Na godišnjicu rođenja Williama Faulknera, 25. rujna 1897., prisjećamo se života jednog od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. Njegov put od srednjoškolskog bjegunca do dobitnika Nobelove nagrade bio je popločan genijalnošću, alkoholom i dubokim unutarnjim sukobima, posebice onima vezanim uz rasno pitanje američkog Juga.
William Faulkner, književni div čije ime odzvanja kao sinonim za američku južnjačku gotiku, rođen je kao William Cuthbert Falkner u Mississippiju, a stvorio je jedan od najsloženijih i najtrajnijih fiktivnih svjetova u povijesti književnosti – okrug Yoknapatawpha. Taj izmišljeni komadić Mississippija, njegova "poštanska marka rodnog tla", postao je pozornica za seciranje propadajuće južnjačke aristokracije, rasnih napetosti, siromaštva i univerzalnih ljudskih drama.
Njegov inovativni stil, obilježen tehnikom struje svijesti, dugim, vijugavim rečenicama i nelinearnom naracijom, učinio ga je jednim od stupova modernizma, ali i piscem kojeg su mnogi smatrali neprobojnim. Sam je na pritužbe da ga se ne može razumjeti odgovarao u svom stilu: "Pročitajte ga četiri puta."
Njegov put do književnog Olimpa bio je sve samo ne konvencionalan. Faulkner nikada nije maturirao, a školu je napustio pokazujući potpuni prijezir prema formalnom obrazovanju. Kratko je studirao na Sveučilištu Mississippi, no odustao je nakon tri semestra. Umjesto u učionici, inspiraciju je crpio iz priča koje je slušao u djetinjstvu – o Građanskom ratu, ropstvu i burnom životu njegova pradjeda, pukovnika Williama Clarka Falknera, koji je i sam bio pisac.
Pred kraj Prvog svjetskog rata prijavio se u kanadsku kraljevsku avijaciju, dodavši prezimenu slovo "u" kako bi zvučalo britanskije. Iako nikada nije vidio borbu, po povratku u Oxford, Mississippi, kitio se časničkom uniformom i izmišljao priče o ratnim ranjavanjima, tvrdeći čak da u glavi ima srebrnu pločicu. Prije nego što se posvetio pisanju, radio je niz poslova, od soboslikara do upravitelja pošte, s kojeg je mjesta bio prisiljen otići uz legendarnu izjavu: "Proklet bio ako namjeravam biti na raspolaganju svakom probisvijetu koji ima dva centa za uložiti u poštansku marku."
Prekretnica se dogodila u New Orleansu, gdje se sprijateljio s piscem Sherwoodom Andersonom. Upravo ga je Anderson, pod uvjetom da ne mora čitati rukopis, potaknuo da napiše svoj prvi roman, "Vojnikova plaća". Ubrzo nakon toga, Faulkner je stvorio okrug Yoknapatawpha i započeo nevjerojatno produktivno razdoblje. U samo nekoliko godina, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, napisao je neka od svojih remek-djela: "Sartoris", "Krik i bijes", "Kad ležah na samrti" i "Svjetlost u kolovozu". Roman "Kad ležah na samrti", složenu polifoniju ispričanu iz perspektive 15 različitih likova, navodno je napisao za samo šest tjedana, radeći noćne smjene u elektrani. Njegov stil bio je radikalna suprotnost minimalističkoj prozi suvremenika poput Hemingwaya; Faulkner se nije bojao zaroniti duboko u psihu svojih likova, stvarajući guste, emocionalno nabijene i ponekad groteskne priče.
Unatoč književnom geniju, romani mu nisu donosili financijsku sigurnost. Kako bi uzdržavao obitelj, Faulkner je povremeno odlazio u Hollywood raditi kao scenarist. Mrzio je filmsku industriju, koju je nazivao "kulturnim Babilonom", ali je ondje pronašao pouzdan izvor prihoda i prijatelja u redatelju Howardu Hawksu, s kojim je dijelio strast prema lovu i piću. Surađivao je na pedesetak filmova, a potpisuje scenarije za klasike poput "Imati i nemati", adaptacije Hemingwayeva romana, i "Duboki san". Ironično, njegov komercijalno najuspješniji roman za života bio je "Svetište", mračna i nasilna priča koju je sam opisao kao "potboiler" napisan isključivo radi zarade, a koja je zbog eksplicitnog sadržaja izazvala skandal. U SAD-u je dugo bio relativno nepoznat, dok je u Europi, osobito u Francuskoj, slavljen kao božanstvo. Jean-Paul Sartre je jednom izjavio: "Za mlade u Francuskoj, Faulkner je bog."
