Navikli smo na invaliditet gledati kao na teško ograničenje koje onemogućava realizaciju svih kapaciteta koje bi osoba mogla ostvariti da te zapreke nema, koja je na neki način odvaja, a često i izolira iz zajednice. Rijetko kad stvori se prilika da se vidi i drugo lice ljudskog kapaciteta da ograničenja prevlada pa i da ih pretvori u prednost – u ovom slučaju kao element kohezije i posve novog identiteta. – Invaliditet je nešto što ne radi razliku između ljudi i može se dogoditi svima: mladima i starima, bogatima i siromašnima, vjernicima i nevjernicima, kršćanima, Židovima ili muslimanima. I upravo zato može pomoći da ljude poveže – komentira Gili Hammer, socijalna antropologinja, viša predavačica na Odsjeku za sociologiju i antropologiju na Programu kulturalnih studija Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu. Jedna je od troje gostiju iz Izraela koji su sudjelovali na 6. UPSET ART festivalu umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom koji se održao prošli vikend u Centru za kulturu Trešnjevka. Uz umjetnike i redatelje iz Hrvatske i Izraela, sudjelovali su i gosti iz Ukrajine, a sufinancirao ga je Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH i društvo Izrael u Hrvatskoj. Pokrovitelj festivala je HDS – Hrvatsko društvo skladatelja.
Festival je svojim nastupom zatvorio Amir Ishar (Bartura), plesač u invalidskim kolicima, predstavom "I do" (Ja činim) u kojoj je prenio priču izgradnje novog identiteta, novog "rođenja" nakon amputacije nogu, uz neizbježno otvaranje pitanja predrasuda prema osobama s invaliditetom. – Svi smo mi rođeni kao plesači – kaže Amir, multidisciplinarni inkluzivni umjetnik: plesač integrativnog plesa, učitelj i, kako za sebe kaže – "politički klaun". O predstavi "I do" kojom promiče poruku pomicanja granica kaže: – U osnovi je predstava bazirana na tri osnovne stvari. Prva je osobna razina, činjenica gubitka nogu koja me je usmjerila da budem profesionalni plesač. I to je velik dar – u svakoj teškoj situaciji je potencijal za nešto dobro.
Pitam ga progovara li to iz njega Viktor Frankl, slavni neurolog i psihijatar, "otac" logoterapije, koji smatra da i u najgoroj situaciji čovjeku preostaje ona krajnja sloboda – odabir stava, okretanje budućnosti i traženje smisla ljudskog postojanja. – Da (smiješi se). Treba za to vremena i truda, trebaš htjeti potražiti odgovore zašto je to dar. A ne pitati zašto se dogodilo meni, mrzi li me Bog? U svakoj usranoj situaciji krije se potencijal! Ja sam se pretvorio u plesača. To je prva poruka predstave. Drugo, vjerujem da je svatko plesač. Možda ne na način da zarađuje na tome. Ali iznutra jest. Ako pustimo glazbu trudnoj ženi, beba u trbuhu najčešće reagira. Sve nas DNA određuje da tako odreagiramo. Nekad smo malo sramežljivi pa to zaboravimo. I treće: svatko ima svoj govor, jedinstven način ekspresije na muziku. Može se povećati vokabular, kao i u svakom jeziku, način na koji se krećemo – počinje uoči predstave Amir priču o svom osobnom putu i dodaje:
VEZANI ČLANCI:
– Dok god srce kuca, u nama postoji sposobnost plesa pa i kad to samo zamišljamo – očima, licem… Performans izvodim u nadi da će se ljudi do kraja predstave okuražiti da se pridruže plesu. Pokušat ću da bude jako interaktivno. Kao umjetnik dolazim iz teatra. Nisam išao u plesnu školu: išao sam u vojsku, što je u Izraelu obvezno, studirao nekoliko stvari za zabavu, a osnovni mi je predmet bila gluma, klasična. Shakespeare, Molière… Sad sam pomiješao malo glume, plesa, interakcije… napravio kombinaciju svih tih stvari.
