Naš čuveni plivač Gordan Kožulj, olimpijac, svjetski i europski prvak te svjetski rekorder, nakon vrhunske sportske izgradio je i uspješnu poslovnu karijeru, a sada je zaplovio sasvim novim vodama. U suradnji s Nakladom Ljevak i ilustratoricom Majom Biondić, upravo je objavio slikovnicu "Zaplivajmo zajedno".
Kako je nastala ideja za “Zaplivajmo zajedno”?
Ideja je nastala u suradnji s Nakladom Ljevak. Razmišljali smo o tome kako djeci i roditeljima približiti plivanje kao životnu vještinu, ali na način koji neće biti ni stručni priručnik ni suhoparno upozorenje, nego nešto što dijete može doživjeti kroz priču. Plivanje je velik dio mog života. Ono mi je donijelo sportsku karijeru, obrazovanje, putovanja, iskustva i brojne životne lekcije. Ali kada se maknete od profesionalnog sporta, shvatite da je prije svega riječ o osnovnoj, civilizacijskoj vještini koja može spasiti život. Posebno me zabrinjava činjenica da velik broj djece u Hrvatskoj ne zna plivati. Kada tome dodate da se radi o zemlji s morem, rijekama, jezerima, bazenima i snažnom sportskom tradicijom, jasno je da postoji prostor da se o toj temi govori više i konkretnije. Slikovnica je moj mali doprinos tome. Htio sam da djeca kroz likove Tome i Glorije upoznaju vodeni svijet, ali i da roditelji dobiju jednostavan alat za razgovor s djecom prije prvog ovoljetnog susreta sa morskim izazovima.
Jeste li se i ranije bavili pisanjem? Kako ste pristupili procesu pisanja ove slikovnice i kako ste balansirali priču i edukativni aspekt?
U svom svakodnevnom, profesionalnom poslu puno pišem: studije, strategije, analize i stručne materijale, ali pisati za djecu je nešto potpuno drugo. Do sada se nisam bavio pisanjem dječjih knjiga, ali sam pretpostavio da djeca jako brzo osjete kada im se obraćate komplicirano i patronizirajuće. Zato sam ovom procesu pristupio dosta pažljivo. Najveći izazov bio je pronaći ravnotežu između priče i edukacije. Ako je previše edukacije, slikovnica postaje priručnik. Ako je previše priče, može se izgubiti ključna poruka. Zato sam pokušao da edukativni dio uvijek proizlazi iz situacije u kojoj se glavni likovi nalaze.
Što biste voljeli da dijete zapamti nakon što pročita “Zaplivajmo zajedno”? A što biste voljeli da roditelj zapamti nakon čitanja te slikovnice s djetetom?
Volio bih da dijete zapamti da se vode ne treba bojati, ali da je treba poštovati. Vodena površina može biti izvor zabave i osjećaja slobode, ali samo ako znamo kako se u njoj ponašati. Volio bih da dijete shvati da nitko ne mora odmah znati plivati. Plivanje se uči postupno. Ako dijete nakon čitanja pomisli: „I ja to mogu naučiti”, onda je slikovnica ispunila svoju svrhu. Roditeljima bih volio prenijeti poruku da učenje plivanja nije samo još jedna aktivnost u rasporedu. To je ulaganje u sigurnost djeteta. Naravno, ne mora svaki roditelj biti trener niti stručnjak za plivanje, ali može djetetu pomoći da se s vodom susretne bez straha i pritiska. Najvažnije je da roditelj razumije da prvi susreti s vodom moraju biti pozitivni. Ako dijete osjeti sigurnost i povjerenje, puno će lakše napraviti sljedeći korak.
Kako je izgledala suradnja s ilustratoricom Majom Biondić? Jeste li već u glavi imali sliku kako želite da sve izgleda?
