Kažu da vas Afrika ili odbije ili zauvijek zavede. Osječku fotografkinju Emicu Elveđi zavela je 2013. godine kada su je prijatelji Maja i Željko pozvali da im se pridruži u misiji kod fra Ivice Perića, u selu Kivumu u Ruandi.
– Bio je to trenutak u kojem se moj dječji san o fotografiji i Africi pretvorio u stvarnost. Prvog dana osjetila sam tu neraskidivu vezu i znala sam da ću se Africi zauvijek vraćati. Ruanda, kao i Zambija, osvaja bojama, a zadrži te ljudima i onim njihovim iskrenim osmijehom koji prkosi neimaštini, na što je nemoguće ostati imun. Emocije te ne puštaju i šapću: "Vrati se" – kazala nam je Emica Elveđi, koja je svoju afričku priču sada i izložila u obliku 60 fotografija velikih formata, na izložbi "Srce za Afriku" otvorenoj u osječkoj Gradskoj galeriji Waldinger. Divne fotografije koje izazivaju i suze i smijeh te dočaravaju i težinu i ljepotu života, ono su što je doživjela na terenu tijekom humanitarnog djelovanja udruge Srce za Afriku u Ruandi i Zambiji, a čija je Emica dugogodišnja i aktivna članica. U Afriku odlazi svake godine, a tijekom tog vremena nastalo je more materijala tako da je najveći problem bio odabrati samo 60 fotografija.
– Ovih 60 fotografija odabrano je tako da onaj tko ih gleda osjeti emociju i shvati sve ono za što se zalažemo u našoj udruzi. Moj objektiv tamo ne traži savršen kadar. Tražim pogled. Dlan. Tišinu. Radost koja izbija usprkos svemu – govori fotografkinja pa nastavlja:
– Prvih smo godina pomagali fra Ivičinu misiju u selu Kivumu u Ruandi gdje je osnovao školski Centar "Otac Vjeko", nazvan po njegovu prethodniku, ubijenom misionaru fra Vjeki Ćuriću. Do danas smo u Kivumuu sagradili i opremili vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, strukovnu i tehničku, sportsku dvoranu, kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta jer je za sve učenike osiguran svaki dan topli obrok, učeničke domove za djevojke i mladiće koji u školu dolaze iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, a potpuno smo opremili i radionice za stolare, zidare, krojače, električare, vodoinstalatere i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis, kustodijalnu kuću i centar Sv. Franjo za mir i pomirenje. Uveli smo struju i osigurali vodu sagradivši tri velike podzemne cisterne za vodu. Kroz Centar "Otac Vjeko" u Kivumuu (Ruanda) prošlo je do danas nešto više od 3500 mladih koji su tu završili srednjoškolsko obrazovanje i, što je najvažnije, više od 95 posto njih odmah je našlo posao i danas žive bolji život. Njihovi su roditelji uglavnom nezaposleni pa oni sada uzdržavaju svoje obitelji, a govorimo o više od 3500 obitelji. U Kivumuu smo dakle sagradili sve što je bilo potrebno, a sad isto pokušavamo i u selu Mwakapandula u Zambiji, gdje je fra Ivica u lipnju 2022. pokrenuo svoju novu misiju.
I tamo su već vrlo uspješni pa su sagradili samostan, višenamjensku dvoranu u kojoj su pokrenuli vrtić, školu opismenjavanja za odrasle te školu krojenja i šivanja opremljenu sredstvima Ministarstva vanjskih poslova RH putem projekta "Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost"... Grade crkvu, iskopali su tri bunara za vodu, doveli struju, a s obzirom na stalne redukcije, instalirali su i solarne panele... Upravo započinju s izgradnjom osnovne škole, a u planu im je i izgradnja i opremanje ambulante. Budući da u selu ima puno samohranih majki, koje su i same još djevojčice od 15, 16 godina, uče ih krojenju i šivanju kako bi im osigurali znanje nekog zanata.
