Priča započinje u Kazališnoj kavani 1930-ih godina, u kojoj je Jakov Gotovac, tada već etablirani, ali de facto samouki skladatelj i dirigent, na pragu četrdesete godine napisao prvu skicu jedne stare narodne pripovijesti. Pokazao je to književniku i dramskom piscu Milanu Begoviću, koji će na tom temelju napisati libretto, smješten u svoj rodni kraj Dalmatinske zagore, a suradnja te dvojice velikana rezultirat će najizvođenijom, najpopularnijom, najprevođenijom i najuspješnijom hrvatskom operom svih vremena – "Erom s onoga svijeta".
Proces stvaranja te komične opere u tri čina trajao je dvije godine i sedam mjeseci, od 10. listopada 1932. do 8. svibnja 1935. godine. Konačno dovršivši partituru, navodi se, Gotovac je na njezinu kraju zabilježio točno vrijeme završetka – 22 sata i 47 minuta – i dopisao: "Hvala Bogu!". Praizvedba se održala 2. studenog 1935. godine, na Dušni dan, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, što bi značilo da opera "Ero s onoga svijeta" upravo na današnji datum slavi svoju 90. obljetnicu – dok bi njezin autor Jakov Gotovac ove godine bio proslavio 130. rođendan.
Riječ je o operi čija radnja prati Miću, mladića iz bogate seoske obitelji iz Dalmatinske zagore, koji se, po majčinu savjetu, pretvara da je siromah – Ero s onoga svijeta – ne bi li pronašao djevojku koja će ga voljeti zbog njega samog, a ne zbog obiteljskog bogatstva. Njegovim dolaskom na guvno gazde Marka započinje urnebesna priča puna lukavstva i nadmudrivanja, u kojoj Ero mnoge nasamari, ali na koncu i osvoji srce svoje odabranice, Markove kćeri Đule. Sjajan spoj libreta punog duhovitih dijaloga te vrhunske glazbe inspirirane narodnim napjevima iz Zagore, ali i folklorom Slavonije, Kosova ili Makedonije, učinili su da "Ero" ne rezonira samo s domaćom publikom nego i stekne obožavatelje diljem svijeta. Ansambl opere prije 90 godina činili su slovenski tenor Mario Šimenc kao Mića, odnosno Ero, Josip Križaj kao gazda Marko, Ančica Mitrović tumačila je ulogu Dome, Markove supruge, dok je Đulu pjevala Gita Gjuranec.
No kao što je Pero Gotovac, sin Jakova Gotovca, prije smrti kazao novinaru i glazbenom kritičaru Večernjeg lista Branimiru Pofuku, praizvedba te 1935. i nije bila posjećena. Kao osmogodišnjak, gledao je svog oca kako dirigira praizvedbom pred polupraznim kazalištem, te je bio uvjeren da je Dušni dan, kada se premijera održala, bio odabran s namjerom.
– Očito je da je postojala sumnja prema domaćoj produkciji općenito, kao i prema tada još mladom skladatelju, premda je on tada iza sebe već imao deset godina prije napisanu "Koledu", a i operu "Morana" u kojoj je pokazao da zna što je glazbena dramaturgija, ali koju su mu praizveli Česi u Brnu. Na premijeru su došli djed iz Splita, majčin otac, i još neki rođaci i svi skupa smo nakon predstave otišli na večeru u tada glasoviti purgerski lokal u Frankopanskoj, koji smo mi zvali Bedijanec. Sjećam se da je za večerom jedna od tema bila i to zašto je baš Dušni dan odabran za premijeru – kazao je tada Gotovac.
