Na Festivalu svjetske književnosti ove je godine jedna od gošći bila talijanska spisateljica Laura Imai Messina. Autorica knjiga poput "Što povjeravamo vjetru" i "Otok otkucaja srca", Messina je rodnu Italiju prije dvadesetak godina zamijenila Japanom, u kojem se skrasila sa suprugom i dvoje djece. A kada smo sjele na kavu u lobiju hotela Dubrovnik kako bismo napravile ovaj intervju, na početku sam je upitala jedno naizgled bezazleno pitanje: "Kako vam se za sada sviđa Zagreb?"
– Jako je lijep! Po cijele dane šećem gradom dok ne dođem do nekog parka pa sjednem na klupicu, promatram ljude i pišem. No moram priznati da je to dosta drukčiji način života od onog na kakav sam se navikla. Volim miran život i putovanja me ponekad uznemiruju i predstavljaju mi stres. Hrvatska, a i Italija, puno su drukčije od Japana, koji je miran, staložen i siguran. U Japanu možete ostaviti novčanik na klupi i za pola sata će još biti tamo. Možda će to zvučati čudno, ali ja se trudim da svaki moj dan bude isti. Volim oblačiti, jesti i raditi iste stvari svaki dan. Ujutro, kada se probudim i moja djeca odu u školu, uvijek se prošećem do iste plaže, sjednem u isti kafić, razgovaram s istom konobaricom, popijem cappuccino i pojedem uvijek isti kolač. Pronašla sam svoj savršeni dan i pokušavam ga svaki dan ponoviti – glasio je njezin neobičan odgovor.
Nikada vam to ne dosadi?
Nimalo. Zato što ništa nije zapravo sasvim isto. Primjerice, u šetnji uvijek fotografiram iste prizore, a zatim promatram kako se mijenjaju s godišnjim dobima. Naravno, kada se moja djeca oko pet popodne vrate iz škole, sve pada u vodu! Svaka večer s njima mi je uzbudljiva i drukčija.
Je li to razlog što ste zavoljeli Japan? Jer je život tamo sigurniji i mirniji?
U Japanu sam već više od 20 godina, tako da vam zapravo i ne mogu reći sa sigurnošću što je to što toliko volim u toj zemlji. S godinama se razlozi za ljubav mijenjaju, kao kada ste s nekim u vezi. Na početku je sve puno strasti, zatim počnete pronalaziti nove razloge zbog kojih nekoga volite, a ono što ste prije voljeli možda vas počne i živcirati. Ali mogu vam reći kako sam se prvi put zaljubila u Japan. Bilo je to kada sam vidjela njihovo pismo. Planirala sam, naime, rođendanski poklon za svog bivšeg dečka, Talijana koji je bio zaljubljen u japansku pop-kulturu, anime i mange. Mislila sam da bi bilo sjajno uplatiti mu tečaj japanskog jezika. No, na kraju, njega to uopće nije zanimalo i tečaj sam upisala ja! Odmah sam se zaljubila u nevjerojatnu kompleksnost tog jezika, jer je on iznimno, iznimno težak. Da tek sada počinjem učiti japanski, mislim da ne bih uspjela. Prekrasan je, ali užasno ga je teško naučiti. Na primjer, isti znak može se pročitati na dvadeset različitih načina. Zar to nije ludo i divno?
Vaša fascinacija japanskim jezikom osjeti se i u knjizi "Otok otkucaja srca", u kojoj su divno i nježno napisani dijelovi kada protagonist Shūichi dječaku Kentu objašnjava skrivena značenja različitih ideograma...
Japanski je vrlo kreativan. Budući da kod kuće imam dva osnovnoškolca, shvatila sam da je najbolji način učenja jezika ako od svakog znaka i njegove kombinacije napravite priču. Inače ih djeca sigurno ne bi mogla zapamtiti toliko napamet. Recimo, znak za srce može se iskoristiti u tisuću različitih kombinacija, ali svaki put kada ga vidite, znate da taj pojam ima neke veze s emocijama. Svaki znak ima i svoju povijest, priču o tome kako je nastao, što me fascinira. Tako da, dok oni uče, učim i ja s njima. Japanska kultura snažno je isprepletena s njihovim jezikom. Postoji ta predrasuda da Japanci ne vole strance, no to jednostavno nije istina. Stvar je u tome da u Japanu nikada nećete moći sretno živjeti ako ne znate jezik. Nije riječ o samo tome da nećete moći komunicirati s drugim ljudima, već da je jezik ključ za razumijevanje njihove kulture, razmišljanja i ponašanja. Primjerice, postoji jedan prekrasan japanski izraz – "kuki o yomu" – koji doslovno znači "čitati zrak". Odnosno, moći razumjeti ono što je neizgovoreno, kontekst, emocije i namjere vašeg sugovornika. Sjećam se trenutka kada sam to prvi put shvatila, nakon tri godine u Japanu. Bilo je to nevjerojatno otkriće. I mislim da upravo tu moju fascinaciju, ne samo jezikom nego i kulturom, temeljenom na tišini, neizrečenom i suptilnim detaljima, možete iščitati u mojim knjigama.