Amir je diplomirao na Nissan Nativ Acting Studiju, vodi integrirani program kao učitelj plesa i program za obuku učitelja improvizacije pokreta. Staloženo i bez nepotrebne euforije, nabraja što sve može. Pitam ga ima li nešto što ne može? – Ne mogu letjeti.
I uistinu, naziv njegove prezentacije je "Bez nogu od 2002. godine; bez krila od 1969. godine". – Možemo u snovima i to ili staviti umjetna krila. Imam dva životna ciklusa: rođen sam 1969. bez krila, a 2002. bez nogu. Neke stvari su sad malo teže, ali život je u tome što vam je unutar glave. To određuje kakav ćete život živjeti. To su moja dva života – pojašnjava naslov i dodaje: – Izgubiti noge ekstremno je iskustvo, morate se izmisliti ponovo, doslovno svaku radnju: mogu li kroz vrata, mogu li sjesti na toalet, u krevet, kako nositi vruću kavu jer trebam ruke za pokretanje kolica. Trebalo je vrijeme da naučim kako ću dignuti papir koji mi je pao na pod. Sve, od malih do velikih stvari, trebalo je naučiti ponovno – kaže Amir.
Razgovaramo dalje o tome što mu se dogodilo. – Čudno je i što vam prilaze nepoznati ljudi i ispituju iz kurioziteta. Misle da na to imaju pravo. Odgovarao sam im svašta: da sam pao iz helikoptera, s motora, da sam noge izgubio u vojsci, pao... Pričao sam lude priče, posebno kad bi pitala djeca, da ih ne uplašim, recimo moja nećakinja, kći moga brata. No noge sam izgubio zbog medicinskog stanja koje doktori nisu znali objasniti. Imao sam 23 godine kad su počeli problemi s cirkulacijom, nešto slično problemima koje imaju dijabetičari, ali uzrok je drugi. Kad sam imao 32 ili 33 godine, nastupile su takve komplikacije da nije bilo druge opcije osim amputacije i u kratko vrijeme, u razmaku od pola godine, ostao sam bez obje noge. Zbog uzroka vezanog uz cirkulaciju, proteze nisu bile opcija. Možda bi s današnjom tehnologijom to bilo moguće, no tada nije bilo opcija – kaže.
VEZANI ČLANCI:
– To je perfektna dob da se izgube noge! – dodaje iznenada i pojašnjava kako je dotad već imao neke emocionalne alate da se nosi s gubitkom, a još je bio dovoljno mlad i fleksibilnog uma da se ponovno "izumi". – Ako ih trebate izgubiti, neka se to dogodi u 30-ima – mirno kaže umjetnik. Na pitanje o terapijskom djelovanju plesa odgovara da ga svakako ima, ali nije to jedini razlog. Bitna je radost plesa i činjenica da svatko može plesati. Nema razlike je li tijelo mlado ili ne, je li savršeno ili bez nogu, jesmo li slijepi, nijemi... Ples donosi samo užitak. – Taj je izraz, osobe s invaliditetom, s poteškoćama, politički korektan. No svi postajemo takvi, kad-tad. U konačnici, starenjem gubimo mnoge sposobnosti – kaže.
Na taj način ples je i oruđe inkluzije. Pitam ga što znači ono "politički klaun". – Odnosi se više na prakticiranje uličnog teatra. To su nastupi za koje se ne plaćaju ulaznice, uglavnom ih izvodim s klaunskim nosom. Možete ih naći na mom Facebooku. To je politički dio, aktivist sam. Može biti o bilo čemu, sad je trenutačno o ratu, bio je i o reviziji pravosudnog sistema koju je gurao ultradesni dio vlade. Pokušali su limitirati građansku vlast i dati veće ovlasti vladi. Demonstrirao sam protiv toga prije nekoliko godina, a bile su i velike demonstracije "hendikepiranih" zbog rezanja naknade. Ako totalno izgubite sposobnost hoda, dobivate mirovinu od vlade, no iznos je pola minimalne plaće. Usto trebate pomoć za mnoge stvari koju morate platiti više nego što iznosi naknada, što je paradoks. Te su demonstracije bile prije sedam godina i tad sam prvi put postao aktivist i umjetnički performer u kombinaciji – pojašnjava i pokušava sumirati je li se što pomaknulo demonstracijama.