Suradnju s Majom koordinirala je Emica Calogjera Rogić, glavna urednica Naklade Ljevak. Ja sam imao tekst i dosta jasnu ideju koje situacije želim prikazati. Međutim, nemam stručnost u dječjim vizualima i zato mi je bilo važno da ilustratorica ima prostor da tekst pretoči u svijet koji je djeci privlačan. Naime, kod slikovnice su ilustracije presudne jer djeca često prvo „čitaju” sliku, a tek onda tekst. Posebno kod ovakve teme, ilustracije nisu samo ukras, nego nose dio edukativne poruke. Maja je uspjela vodeni svijet prikazati vedro i zaigrano, ali istodobno dovoljno jasno da dijete razumije kontekst. Primjerice, da je bazen jedno okruženje, more drugo, rijeka treće te da svako ima svoje čari, ali i specifičnosti zbog kojih moramo biti na oprezu. Mislim da je upravo kombinacija Majine umjetničke interpretacije i mog plivačkog konteksta dala slikovnici karakter koji smo željeli postići.
Doista je zabrinjavajuć podatak da velik broj djece - rekli ste 40 do čak 70 posto, ovisno o županiji - u Hrvatskoj ne zna plivati. Vjerujem da je ovaj postotak veći u kontinentalnoj Hrvatskoj i siromašnijim regijama. Što mislite kako trebamo pristupiti rješavanju tog problema?
Prije svega, mislim da taj problem ne trebamo promatrati kao isključivo sportsko pitanje. Ako velik broj djece ne zna plivati, to nije pitanje škole, kluba ili plivačkog saveza, već je to pitanje sigurnosti, javnog zdravlja i jednakih mogućnosti. Naravno da je problem složeniji u sredinama koje nemaju bazen i organiziranu obuku. Stoga se problem ne može riješiti samo pozivom roditeljima da „upisuju djecu na plivanje”. To bi bilo prejednostavno i nepravedno .Treba nam sustavan pristup. To znači da obuka neplivača mora ponovno postati jedan od prioriteta dječjeg razvoja. Škole, lokalne zajednice i plivački klubovi moraju surađivati. Ondje gdje postoji bazen, treba organizirati programe. Ondje gdje bazena nema, treba razmišljati o prijevozu djece do najbližeg bazena ili toplica, sezonskim programima i financiranju za djecu kojoj bi to inače bilo nedostupno.
Kada biste mogli predložiti jednu promjenu u školama ili lokalnim zajednicama vezanu uz plivanje, što bi to bilo?
Kada bih morao izdvojiti jednu promjenu, to bi bio sustavan program obuke neplivača za svu djecu, neovisno o mjestu stanovanja i financijskim mogućnostima roditelja. Ne mislim da svako dijete treba postati natjecatelj ili član plivačkog kluba. Ali smatram da bi svako dijete trebalo dobiti priliku naučiti plutati i osnovne plivačke pokrete, kao i razumjeti osnovna pravila ponašanja bilo kojem vodenom okruženju: bazenu, moru jezeru i rijeci. To ne mora biti savršen i skup sustav od prvog dana. Može se krenuti fazno, kroz lokalne zajednice koje već imaju infrastrukturu, a zatim razvijati modele za sredine koje je nemaju. Ali mora postojati jasna namjera i odgovornost. Ako kao društvo prihvatimo da je plivanje životna vještina, onda moramo osigurati da ta vještina bude dostupna svakom djetetu.
Poruka vaše slikovnice jest i da plivanje nije samo sport i razonoda, već vještina koja može spasiti život. Zašto je to važno isticati i kako to da se u zemlji s tolikom obalom i snažnom sportskom tradicijom još uvijek premalo govori o plivanju kao pitanju sigurnosti?
Mislim da smo plivanje predugo gledali kroz dvije krajnosti. S jedne strane, kao vrhunski sport, dakle kroz medalje, natjecanja, klubove i rezultate. S druge strane, kao ljetnu razonodu, nešto što se podrazumijeva kada dođemo na more. A između toga postoji najvažnija razina: plivanje kao osnovna vještina koja može spasiti život. U zemlji poput Hrvatske lako je upasti u zamku da se plivanje nekako „podrazumijeva”. Zemlja koja je bogata rijekama i zalihama pitke vode, imamo more i turističku kulturu, kao i velike sportaše u vodenim sportovima – od vaterpolista kao najtrofejnije hrvatske reprezentacije, do plivača, veslača i jedriličara. Ali činjenica da živimo blizu vode ne znači automatski da djeca znaju plivati. Dapače, upravo zato što smo toliko okruženi vodom, odgovornost je još veća.