Spomenuli ste i bivšeg dečka koji je bio opsjednut japanskom pop-kulturom. Ona je ovih dana sve popularnija, ali čini li vam se da ponekad prerasta i u opsesiju i fetišizam?
Da, ali dijelovi japanske kulture koji postanu popularni u inozemstvu, poput animiranih likova ili mode, obično su dosta površni. Japan nije samo to. Radi se o jednoj dosta, u nedostatku bolje riječi, strogoj kulturi, u kojoj se velika važnost poklanja razmišljanju ne samo o sebi unutar društva nego i o svim ostalim ljudima, njihovoj ugodi i dobrobiti. Tako da, ako vam u vlaku zazvoni telefon, morate sići i javiti se. Ne možete razgovarati u vagonu, pred drugim ljudima, jer to nije pristojno. Uvijek morate paziti i na svoj ton glasa te biti uviđavni prema drugima. Za mene, moju osobnost, takav način života puno mi više odgovara nego talijanski. U Italiji su svi glasni, slušaju glazbu bez slušalica, viču na ulici i u javnom prijevozu! Ne želim reći da je to loše ili krivo, ali jednostavno mi ponekad smeta. S druge strane, brojni Japanci dolaze u Italiju ili Europu iskusiti tu vrstu slobode ponašanja u javnosti i strašno im se sviđa.
Međutim, i dalje je jezik vaše književnosti talijanski?
To je put koji sam odabrala. Na Festivalu svjetske književnosti slušala sam razgovor s Kapkom Kassabovom, spisateljicom koja je podrijetlom iz Bugarske, ali živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Govorila je o tome da je izabrala pisati na engleskom zato što bi se inače osjećala kao autsajder. Kod mene je situacija obrnuta. S obzirom na to da su Japan i Italija strašno udaljeni, riječ je o više od 15 sati leta i putovanje je vrlo skupo, nemam mogućnost skoknuti tamo kada poželim. I zato, pisanje na talijanskom pomaže mi da se osjećam povezano sa svojom domovinom. Nisam nostalgična za Italijom zato što imam talijanski, taj je jezik postao moje mjesto, moja domovina. Međutim, bilo bi mi strašno drago kada bi sve moje knjige bile prevedene na japanski, i na tome aktivno radim.
Recite mi nešto o svojoj inspiraciji za knjigu "Otok otkucaja srca". Iznenadila sam se kada sam shvatila da Arhiv otkucaja srca doista postoji na malenom otoku Teshima!
Točno, Arhiv je stvaran. Uvijek pišem o stvarnim mjestima, ali koja se doimaju pomalo magičnima. Za Arhiv otkucaja srca čula sam prije nekoliko godina, kada je preminuo njegov autor, umjetnik Christian Boltanski. To je nevjerojatno mjesto, muzej u kojem se čuvaju snimke otkucaja srca ljudi iz svih dijelova svijeta, koje je Boltanski skupljao od 2008. godine. Možete ih slušati, a ako želite, možete snimiti i svoje srce. Kada sam prvi put bila tamo, slučajno sam naletjela na otkucaje srca svog prijatelja iz Bologne! Snimila sam i zvuk svog srca, kako bi ga moji sinovi jednog dana mogli doći i poslušati.
I moj prethodni roman "Što povjeravamo vjetru" govori o jednom takvom mjestu. Radi se o staroj telefonskoj govornici u jednom vrtu u planinama iznad Otsuchija, u kojoj ljudi razgovaraju s mrtvima. Taj telefon nije u funkciji – ljudi jednostavno tamo odlaze kako bi još jednom mogli razgovarati sa svojim voljenima koji su ih napustili, vjerujući da će im vjetar odnijeti njihove riječi. Iako je postojalo i prije, to je mjesto postalo posjećeno posebno nakon razornog tsunamija 2011. godine.
Knjiga na kojoj sada radim također se bavi jednim takvim nestvarnim prostorom. U pitanju je poštanski ured nedaleko od Teshime, gdje možete poslati pismo bilo kome na ovom svijetu tko nema adresu. Na primjer, samom sebi u budućnosti, ili nekome tko je već preminuo. I ta se pisma zauvijek tamo čuvaju.
Svaki put kada naiđem na neko takvo mjesto, želim ga otkriti svijetu. Želim da svi znaju da ti maleni čarobni zakutci mogu postojati i postoje.
U svojim knjigama često se bavite temama ljubavi i gubitka. Zašto vas one toliko okupiraju?
Gubitak je univerzalan. Svi će ga iskusiti nekada u životu. Zato me toliko okupira – jer nije riječ o osjećaju koji će osjetiti tek neki, već apsolutno svi ljudi na ovom svijetu. Mislim da sam opsjednuta time baš zato što je neizbježan. I zato što ga ljubav ne može poništiti. Naprotiv, što više ljubavi imate za nekoga, to će vas više boljeti kada ih izgubite. Fascinira me, ali i plaši, kraj stvari. Jednog dana doživjet ćete svoj posljednji poljubac a da toga niste ni svjesni. Jedan dan bit će zadnji dan kada ćete nositi svoje dijete u naručju. Moj najveći strah je da ću izgubiti nekoga koga volim i zato dopuštam likovima u svojim knjigama da me vode kroz taj strah i pomognu mi ga prebroditi.