– Budući da još traje rat, to je izlika za sve što se ne mijenja. Vlada je još desna, vrlo malo su digli mirovine, to je trebalo ići sukcesivno na više, no nakon prvog podizanja, nije se nastavio proces. Da nije bilo demonstracija, bilo bi i drastičnije. Sjetimo se samo demonstracija protiv rata u Vijetnamu. Važno je da ljudi demonstriraju, da to svi rade, jer to dovodi do promjena, da 30 posto ljudi izađe, stvorila bi se kritična masa – kaže i pojašnjava kako su demonstracije u Izraelu česte, no u usporedbi s Francuskom to je ništa. – No moram to raditi za sebe. Da pokažem djeci, prijateljima, za vidljivost – zaključuje Amir. Predstavom želi ohrabriti ljude: – Volim frazu da se odustaje od igranja jer stariš, a stariš jer ne plešeš i ne igraš se – zaključuje Amir.
S Amirom je blisku suradnju uspostavila Gili Hammer, čije su studije usmjerene na invaliditet performanse, rod, utjelovljenje i osjetila. Autorica je knjige "Blindness Through the Looking Glass: The Performance of Blindness, Gender, and the Sensory Body" koju je 2019. izdao Michigan University Press, a posljednje desetljeće proučava projekte integrirane izvedbene umjetnosti u području kazališta i plesa u SAD-u, Kanadi, Izraelu i Europi. Pitam je je li umjetnički rad inkluzivniji od ostalih profesija? – Ne bih baš tako rekla, ograničen je sposobnostima. Kao i bilo koje područje, recimo, ples nije baš dostupan, infrastrukturno, ali i ideološki. Osobama s invaliditetom teško je doći do mjesta gdje se uči plesati kad je kiša, a treba i jako, snažno tijelo. Ples u osnovi nije inkluzivan, ali zato i jest zanimljiv za mene. Proučavala sam umjetnost performansa i htjeli smo promijeniti činjenicu da je ples ekskluzivan sam po sebi, izmijeniti normativni način na koji se gleda na ples.
VEZANI ČLANCI:
Nije primijenjeni antropolog. No rad na terenu s grupom antropologa, koji je počela u SAD-u, nastavila je u Izraelu sa studentima. Zanimao ju je način na koji vide probleme, ovisno o vrsti invaliditeta. Intervjuirala je osobe s invaliditetom i tako se upoznala s Amirom. – Mnoge od tih priča su priče osnaživanja, snage, uspjeha. Ples je priča o tome kako voljeti svoje tijelo, što određeni invaliditet daje plesu, kakvu dodanu vrijednost. Jedan od argumenata je da se može profesionalno plesati i s invaliditetom, ne znači da je to manje umjetnost. I to nije terapeutski ili društveni ples – pojašnjava Gili Hammer.
U kazalištu u kojem je radila istraživanje, teatru gluhih, nije bilo dovoljno profesionalnih glumaca, jer osobe s invaliditetom od djetinjstva ne vide kao potencijalne umjetnike. Onda su zatražili da se u pisanje scenarija uključe oni koji su i sami gluhi jer to razumiju. – Osnovali smo studij za njih koji je jedinstven u svijetu – pojašnjava socijalna antropologinja koja im pomaže i u akademskom prepoznavanju i prikupljanju sredstava. Potrebna im je, kaže, akademska podrška da mogu učiti, a ona priprema dokumentaciju koja nedostaje. Iz antropološkog kuta gledanja, društvo je podijeljeno na prirodu i kulturu, kao i tijelo i um, a nova umjetnost se kreira unatoč tim podjelama. Na pitanje koliko se trenutačna sigurnosna situacija i rat odražavaju na njihov rad, kaže kako se to manifestira na brojne načine i kao primjer opisuje odustajanje od nominacije za umjetnički "Oscar" kazališnog komada o plesu jer su krenuli protesti dok je prikazivan.