Priznanje u domovini stiglo je tek nakon što je kritičar Malcolm Cowley 1946. objavio antologiju "The Portable Faulkner", koja je rekontekstualizirala njegov rad i vratila mu romane u tisak. Vrhunac je uslijedio kada mu je 1950. godine uručena Nobelova nagrada za književnost za 1949. godinu. Faulkner je prezirao slavu i publicitet te nije imao nikakvu želju otići u Stockholm. Popustio je tek pod pritiskom američkog State Departmenta. Njegov govor prilikom primanja nagrade ostaje jedan od najslavnijih u povijesti. Promrmljao ga je takvom brzinom da ga nitko u publici nije razumio, no kada je tekst objavljen, svijet je prepoznao njegovu snagu. U njemu je poručio da je jedino o čemu vrijedi pisati "ljudsko srce u sukobu sa samim sobom" i pozvao pisce da odbiju prihvatiti kraj čovječanstva. Dio novčane nagrade donirao je za osnivanje fonda za potporu mladim piscima, pokazujući da ga slava doista nije zanimala, već isključivo umjetnost.
Iza fasade povučenog genija krio se buran privatni život. Godine 1929. oženio se svojom ljubavi iz djetinjstva, Estelle Oldham, nedugo nakon njezina razvoda. Njihov brak bio je turbulentan, obilježen njegovim alkoholizmom i brojnim izvanbračnim aferama. Poznata je njegova veza sa scenaristicom Metom Carpenter u Hollywoodu, kao i s Else Jonsson, udovicom švedskog novinara koji je Europu upoznao s njegovim djelom i tako mu vjerojatno osigurao Nobela.
Faulkner je bio poznat po tome što bi, nakon završetka nekog romana, odlazio na višednevne pijanke kako bi se "oporavio" od stvaralačkog napora. No, najveća kontroverza koja ga prati jest njegov odnos prema rasi. U svojim je romanima, kako piše The New Yorker, s brutalnom iskrenošću razotkrivao grijehe Juga, rasizam i moralnu trulež proizašlu iz ropstva. Ipak, kao privatna osoba, bio je proizvod svog vremena i okruženja. Njegove javne izjave bile su šokantne i duboko rasističke. U jednom intervjuu 1956. izjavio je da će se, ako savezna vlada pokuša silom nametnuti integraciju na Jugu, boriti za Mississippi "čak i ako to znači izaći na ulicu i pucati u Crnce". Ta je izjava izazvala zgražanje, a pisac James Baldwin njegove je stavove opisao kao "bespomoćno nepoštene, ako ne i sulude".
Ta dvojnost – sposobnost da u književnosti stvori neke od najsnažnijih kritika rasizma dok je u privatnom životu robovao predrasudama – ključ je za razumijevanje Faulknera. Bio je, kako je jedan kritičar napisao, "rascijepljena duša". Njegova djela su ispunjena likovima miješane rase i istraživanjem složenosti identiteta na Jugu, čime je pomicao granice onoga što se u to vrijeme smatralo mogućim u književnosti. Njegov utjecaj na svjetsku književnost je nemjerljiv; inspirirao je generacije pisaca, od Gabriela Garcíje Márqueza do Cormaca McCarthyja.
William Faulkner preminuo je od srčanog udara 6. srpnja 1962. godine, nedugo nakon pada s konja. Iza sebe je ostavio 19 romana, brojne kratke priče i nasljeđe čovjeka čiji su se unutarnji demoni i umjetnički genij ispreplitali, stvarajući djelo koje je istovremeno mučno, briljantno i vječno relevantno. On sam je najbolje sažeo bit umjetnika: "Umjetnik nije nimalo važan. Važno je samo ono što stvara."