Kako se financira film u Hrvatskoj i zašto Kušan nije dobio podršku za "Bečku školu"?

Posljednjih tjedan-dva pratim mini-skandal koji je izbio oko Daniela Kušana i njegovog projekta „Bečka škola“, koji je Hrvatska radiotelevizija po treći put odbila producirati. Kušan se u svojim istupima poziva na važnost dijaloga s javnim servisom, profesionalizma i pristojnosti u komunikaciji s institucijama, ali istovremeno jasno daje do znanja da će se projekt nastaviti i bez HRT-a. Ta situacija otvara jedno šire pitanje: koliko se umjetnici uopće mogu osloniti na institucije i što se događa kada taj odnos ne funkcionira.

Koliko god i „Bečka škola“ i Daniel Kušan dobili podrške i struke i publike, činjenica ostaje ista: njegov projekt nije dobio financiranje i time mu je znatno otežano zatvaranje financijske konstrukcije. Iskreno se nadam da će mu vidljivost koju su postigli zadnjih tjedana barem djelomično pomoći. Cijela situacija me zainteresirala da bolje shvatim kako se financira film u Hrvatskoj i koje su uopće opcije za realizaciju velikih projekata bez podrške HRT-a.

Kako bih bolje razumjela sustav, razgovarala sam s Ljubom Zdjelarevićem, filmskim producentom koji stoji iza produkcijske kuće Kinoteka i koji je zaslužan za filmske hitove „ZG80“ i „Dražen“: „Većina filmskih projekata u Hrvatskoj financira se kroz javne pozive koje raspisuju Hrvatski audiovizualni centar i Hrvatska radiotelevizija. HAVC raspisuje natječaje za različite faze i formate – od razvoja ideje do produkcije, od eksperimentalnog do igranog. Najvažnija su dva velika godišnja poziva za produkciju, uz koje raspisuje i nekoliko malih. HRT, kao javni servis, zakonski je obvezan najmanje 15% svojeg godišnjeg programskog proračuna osigurati za nabavu od neovisnih proizvođača, što naravno koristi nezavisnim producentima. Također raspisuje javne pozive, od kojih je najveći onaj za ulaganje u proizvodnju. U praksi to znači da su upravo HAVC i HRT ključni stupovi financiranja. Ako ne dobijete sredstva iz tih izvora, vrlo ćete teško zatvoriti financijsku konstrukciju za projekt“. 

Ključni problem koji Ljubo ističe zajednički je filmu, kazalištu i cijelom kulturnom sektoru: nakon produkcije, koja je sufinancirana javnim sredstvima, bačen si u realni sektor gdje i dalje jedva držiš glavu iznad vode. Domaći filmovi se natječu s velikim holivudskim naslovima, a kazališne predstave sa stand-upom i lakšim komercijalnim sadržajem. U tom prostoru pokušavaš pronaći publiku, a na kraju distribucije često ne uspiješ pokriti sve troškove.

Zanimljivo mi je bilo i osvijestiti koliko je struktura produkcije i distribucije zapravo slična našoj. Filmaši se prijavljuju na javne pozive Hrvatskog audiovizualnog centra i Hrvatske radiotelevizije, kao što se mi kazalištarci prijavljujemo Ministarstvu kulture, Gradu Zagrebu i drugim jedinicama lokalne samouprave. Filmašima kinoprikazivači uzimaju dio prihoda, a zauzvrat im osiguraju prostor, tehničke uvjete i pristup publici – jednako kao i nama kazalištarcima osiguravaju ustanove u kulturi s kojima dogovorimo suradnju. Uz to, filmašima naknadu uzimaju i distributeri i sales agenti koji se bave prodajom i distribucijom. Na kraju je upitno koliko od zarade ostaje umjetniku koji je inicirao ideju, proizveo sadržaj i nosio cijeli proces na svojim leđima?

Kako Ljubo kaže, bilo bi očekivano da jedan igrani film može pokriti plaće za godinu dana, možda i više. No to, nažalost, nije realnost. Čak i veće produkcijske kuće funkcioniraju s vrlo malim timovima — troje ili četvero ljudi u uredu.

Institucionalne potpore za plaće ne postoje za produkcijske kuće. Eventualno ih mogu dobiti filmske udruge kroz Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, ali produkcijske kuće registrirane kao društva s ograničenom odgovornošću ne — one moraju same zaraditi za plaće zaposlenika i hladni pogon. Zato, uz projekte koje žele i vole raditi, često produciraju i komercijalnije sadržaje koji im omogućuju preživljavanje. „Kad gledam kako je na zapadu, kako je u Hrvatskoj, na kraju je svugdje isto: moraš napraviti nešto komercijalno da bi si osigurao vrijeme i sredstva za napraviti ono što ti je srcu drago.“

Kad sam Ljubu pitala što bi konkretno pomoglo filmašima, jednostavno je odgovorio: „Novac“. Samo sam se nasmijala – isti odgovor mi je za prošlu kolumnu ponudila Dina Vukelić kad sam je pitala što bi preveniralo burnout u kulturnom sektoru. Naš sektor kronično pati od projektnog financiranja.