Važno je isticati da plivanje može spasiti život jer ta rečenica mijenja način na koji gledamo problem. Kada kažemo da dijete ne zna plivati, to ne treba izjednačavati s konstatacijom da dijete možda ne zna voziti bicikl ili igrati tenis. To je puno ozbiljnije. Naime, utapanje je, nakon prometnih nesreća, drugi uzrok smrti djece od nenamjernih ozljeda. Stoga, ne mora svatko znati igrati neki sport, ali svako dijete koje se može naći uz vodu trebalo bi znati osnove plivanja i sigurnosti u vodi. Mislim da o tome premalo govorimo jer je tema dugo bila rascjepkana - malo sport, malo škola, malo roditelji, malo lokalna zajednica. A zapravo bi trebala biti zajednička odgovornost.
Vi ste bili svjetski i europski prvak, olimpijac i rekorder… Koliko je plivanje još uvijek dio vašeg života? Čega se najradije sjećate iz tih dana?
Plivanje je i dalje dio mog života, ali na potpuno drukčiji način nego prije. Tijekom karijere sve je bilo podređeno rezultatu: trening, oporavak, prehrana, putovanja, natjecanja, perfekcionizam svakog detalja. Danas je plivanje za mene rekreacija kojom pokušavam zadržati prihvatljivu razinu tjelesne težine, a povremeno i način da zadržim kontakt s nečim što me oblikovalo. Danas značajno manje plivam, jer se rekreiram i kroz druge sportove, posebno košarku, jer mi odgovara društveni aspekt timskog sporta.
Iz natjecateljskih dana se sjećam puno toga. Naime, iako profesionalna sportska karijera kratko traje u usporedbi s drugim profesijama, ona je izuzetno intenzivna – posebice kada težiš ka samom svjetskom vrhu. Količina napora tijekom trenažnog procesa koja te dovodi do samog ruba tjelesnog kolapsa, pritisak nastupa u finalu Olimpijskih igara, kao i emocionalna ekstaza obaranja svjetskog rekorda, osjećaji su koji se duboko urežu u podsvijest. Još i danas, gotovo 18 godina nakon mog zadnjeg nastupa za reprezentaciju, često sanjam različite situacije u kojima, na primjer, kasnim na ključnu utrku, dolazim na startni blok bez adekvatne opreme, nastupam nespreman u štafeti, i tako dalje. Zanimljivo, bilo je tijekom karije puno lijepih trenutaka i zanimljivih putovanja, međutim njih nikada ne sanjam. Prisjetim ih se tek u rijetkim razgovorima s plivačkim kolegama ili kada netko od njih objavi na Facebooku / Instagramu neku fotografiju iz starih dana.
Nakon ove slikovnice, vidite li mogućnost nastavka, bilo novom pričom ili nekim projektom?
Vidim mogućnost nastavka, ali ne bih želio raditi nastavak samo zato da se napravi još jedna knjiga. Ako bude nastavka, volio bih da ima jasnu svrhu, kao što je ima i ova slikovnica. Postoji ideja i o nečemu puno ozbiljnijem – knjizi o povijesti hrvatskog plivanja u periodu od Franje Josipa do Franje Tuđmana. Naime, usprkos dugo tradiciji koja proizlazi iz našeg mediteranskog konteksta vrlo se malo zna o njoj. Postoji značajna količina arhive u Beču koja nije cjelovite obrađena u formi knjige. O toj temi već dugo razgovaram s bečkim sveučilišnim profesorom dr. Alojzom Ivaniševićem, međutim tekuće obaveze ne dopuštaju nam da se adekvatno posvetimo o ovoj složenoj i opsežnoj temu.