić nam je motivaciju za svoj prvi roman objasnila ovako: “Željela sam se u ovoj knjizi baviti svojevrsnom dekonstrukcijom mita o romantičnoj ljubavi, prikazati je kao opasnu zabludu, pa i ovisnost koja može destruirati čovjekov identitet.” Romantična ljubav – ili mit o njoj – naše društvo prožima i od malih nogu nam se, kroz sve moguće medijske oblike, nameće kao ideal. Je li joj ta spoznaja da je riječ o zabludi stoga bila razočaravajuća ili oslobađajuća, zanimalo nas je.
– Smrt zablude mene oslobađa. Zaljubljene iznimke (recimo, sretan par iz susjedstva) samo potvrđuju statistiku gole istine, da je romantična ljubav udica za sanjare, zaljubljenike u utopiju beskrajne i neuništive ljubavne sreće, što je otprilike kao kad bi se neki hedonist napio finog dingača i očekivao da će ostati ugodno pijan do kraja života. U opijumu romantične ljubavi skriva se zamka patetičnih idealizacija koja mirno gleda kako žrtve, raspamećene i zadavljene razočaranjem, padaju u očaj i svakojaka mračna stanja. Takva “ljubav” bude kuća puna velikih riječi, strahova, gladi i opsesija, a najmanje ljubavi. Prava ljubav prema drugom ne zahtijeva, ne lomi. Idealiziranje objekta ljubavi zdrava je samo kod trubadura, koji nerijetko svoju djevu bajnu nikada i ne vidješe uživo jer im ne treba. Sve im je jasno – govori Jagić.
Nije idealizacija romantične ljubavi jedino s čime se Tajna hvata ukoštac, već i s ovisnošću. I to posebice društveno prihvaćenom ovisnošću o alkoholu, koja je u nas toliko rasprostranjena i uobičajena da smo, kako piše, alkoholna pića poput piva i vina zakonom proglasili prehrambenim proizvodima ne bismo li izbjegli istinu.
– Nakon neslavnog raspada zaruka Tajna se pretvara u bolnu vreću pitanja, nipošto novih, ali duboko njenih, o naravi vezanja vlastite sudbine i identiteta za drugo ljudsko biće. I što bi za nju, odjednom obezglavljenu i rasutu, zapravo bila neuništiva sreća. Prvi, instinktivni izlazi iz kraha raznoliki su rezovi, nagle promjene, bjegovi i nestanci. Pa šetnje, pisanje pisama – kroz pisma zebri, ljetu, Marijanu Badelu, vremenu, J. R. R. Tolkienu, Tajna se odaje zakučastim analizama geneze propasti bračnoga raja na otoku i shvaća – osim narcizma, zaručnikov alkoholizam glavni je razarač sreće, cuganje koje nije samo hir staračke adolescencije. Izdanoj zaručnici pogled ravno u oči đavlu alkoholizma izaziva prvo tugu, neka davna sjećanja, pa bijes. Tajna prokazuje reklamiranje cuganja pivetine “kao zakona”, društveno poželjnog i čak nogometnom muževnošću obojenog štosa, da bi se druga strana mača tog mačizma razmahala doma, po izmučenoj ženi i djeci. Dok sam pisala roman, kako to već biva, slučajno sam upoznala neobično hrabru djevojku, čiji je pijani otac prije pet godina ustrijelio njenu mamu, pa sebe. Matei sam i posvetila roman, u naivnoj nadi da se nikad više ne ponovi taj brak alkohola i nasilja, ako ne fizičkog, onda i psihičkog femicida. Znamo da se o ovisnostima, a osobito o alkoholizmu kao teškoj bolesti, i to opasnoj po okolinu, ne govori i ne piše dovoljno. Pišimo! Vičimo! Mnogi smo iskusili sto nijansi straha i nasilja od ruke pijandura, a da i ne govorim o tuzi iza tragičnih i preranih smrti dragih, ali uništenih ljudi – iskreno će.
A unatoč mnoštvu pozitivnih kritika i recenzija koje je dobio "Kafić Dan", svi znamo da se ukusi razlikuju, a umjetnost je subjektivna. No, ne reagiraju svi pisci tako dobro na loše kritike svojih djela kao naša sugovornica, koja im se – veseli.
– U moru hvalospjevnih recenzija, vatreno me krstila prva negativna kritika za debitantsku zbirku pjesma "Plahta preko glave", točnije, sječa mačetom kojom je u autoritetu vitlala pokojna Tea Benčić Rimay. Iznenadilo me što sam osjetila ugodu zbog iskrenosti drukčijeg pogleda, pristup od kojeg mogu nešto i naučiti. Nedavno me razdragala mlada pjesnikinja i kritičarka Ema Botica s rijetko negativnom kritikom mog romana. Iz tog teksta isijava mladenačka drčnost i srčanost, a bilo je zanimljivo zamisliti se nad obiljem njenih negodovanja. Dobrodošla drugost neodobravajućeg pogleda dosegla je vrhunac zaključkom – da je roman jako dosadan – zadovoljna je Dorta Jagić.