A tko uopće može javno govoriti o problemima s kojima se susrećemo? „Postoje ljudi koji zagovaraju promjene i daljnji razvoj audiovizualne industrije, ali oni koji imaju slobodu to izgovoriti naglas najčešće su oni koji su zaposleni u institucijama ili na Akademiji — ljudi koji imaju sigurnost plaće. Oni ne moraju razmišljati hoće li se njihov javni istup sutra reflektirati na njihove prihode. Mi koji radimo na nezavisnoj sceni tu sigurnost nemamo.“

O istoj stvari govori i Daniel Kušan. O istoj stvari mogu govoriti i ja. Svaka rečenica koju izgovoriš u javnosti nosi određeni rizik jer direktno utječe na uvjete u kojima radimo i od kojih živimo. Stalno balansiraš između potrebe da nešto kažeš i potrebe da preživiš.

Još jedan problem koji Ljubo ističe u odnosu na institucije je izostanak motivacije unutar sustava. „Kao i u svim velikim sustavima, postoje razlike u pristupu poslu i razini angažmana. Kada suradnja uključuje ljude koji rade odgovorno, učinkovito i s inicijativom, to se itekako osjeti. No ponekad sami procesi unutar sustava mogu biti sporiji i time otežati rad svima koji u njima sudjeluju.“

Sve mi je to jako dobro poznato. Zato inzistiram na tome da institucije i ustanove s kojima surađujemo tražimo da budu aktivni partneri u programu. Svi zajedno radimo kako bismo publici pružili kvalitetan sadržaj i dobre uvjete za njegovo izvođenje. Ogromna je razlika je li ti netko dao samo infrastrukturu — ili je uložio i vlastiti trud, znanje i kapacitete u to da projekt uspije.

Iz mog iskustva, dijalog s institucijama morate stalno iznova otvarati vi. Ne očekujte da će institucija biti posebno zainteresirana za vaš program ili da će mu dati više od minimalne podrške potrebne za provedbu. Neuspjeh programa ne nosi egzistencijalni rizik ni instituciji ni njezinim zaposlenicima – plaće su iste, radio netko svoj posao dobro ili loše. Vama nosi. Zato tražite pomoć, suradnju, aktiviranje institucionalnih resursa i kapaciteta.

Vjerujem da je jedan od ključnih puteva prema boljoj poziciji kulturne scene, za sve umjetničke discipline, upravo u međusobnom povezivanju – ne samo unutar svoje discipline, nego i interdisciplinarno. Istovremeno, svjesna sam koliko je do toga teško doći. Svi radimo iznad svojih kapaciteta, stalno smo na rubu izgaranja i realno nemamo vremena pratiti što drugi rade. Pogotovo u nekom trenutku života kada više nisi na početku karijere, nego imaš kredite, djecu i niz drugih obaveza koje ti oduzimaju vrijeme i energiju. U tim okolnostima je gotovo nemoguće ostati jednako prisutan na sceni kao nekad.

To moramo početi planirati kao dio posla, a ne kao nešto što radimo kad stignemo. Kao što planiramo produkciju, kao što odvajamo vrijeme za sastanke i poslovne strategije, tako bismo trebali planirati i vrijeme za praćenje rada drugih — i za razgovor o uvjetima u kojima svi radimo. Lako je imati pojednostavljene predodžbe o tome kako je drugima. I sama sam mislila da filmski sektor „pliva u novcu“ u odnosu na kazališni, a sada znam da to jednostavno nije istina. A ako mislimo da je nama teško — kako je tek umjetnicima koji rade u eksperimentalnim i inovativnim disciplinama, za još manju publiku koja se tek stvara i razvija?

Svaki sektor ima svoje specifičnosti, ali temeljni problemi su zajednički. Zato moramo jačati dijalog i međusobnu podršku unutar kulturnog sektora. Tako, neovisno o institucijama, možemo dugoročno graditi zajedničke kapacitete, dijeliti resurse i zajedno zagovarati bolje uvjete rada. Zašto isti ured ne bi podijelili filmaši, kazalištarci i likovnjaci – svatko dobije jednu prostoriju, a ukupni uredski troškovi za svakog su manji. Izađimo iz uhodanih okvira razmišljanja.

Oduvijek je nezavisna kultura bila fleksibilnija, brža u nametanju novih tema, isprobavanju novih estetika i umjetničkih formi, testiranju novih modela rada. Modele koje prva isproba i afirmira nezavisna scena, na manjim uzorcima i s manjim budžetima, kasnije uvode i institucije. Zato nezavisnu kulturu treba sustavno podržavati i osnaživati. Ne zaboravimo – naša kultura je odraz onoga tko smo kao društvo — i kakvi želimo postati.