– Ironija je što je komad bio o dijalogu i uključivanju i trebalo je krenuti na turneju upravo u vrijeme napada 7. listopada. Otkazani su letovi i umjetnici nisu uspjeli ništa na tome zaraditi niti vratiti ulaganje. Jasno, postoje i osobne dvojbe kad trebate krenuti negdje na put, a nad glavom visi mogući napad Irana. Tako sam i ja odustala više puta jer nisam mogla ostaviti dvoje male djece. Što ako napadnu baš tada? – pojašnjava antropologinja. Pitam je može li umjetnički angažman osoba s invaliditetom utjecati na političke procese i kako, može li imati efekt inkluzije na različite vjerske i nacionalne identitete, čak i kada službena politika ne ide u tom smjeru, u vrijeme globalnih ekstrema. – Umjetnost koju ja profesionalno istražujem ima snagu nadići te prepreke. Za ljude s invaliditetom zajedničko je da on pogađa svakoga, svako biće, ne bira spol i nacionalnost, i to je prilika da se svi uključe i povežu. To je velika moć invaliditeta. Umjetnost znači stvarati nešto lijepo. Kombinacija svega toga kreira utopijsku alternativu. Pokušavam biti optimist – kaže znanstvenica te opisuje jedan od projekata koji imaju upravo takvu svrhu:
– To je projekt "Na krovu" gdje su i Židovi raznih backgrounda i lokalni Palestinci, studenti, zajednički izgradili lokaciju i na njoj se druže i pripremaju hranu, jer čak i hrana može biti problem između religioznih i sekularnih Židova i muslimana. Zajedno jesti može djelovati povezujuće – pojašnjava Gili. Optimizam o kojem govori "nahranio" je i jedan događaj kad je njezin maleni sin, izlazeći iz zgrade, vidio osobu u kolicima i pridržavajući joj vrata pitao: "Je li to možda jedan od tvojih plesača?" – Činjenica da mu je prva asocijacija bila da je osoba s invaliditetom plesač daje nadu da se stvari ipak mogu mijenjati! – zaključuje.
Atay Citron, ravnatelj kazališta znakovnog jezika Ebisu i profesor emeritus, bivši predstojnik Odsjeka za kazališne i izvedbene studije Sveučilišta u Haifi, predstavio je kazalište koje je dobilo ime po jedinom gluhom bogu u svjetskim religijama, japanskom šintoističkom bogu koji se smije, božanstvu ribara i dobre sreće. Osnovano je 2014. kao dio istraživačkog projekta "Gramatika tijela" na Sveučilištu u Haifi: gluhi glumci osmišljavaju predstave eksperimentiranjem s ponavljanjem znakova, promjenom dimenzija, ritmova i položaja u odnosu na tijelo i prostor, improvizirajući s raznolikim izrazima lica i znakovima pri kretanju. Spajajući znakove s gestama koje dijele gluhe i čujuće osobe, glumci Ebisua razvili su jedinstven i bogat jezik vizualne izvedbe koji je dostupan gluhim i čujućim gledateljima – bez tumačenja. Atay Citron utemeljio je pionirski redoviti program akademske obuke za medicinske klaunove, a sličan program postoji i u Hrvatskoj – Crveni nosovi.