Međutim, gledatelji koji su imali priliku doživjeti tu izvedbu, prema napisima iz tog doba, iz kazališta su otišli oduševljeni, a i kritike su joj bile naklonjene. Pa tako, iako se u tekstovima o "Eri s onoga svijeta" često citira nesretni ulomak iz kritike Luje Šafraneka-Kavića, objavljene 5. studenoga 1935. u Jutarnjem listu – "I opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu" – to zapravo, uopće nije istina. Kako je u svom tekstu u časopisu Arti Musices 2011. godine ustvrdila muzikologinja Sanja Majer-Bobetko, riječ je o izmišljotini i falsifikatu, jer takvo što Šafranek-Kavić uopće nije napisao, te ne zaslužuje da ga hrvatska povijest glazbe pamti kao osobu koja je krivo procijenila "Eru". Naprotiv, piše Majer-Bobetko, uz manje kritičke opaske, zaključio je da je Gotovac stvorio majstorsku partituru.
"Skladatelj g.Jakov Gotovac stvorio je majstorsku, na mnogim mjestima inspiriranu i odličnu partituru, kod koje se može govoriti samo o raznim stupnjevima pozitivnih kvaliteta. Negativnih nema", navela je. No mogući izvor uporno ponavljane, netočne, ali zvučne Šafranekove izjave, leži u njegovoj opasci o libretu: "U cijelosti neka nam je dozvoljena konstatacija da je opet jedan naš kompozitor utrošio silni napor na libreto koji nije adekvatan njegovoj vrijednoj partituri".
I ostale su kritike bile mahom pozitivne, a neke od njih navela je glazbena kritičarka i povjesničarka Marija Barbieri na svom portalu Opera.hr.
"Jakov Gotovac učinio je od 'Morane' do 'Ere s onoga svijeta' ogroman skok unaprijed. Njegovo najnovije operno djelo znači nesumnjiv napredak na svim linijama, ono je na premijeri doživjelo bučan uspjeh, te obećaje da će i nadalje moći zadržati interes općinstva. Djelo je publika primila burnim povlađivanjem. Kompozitor i protagonisti morali su nebrojeno puta pred zastor. Takovo oduševljenje kod premijere domaćih djela već dugo nije vladalo u kazalištu. Bilo je i mnogo cvijeća te lovora. Kazalište je bilo slabo posjećeno. No to za daljnji život djela nema mnogo značenja. Iskustvo nas je naučilo, da su mnogi komadi unatoč rasprodane premijere doskora došli u zaborav", pisala je tako 4. studenog Večer.
Ipak, nije nedostajalo ni zamjerki, pisala je Barbieri: "Zlatko Grgošević istoga je dana u Obzoru napisao između ostalog i da je 'finale opere nedostatno motivirano' te da su 'zaključna kola stalni 'izlazi za nuždu' u gotovo svim domaćim narodnim operama'". Zatim je postavio pomalo neobično pitanje: "Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?"
Ali odgovor na to pitanje ubrzo je postao jasan, jer već je te kazališne sezone "Ero s onoga svijeta" izveden čak devetnaest puta, a nakon hrvatske, počeo je i oduševljavati i stranu publiku. Već godinu poslije izveden je u Brnu, u češkom prijevodu "Ženich z jiného světa", nedugo potom u Ljubljani i Beogradu, zatim i Splitu, Njemačkoj, Poljskoj i Osijeku. Opera zagrebačkog HNK s "Erom" je gostovala diljem Europe, od Italije, preko Slovačke do Velike Britanije. U svojih je 90 godina "Ero" igrao u gotovo jednako toliko kazališta diljem svijeta, a libreto je preveden na niz jezika, među kojima i slovenski, njemački, engleski, talijanski pa i finski pod naslovima poput "Ero, the Joker", "Ero, der Schelm" i "Ero, lo sposo caduto dal cielo". Ulogu Miće proslavili su legendarni tenori, od spomenutog Marija Šimenca na praizvedbi do nezaboravnog Josipa Gostiča, čija je interpretacija postala pojam i ideal u svjetskim razmjerima. Snimku s Gostičem kao Mićom, Brankom Stilinović u ulozi Đule, Marijanom Radev kao Domom i Dragom Bernardićem kao gazdom Markom, nastalu 1962. godine, možemo poslušati i na CD-u koji je objavljen u izdanju Croatia Recordsa. U toj operi okušali su se svi ponajbolji hrvatski operni pjevači i pjevačice, ali zanimljivo je spomenuti i kako su Eru često, po mišljenju mnogih i najbolje – pjevali slovenski tenori!
