Mjuzikli nastaju na dva načina, ili se neka dobra priča 'odjene' u istu takvu, često i bolju, glazbu ili se oko neke svima drage glazbe isprede priča. Za prvu kategoriju vjerojatno je najbolji primjer mjuzikl „Priča sa zapadne strane“ koji se izvodi u cijelom svijetu i kojeg je potpisnica ovih redaka imala prilike slušati i na mađarskom, dok je za drugu kategoriju najbolje podsjetiti na najaktualniji – kazališni i filmski – hit mjuzikl „Mamma Mia“. Najnovija predstava Kazališta Komedija, mjuzikl „Radio Dubrava“ nalazi se negdje na razmeđi te dvije kategorije i to mu je ujedno i glavna mana.
On donosi priču o jednom, zaista legendarnom zagrebačkom kvartu, ali i glazbu još legendarnijeg benda koji je krenuo upravo iz tog kvarta i koji je pokorio glazbeni svijet jer je nepogrešivo osjećao bilo ulica na kojem su njegovi članovi odrastali. Te glazbe, one koja je čvrsti punk i isti takav rock and roll ovdje je premalo. Da, Komedija ima novi hit, novi mjuzikl koji će dugo puniti gledalište, predstavu koja prvenstveno osvaja kolektivnom energijom glumaca i glazbenika na sceni, ali bila bi to posve druga, još puno bolja i nabrijanija priča, da je u njoj više onog pravog Prljavog kazališta. Ono što bolno nedostaje je legendarna pjesma „Mojoj majci“, barem poneki njen takt i stih, kada u priči već tako i tako umire majka glavnog junaka, mama Ruža.
Priču za „Radio Dubravu“ je napisala Ana Tonković i to je priča o kvartu koji je oduvijek bio radnički, o njegovim mladim ljudima zagledanim u veliki grad, odrastanju koje prekida rat, podjeli na one koji su otišli na bojište i one koji su ostali snaći se na sigurnom, o povratnicima s bojišta koji se bore s PTSP-om, tonu u droge i alkohol, upogonjeni iznevjerenim idealima, jer kvart i grad u koji su se vratili nisu ono za što su se borili. Stoga je happy end pomalo nategnut, tim više jer obranjeni grunt uz pjesmu „Svoj ne prodajem san“ nevjerojatno asocira na „Zelenu livadu“, onu kojom završava legendarni mjuzikl „Jalta, Jalta“.
Glazbu i stihove songova pisali su Jasenko Houra, Ines Prajo i Arjana Kunštek i oni su pomalo banalni, naročito prema onome što znamo i volimo pod etiketom Prljavog kazališta. Zbog toga je velika šteta da se u priču nije uklopilo mnogo više onog što je Houra napisao za bend, jer ima on stihova i glazbe koji bi se odlično uklopili u ovako zamišljenu priču. Ovako smo slušali maltene zezalice, pa je „Mi plešemo“ postalo „Mi teglimo“, a prilagođena je (i uništena) čak i pjesma „Zaustavite zemlju“. Taj nedostatak originalnog duha benda, koji je ujedno i duh kvarta, najviše je očit pri samom kraju predstave, kada glavni junak pjeva pjesmu „Heroj ulice“, doduše u drugom aranžmanu, bez punk naboja u njoj, ali ipak na pravi način Prljavaca, te ta pjesma, koja je mnogo veća himna Dubravi od „Radio Dubrave“, ovdje stoji kao oznaka što se sve moglo napraviti uz više svima dobro poznatih pjesama. Ali, to je naravno dio dogovora unutar autorske ekipe mjuzikla, kao i autorskih prava koji su plaćeni za ovu predstavu.
Redatelj „Radio Dubrave“ Krešimir Dolenčić najviše je muke imao s vrlo plitkom pozornicom Doma Hrvatske vojske Zvonimir, te će sve ovo još mnogo bolje izgledati na sceni Komedije, kada se glumci i glazbenici konačno vrate pod svoj krov. Scenografija (Ivan Lušičić Luk) je minimalna, tim više kako bi ostalo što više mjesto za grupne scene i ples, kojeg je kreirala Larisa Lipovac Navojec, dok kostimi Željke Franulović dobro pogađaju ne samo devedesete već i specifični modni izričaj Dubrave, s mitskom Konjščinskom ulicom.
Uz šest glazbenika na sceni, koristi se i matrica na kojoj pjeva Zbor Komedije, pa preko njega pjevaju glumci na sceni. Od svih koje smo vidjeli posebno treba istaknuti Jasnu Palić Picukarić odličnu u ulozi majke glavnog junaka, 'udarnu' trojku fakina iz Dubrave koju čine Jan Kovačić, Matija Škvorc i Filip Riđički te Niku Ivančić kao Marinu i Ivana Maguda kao glavnog kvartovskom razbijača. Glavnu ulogu tumači mladi Damian Humski kojem treba još nekoliko izvedbi da izbalansira energiju koju želi postići s tonovima koje treba otpjevati.