Kad netko smisli epohalno scensko otkriće kao David Byrne na prošloj turneji "American Utopia" – koju smo imali prilike vidjeti i u Zagrebu na festivalu INmusic 2018. – logično je da će nastaviti tim smjerom i koristiti vlastiti "patent". A on se prije svega odnosi na mobilnost glazbenika na sceni, izostanak pojačala, monitora, masivnih bubnjeva, statičnosti svirača i svih scenskih rekvizita bez kojih se činilo da se nije moglo. Ili, drugim riječima, radi se o potpunom i temeljitom preokretu u razmišljanju o tome kako smo doživljavali koncerte.
David Byrne sve to okrenuo je naglavačke, a nova turneja u povodu zadnjeg albuma "Who Is the Sky?" srećom dolazi i u pulsku Arenu 28. lipnja, pa će domaća publika i turisti opet imati prilike posvjedočiti genijalnosti – da dobro ste pročitali, jer radi se o doista genijalnom potezu – autora koji je pop-koncert pretvorio u dramatično drukčije iskustvo. Prošle nedjelje imao sam prilike pogledati Byrneov koncert u Milanu, u Teatru Arcimboldi, gdje sam 2008. vidio i zadnju turneju Toma Waitsa, a čak ni završetak zimske Olimpijade nije omeo publiku da dvije večeri zaredom ispuni dvoranu, jer su ulaznice bile rasprodane nekoliko dana nakon što su prošlog ljeta u lipnju puštene u prodaju.
Može se pretpostaviti da će publika zainteresirana za nastup u pulskoj Areni odreagirati slično, jer ovakva poslastica se ne propušta. Dapače, kad sam lani pisao o Byrneovu albumu i rasprodanoj turneji, napomenuo sam da možda nije nemoguće očekivati gostovanja na ljetnim festivalima, gdje bi ga mogao uhvatiti i veći broj publike, a upravo takva prilika pojavila se s bookingom Byrnea u Puli ovog ljeta. Byrneov spektakl zapravo je koreografirana predstava popunjena s najviše pjesmama sa zadnjeg samostalnog albuma i s izdašnom ponudom hitova iz vremena Talking Headsa. Ali je izabrao i one iz kasnije faze rada koje ni Talking Headsi nikada nisu svirali uživo, poput "And She Was" i "(Nothing but) Flowers" ili sjajnu preradu pjesme "Air" iz 1979.
Tehnološka potpora scene s velikim kružnim pozadinskim ekranima, kombiniranim projekcijama, preciznom rasvjetom i koordinacijom glazbenika fascinantna je, kao i izmjena ugođaja svake skladbe. Ali još je fascinantnija sposobnost 12 glazbenika i pratećih pjevačica da složenu strukturu nastupa sa stalnim kretanjem, plesom i potpunom transformacijom scene u svakoj pjesmi, prikažu kao emotivan, duhovit i s nepodnošljivom lakoćom izveden spektakl. Byrne je uspio u nečemu što se činilo nemogućim dok nije postavio taj inovativni koncept; zadržao je pjesme i poruku, kao i zajedničko uživanje glazbenika na sceni u središtu priče, uspjevši se pritom odreći svih onih uobičajenih segmenata koji su rock-koncerte činili predvidljivim.
Dakako, veliki je trud i sposobnost svih uključenih, jer doista se radi o nastupu koji otvara sasvim drugačiju vizuru i pogled na ono što smo smatrali uobičajenim i neizbježnim u koncertnoj prezentaciji do turneje "American Utopia". No, delirij koji vas čeka na Byrneovu nastupu sugerira da je efekt užitka ostao jednak, samo je postignut dramatično drukčijim scenskim sredstvima. U jeku rasprava oko uloge politike i političnosti u umjetnosti koju je pokrenuo Wim Wenders izjavom na berlinskom filmskom festivalu, a zdušno u njegovu obranu stao Nick Cave, nije zgorega podsjetiti da između ekstremno političnih i apolitičnih umjetnika postoji i – David Byrne. Amerikanac kojemu nije problem u videoprojekcijama aktualne turneje istaknuti slogane poput "Make America Gay Again" ili "No Kings". Byrne dolazi iz artističkog okoliša u kojem je politiku, društvo i sociologiju komentirao s pozicija običnog, svakodnevnog života koji je i na aktualnoj turneji i zadnjem albumu uključio kao važnu podlogu artističke nadgradnje.
Ta nadgradnja vas na koncertu poput ovoga može fascinirati složenošću izvedbe, ali se ni u jednom trenutku ne gubi dojam životnosti, prirodnosti i "suživota" koji je Byrne tako dobro uspio uključiti u svoja zadnja scenska izdanja, pa i putem projekcija na velikom videoekranu, jasno guštajući s ljudima, suradnicima, glazbenicima na sceni. Zapravo se na njegovim novim koncertima radi o preslikavanju životnih situacija i dvojbi na scenu.
Nova turneja ponovno pokazuje da se tmurne i ozbiljne misli mogu zapakirati u veseliju ovojnicu, spajajući stare hitove i nove pjesme u niz koji vas na koncertu vodi iz priče u priču, sasvim razumljivu i ako niste temeljiti poznavatelj njegova rada, a art-pop senzibilitet donosi spoj inovacije, preglednih i razumljivih emocija, te neke vrste angažiranog, skeptičnog optimizma. Solo karijera Davida Byrnea danas stoji bolje nego ikada unatrag 35 godina, ali je za to najzaslužniji on sam, uz suradnike na sceni i koreografe.
Odbiti ponuđenih 80 milijuna dolara za nekoliko koncerata mogu samo najveći, a upravo su to napravili Talking Headsi prije godinu dana, pri čemu se čini da je upravo Byrne bio najveći protivnik ponovnog okupljanja. Za to je imao i sasvim jasne razloge, jer inovativnost i gušt koji pršte na njegovim solo nastupima ne bi bio moguć u izvedbi starog društva, s kojim ga veže preduga povijest. David Byrne sa 73 godine života pokazuje se puno svježijim od suvremenika koji više vole obilaziti stare teritorije. Donekle to radi i on, prvenstveno koristeći veliki broj pjesama iz vremena Talking Heads, ali s pažljivo promijenjenim aranžmanima i sviračkim dionicama, te scenskom izvedbom koja im daje novo ruho i opravdanje.