– Točno, riječ je o najpopularnijoj i najizvođenijoj hrvatskoj operi, uz "Nikolu Šubića Zrinskog". Kvaliteta "Ere" je neupitna, te bih rekao da je doista na nivou tri-četiri najbolje hrvatske opere. Pa iako je doista riječ o remek-djelu u europskim, pa i svjetskim razmjerima, smatram da je u inozemstvu i danas nedovoljno cijenjena. No s obzirom na to da se posljednjih godina ispravljaju nepravde te je prepoznata, primjerice, i Dora Pejačević, vjerujem da će doći vrijeme i za "Eru" – kazao nam je skladatelj i dirigent Zoran Juranić koji je u svojoj bogatoj karijeri više puta ravnao ovom operom.
Jednom prilikom, prisjetio se maestro, nakon izvedbe kojoj je nazočio i sam Jakov Gotovac, čuveni skladatelj pozvao ga je kući i poklonio mu partituru s potpisom!
– "Ero s onoga svijeta" je apsolutno remek-djelo u fantastičnoj sinergiji libreta, koji je ne samo prava riznica jezičnog bogatstva već ima vrlo dobro i pametno osmišljenu dramaturšku cjelinu, te glazbe koja je točno dozirala i odgovorila na ono na što je u libretu trebalo odgovoriti. U Hrvatskoj, ali i diljem svijeta "Ero" je takav odjek postigao zahvaljujući tome što je napisan na zaista popularan način, s puno pamtljivih melodija od kojih bi se mnoge mogle nazvati folklornim citatima, a koji nisu uvijek vezani isključivo za Zagoru u kojoj se radnja zbiva. Primjerice, Erina pripovijest iz prvoga čina utemeljena je na slavonskom svatovcu! Međutim, to ne umanjuje cjelinu ovog djela, a pogotovo u očima nekoga tko nije iz ovih krajeva te prvi put dolazi u doticaj s kulturom koju do tada nije poznavao, a svejedno može osjetiti svježinu invencije koju donosi "Ero", tu sjajnu vezu dramaturgije i glazbe. Pogotovo u dobu kada je nastao, u tom zamahu nastajanja nacionalnih škola folklorne glazbe, "Ero" je napravio veliku promociju hrvatske kulture i hrvatske glazbe – dodao je Juranić.
– U vrijeme bivše države, kada je glazbeno obrazovanje bilo puno organiziranije, u sklopu tadašnje Muzičke omladine, mislim da nije bilo nijedne škole koja nije, makar vlakom, vodila svoje učenike u jednu od naših opernih kuća da svjedoče "Eri s onoga svijeta". I ja sam, kao mladi dirigent, gotovo svakog jutra imao matineju! – kazuje Juranić.
I upravo je na jednoj od takvih izvedbi, s Muzičkom omladinom, "Eru s onoga svijeta" prvi put čuo i proslavljeni redatelj Krešimir Dolenčić, koji će 1993. postaviti tu operu na daskama HNK u Zagrebu, a ona u tom kazalištu igra do dana današnjeg. Kostime je prema originalnoj zamisli glasovite kostimografkinje Inge Kostinčer dodatno uredila Dženisa Pecotić, originalna koreografija djelo je Margarete Froman, a obnovila ju je Sonja Kastl, za scenografiju zaslužan je Dalibor Laginja... U trenutnoj verziji, koja će u našoj nacionalnoj kući idući put igrati krajem siječnja, gazdu Marka tumače Ivica Čikeš i Siniša Štork, Domu pak Terezija Kusanović, Sofia Ameli Gojić i Tamara Franetović-Felbinger, u ulozi Đule izmjenjuju se Valentina Fijačko Kobić i Josipa Lončar, a naslovnu ulogu pjevaju Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović i Martin Sušnik.