– Zato apeliram na sve one koji nam žele pomoći da se priključe, svaka donacija, pa i ona najmanja, nama puno znači i donosi djeci u selu još jedan novi školski dan, još jedan tanjur hrane, novu odjeću... Sve informacije o tomu kako se može pomoći možete pronaći na web-stranici naše udruge – pozvala je Emica Elveđi pa o vrtlogu emocija koji joj donese svaki posjet toj čudesnoj zemlji kazala:
– Svaki odlazak u Afriku istovremeno mi puni dušu i iscrpljuje srce. To je paradoks koji najbolje razumiju oni koji su tamo bili. Nahrani vas njihova nevjerojatna prisutnost u trenutku. Dok mi na Zapadu živimo u prošlosti ili planiramo budućnost, u Africi, pogotovo u ruralnim dijelovima, živi se u trenutku. Ta energija, zajedništvo i činjenica da su vas prihvatili kao člana obitelji, daje nevjerojatnu snagu. S druge strane, iscrpljenost dolazi od nemoći. Kao fotograf i čovjek svjedočite sudbinama koje su teške, sustavima koji ne funkcioniraju i djeci koja zaslužuju više. Ta empatija vas troši i svaki povratak kući zahtijeva vrijeme da procesuirate sve što ste vidjeli i osjetili. Tijekom 13 godina, i dušom i kroz objektiv, promatram srce Afrike, moja arhiva sjećanja puna je trenutaka koji se ne mogu samo "uslikati", već se moraju proživjeti. Najpotresnije priče često se kriju u tišini i onome što ostaje neizgovoreno, u dostojanstvu u siromaštvu. Najteži su oni susreti pri kojima u očima djeteta vidite zrelost koju nijedno dijete ne bi trebalo imati. Susreti u kojima dijete od sedam godina preuzima ulogu roditelja mlađoj braći pokazujući odgovornost koja slama srce, ali i izaziva duboko divljenje. Dakle, motiv za fotografiju u Africi nije nešto što tražiš, već nešto što te zaustavi. Rekla bih da motiv nađe tebe.
Ona je, kaže, u Africi netko tko život živi kroz kadar, njezine oči ne znaju drugačije promatrati svijet.
– Vjerujem da mi je s godinama postalo važnije zabilježiti dostojanstvo nego puko siromaštvo. Svi su motivi dokaz da si tamo prisutan, a ne samo promatrač s kamerom. Voljela bih stoga da i publika koja dođe na izložbu ne vidi na mojim fotografijama samo daleki kontinent, već ogledalo vlastite ljudskosti. Da svaki posjetitelj, gledajući osmijeh djeteta koje nema ništa od onoga što mi smatramo nužnim, preispita vlastite prioritete i da izađe s mišlju: "Imam dovoljno da budem sretan" – kazala je i objasnila kako ju je Afrika naučila radikalnoj zahvalnosti.
– Nakon što vidiš sreću koja izvire iz zajedništva, a ne iz posjeda, naši zapadnjački problemi počinju izgledati minijaturno. Postala sam ranjivija, ali i snažnija. Dopustila sam tim ljudima da mi uđu pod kožu, što me učinilo empatičnijom osobom koja više ne prolazi pokraj tuđe nevolje zatvorenih očiju.
Emica Elveđi Osječanka je na privremenom radu u Zagrebu, fotografija je njezin život i vrlo je rezolutna u tvrdnji da za nju nema ljepšeg posla na svijetu. Uz, naravno, rad u udruzi, zahvaljujući kojoj proživljava i svoju afričku priču, kojoj će se opet vratiti u drugom dijelu ove godine.
Njezina osječka izložba ima i dodatnu vrijednost jer se održava u povodu obilježavanja 10. obljetnice djelovanja Mreže hrvatskih žena, međunarodne platforme koja povezuje utjecajne žene hrvatskoga podrijetla diljem svijeta. Tom prigodom u Osijek dolaze 54 žene iz čak 20 svjetskih zemalja. Izložba ostaje otvorena do 12. ožujka.