VEZANI ČLANCI:
– Surađujemo s Crveni nosovima. Naš program zvao se Dream Doctors Israel: istrenirali smo najiskusnije medicinske klaunove. Nije bila moja ideja, suradnica na sveučilištu tad je radila s djecom oboljelom od raka, a meni je došla zbog interesa za šamanizam koji istražujem od 1990-ih. Mislila je da je to povezano i bila je u pravu. Neki od klauna u prvoj grupi bili su moji studenti kad sam imao školu vizualnog teatra u Jeruzalemu. Osmislili smo program da dobiju diplomu, prvi u svijetu. Danas slične edukacije postoje u Rio de Janeiru i Kanadi, ali nemaju cjelovit program – pojašnjava te dodaje da se program sastoji od svladavanja psiholoških vještina međuodnosa, edukacije o bolesti i zdravstvenom sustavu u Izraelu. Nisu ih učili klauniranju jer su već bili klaunovi.
– Pacijent, bio dijete ili odrastao čovjek, u bolnici gubi individualnost. Niste vezani uz ime, vi ste osoba uz prozor ili žena s problemom u porodu, to je pomalo kao u zatvoru. Hrana se dobiva u određeno vrijeme, a ne kad želiš. Pacijenti su najniži u hijerarhiji – svi im kažu što raditi, osim klauna, oni su ispod – njih puste da se igraju s njima pa i da ih vrijeđaju, ali inicijativa dolazi od klauna. To je najvažniji moment: sve informacije o osobi koja je u sobi dobivaju se od osoba koje su tamo, obitelji i prijatelja. Zahtjevno je i nije uvijek nusproizvod smijeh. Ali nekad jest, a znamo da oporavak ovisi o osobnom stavu, često je humor presudan za oporavak, ojačava. Cijela literatura postoji sad o tome. Utemeljio ju je 1986. Michael Christensen u New Yorku, odakle se raširila u Izraelu, jer mi nikad ne radimo "by the book", uvijek improviziramo. Doktori surađuju s klaunima i postoji 40 medicinskih procedura koje se ne rade bez klauna. Primjerice, vađenje krvi regularna je procedura klaunova s djecom pa dijete skoro ne primijeti da mu se vadi krv. I doktori su obučeni da budu duhoviti – opisuje Citron.
Na pitanje o šamanizmu, vuče paralelu s time da performansi mogu liječiti individualce i društva, a stara društva su dokaz za to, posebno ona koja prakticiraju šamanizam: Bali, Papua Nova Gvineja, sjevernoamerički narodi, Mongolija, Koreja... – Šamanizam je nevjerojatan! Društva koja ga prakticiraju uvijek se bave duhom – služe se s time kad su im pripadnici vrlo bolesni, slično kao što čini i medicinsko klauniranje – pojašnjava te otkriva kako se počeo baviti jezikom gluhih. – Počelo je kao istraživanje, dio projekta gramatike tijela dok sam bio profesor lingvistike u Haifi.
U prvoj fazi kao antropolog je istraživao različite kulture pa i kulturu gluhih. U grupi koju je istraživao bilo je osmero gluhih, od kojih je jedan bio interpretator, a nekoliko ih je reklo da oni nisu invalidi, nego manjina koja govori drugim jezikom. – A imaju sofisticirani jezik s metaforama. U ovom teatru, ako ljudi koji čuju govore jezikom gluhih, to ubije predstavu. Treba staviti znakovni jezik u srž, a ako ljudi ne razumiju, potrudit ćemo se da im pokažemo, većinu koja vlada stavit ćemo u tu poziciju. Kroz humor se može naći način, i kad ne razumijemo – siguran je Citron. Na UPSET ART-u govorio je i o edukaciji gluhih u Izraelu i njihovoj integraciji u društvo, odnosima gluhih s interpretima koji su istodobno i ljubav i mržnja zbog ovisnosti koju gluhi mrze. – I mi trebamo interpretaciju, a ne samo oni. Skoro svi znakovi su fizički i gotovo nema govora. Mnogo je pokreta i improvizacije. Od ovih se umjetnika može puno naučiti. Kako bi nam samo dobro došla takva improvizacija u društvu u kojem jedni druge katkad ne razumijemo ni kad govorimo istim, a kamoli drugim jezikom, čak i kad nemamo fizičkih prepreka.
>>FOTO Izraelci izašli na ulice, traže smjenu Netanyahua>>