Zagrebački "Ero" ušao je u povijest i 2018., kada je postao prva opera koja je izravno prenošena na platformi Operavision pa su je mogli vidjeti milijuni gledatelja diljem svijeta, a iste je godine proslavio i jubilarnu 700. izvedbu.
– To je, siguran sam, najbolja slavenska komična opera bez ikakve konkurencije, a riječ je o jednoj od najboljih opera uopće. Šteta je samo da se nakon svih tih premijera koje je doživio po svijetu, a bilo ih je, koliko znam, više od 70, "Ero" nije više promicao te da dana nije dio standardnih repertoara europskih Opera. Jer, kada ga čuje i bilo tko u inozemstvu, apsolutno ostane iznenađen i zaljubi se u tu glazbu. Genijalnost skladatelja, moglo bi se reći, gotovo na prepad osvoji publiku. O libretu da i ne govorim, koliko je fenomenalno napisan – gotovo bi se mogao izvoditi i bez glazbe. Ta duhovita narodna priča je doista u srži slavenska, isprepletena slavenskom kulturom i mitologijom. I premda nas je na neko vrijeme prevalio taj val germanske i nordijske kulture i nakratko smo zaboravili koliku ljepotu imamo mi Slaveni, čini mi se da je sada počinjemo više cijeniti – rekao je Krešimir Dolenčić.
Još dok je bio na Akademiji, Dolenčić je asistirao Vladanu Švacovu u jednoj od produkcija "Ere s onoga svijeta", a ponudu da je režira dobio je kada mu je bilo 30 godina.
– U tom trenutku bio sam u Ljubljani gdje smo prenosili Hoffmannove priče iz Splita. Tamo su stigli i ondašnji intendant HNK u Zagrebu Georgij Paro te ravnatelj Opere maestro Igor Kuljerić, našli smo se u hotelu Slon i oni su mi predložili režiju "Ere". Naravno, meni je to bila velika čast, odmah sam pristao, ali nisam mogao ni sanjati da će to postati jedna od opera koje će mi toliko značiti – ispričao nam je redatelj kojem je "Ero s onoga svijeta" obilježio život.
– Obilježava ga i dalje! Premijeru smo imali prije trideset i dvije godine i to je sigurno najdugovječnija operna predstava u zagrebačkom HNK, a i najdugovječniji "Ero s onoga svijeta" ikada. U jednom trenutku, kada sam sve zbrojio, shvatio sam da sam u životu imao više od 350 proba za "Eru", izmijenilo se 50-60 solista, u mojoj režiji igrao je i u Zagrebu, Splitu, Rijeci, u otvorenom i na zatvorenom. Moram reći i da mi je srcu posebno prirasla lutkarska verzija "Ere" koju sam dobio priliku režirati u Zagrebačkom kazalištu lutaka. I nije ona namijenjena samo djeci, već je jako vole i odrasli, te bih pozvao sve da je dođu pogledati. Unatoč tome što sam ga toliko puta radio i čuo, "Ero" mi nikad ne dosadi. To je nevjerojatno, ali svaki put iznova me razveseli i iznenadi, a ta glazba uvijek mi je svježa. Naravno, u karijeri sam radio opere koje bi mi nakon nekog vremena i dodijale, ali "Ero" nikada. Dakle, ta je opera doista dio mog života. Zapisana u mom genetskom kodu – emotivno će Dolenčić, koji i nakon svih ovih godina ima još jednu želju, a to je da se prema toj operi snimi i film, i to onako kako su primjerice ekranizirani "Tosca" ili "Rigoletto".
Uz brojne se izvedbe "Ere" vežu i nebrojene anegdote. Budući da u gotovo svakoj verziji, prema želji Jakova Gotovca, na pozornici mora biti najmanje jedan konj, to je dovelo i do nekih urnebesnih situacija.
– Imao sam priliku dirigirati na gostovanju Zagrebačke opere u Kijevu, kada smo bili na turneji po tadašnjem Sovjetskom savezu. Među sobom smo se šalili kako će nas sigurno dopasti poznati kozački konji i tko zna što će se onda zbiti. I doista, za vrijeme izvedbe, dok je Ero jašio konja, ovaj se repom okrenuo publici i – ni makac! Mića je morao pjevati unatrag, okrećući glavu, jer se konj nikako nije htio okrenuti. Ali sve su to stvari koje se događaju i kojih se poslije sjećamo sa smiješkom – ispričao nam je maestro Juranić.
Još zgoda i nezgoda tijekom izvedbi "Ere" upriličile su životinje, pa je tako jednom prilikom dar mar napravio i magarac Miha. Ostao je sam čekajući ulazak na scenu, pa je, nenavikao na samoću, mir i tišinu, Miha svoje nezadovoljstvo iskazao na jedini način koji je znao, i to glasnim njakanjem usred dueta Miće i Dome, na opće oduševljenje publike koja ga je nagradila pljeskom.
Iako su u ovih nepunih stotinu godina neki redatelji pokušavali, iz ovih ili onih razloga, unijeti u "Eru" brojne izmjene, Jakov Gotovac za života im se odlučno protivio. O tome je govorio i njegov sin Pero, koji je čuvao i originalni rukopis te prepisku Begovića i Gotovca.
– Iz tog rukopisa, kao i iz njihove prepiske, mogu se pratiti izmjene koje su Begović i Gotovac zajedno radili na scenariju, prema kojem je onda napisan libreto koji dramaturški stoji izuzetno čvrsto, u kojem ništa nije slučajno ni suvišno i zbog toga se u njemu ništa ne smije mijenjati – ustvrdio je, ispričavši i kako je njegov otac reagirao na pokušaje izmjena njegove autorske vizije.
– Bio je duhovit i uvijek spreman na šalu pa bi na kraju takvih rasprava o izmjenama svog djela obično rekao: "Begović i ja smo svoje napravili, a vi si, dečki, ako vam se ovo ne sviđa, napišite novu operu."
O popularnosti i kulturnom značaju "Ere s onoga svijeta" svjedoči i to što je tijekom godina inspirirao i izvođače popularne glazbe, poput sastava Let3 koji su na svoj album "Bombardiranje Srbije i Čačka" uvrstili i obradu legendarnog završnog kola "Što na nebu sja visoko". Tu su pjesmu zatim izveli na natjecanju za pjesmu Eurovizije u prijenosu koji je pratilo više od stotinu milijuna gledatelja. Manje je poznata činjenica da je, u sasvim drukčijem aranžmanu, glazbeni citat iz završnog kola, u svoju pjesmu "Geni kameni" uvrstio i Marko Perković Thompson.
Danas se "Ero", osim u Zagrebu, redovito izvodi diljem Hrvatske, među ostalim i u sklopu Splitskog ljeta, na otvorenoj pozornici u Vrlici, rodnom mjestu libretista Milana Begovića. To je tamošnjim gledateljima, kaže Dolenčić, već postao ritual – jednom godišnje u Vrlici slušati "Era" u prekrasnom ambijentu na otvorenom.
– Ta izvedba već tradicionalno bude rasprodana i mjesecima prije. Najljepše mi je vidjeti sve te mlade ljude koji, kada dođu na predstavu, ne mogu vjerovati koliko je to dobro. Ali to ta opera i može – privući publiku svih generacija. Ako se netko želi upoznati s time što je opera, nema ništa ljepše nego da dođe i pogleda "Eru s onoga svijeta", jer će se sigurno u nju zaljubiti –zaključio je Krešimir Dolenčić.