Snježana Bahtijari gotovo je cijeli svoj radni vijek, čak 36 godina, provela u tvrtki Ericsson Nikola Tesla, u kojoj je više od dva desetljeća bila izvršna direktorica marketinga, komunikacija i održivosti. Već i ta jedna rečenica svjedoči da se radi o iznimnoj i uspješnoj karijeri. U ta desetljeća ugrađeno je obilje toga što je Snježana Bahtijari, kako u svom poslovnom okruženju tako i u raznim drugim projektima u kojima je sudjelovala, kao svoja znanja, iskustva i vještine velikodušno i plemenito dijelila s drugima ne bi li se zajedno išlo naprijed. Sav taj prijeđeni put i sve ono što se na tom putu saznalo, naučilo, iskusilo i proživjelo sad je uobličila u svoju prvu knjigu nazvanu "Mentorica – komunikacija, znanje, održivost", koju je prije nekoliko dana objavila izdavačka kuća TIM press, a njena će se promocija održati u utorak, 21. listopada, u 18 sati, u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je to namijenjena svima. Uz stručnost, pisana je i s puno dobronamjernosti i topline. Treba je čitati polako, koncentrirano, razmišljajući, osvještavajući i na kraju usvajajući i primjenjujući ono što može biti blagotvorno i korisno i za nas i za one oko nas. I poslovno, i privatno.
Što se to u vama moralo pokrenuti da ste odlučili napisati ovu knjigu?
Puno se toga moralo posložiti. Desetljećima sam živjela intenzivan život poslovne žene, izvršne direktorice marketinga, komunikacija i održivosti u Ericssonu Nikoli Tesli i u izuzetno zahtjevnoj ICT industriji. Gotovo cijelu sam karijeru provela u kompaniji koja je po mnogočemu pozitivan primjer u našoj zemlji i čiji je rejting visok, među kolegicama i kolegama koji su znali moj dinamičan način rada, kao i moja velika očekivanja, te u bliskoj suradnji s Gordanom Kovačević, koju smatram našom najvećom lidericom promjena koja je obilježila cijelu industriju i hrvatski poslovni sektor. Ideju za knjigu dao mi je Daniel Koletić smatrajuću da moje znanje i iskustvo vrijedi zabilježiti. Međutim, od ideje do realizacije prošlo je pet godina i puno važnih događaja koji su usporili moj rad na knjizi. Kada sam sredinom 2022. odlučila završiti poslovnu karijeru svoje sam aktivnosti preusmjerila u dva smjera – savjetovanje u području strateških komunikacija i održivosti te mentoriranje kroz program "Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama" koji godinama organizira Ane Gruden i časopis Zaposlena, a u prvih šest godina i uz medijsko pokroviteljstvo Večernjeg lista. Početkom 2023. Darko Buković je otvorio svoju internetsku platformu Poslovni FM, namijenjenu poslovnim ljudima, za moj bizblog Mentorica. U godinu dana napisala sam 39 bizblogova koji su se bavili različitim poslovnim temama uvijek s istim poveznicama – komunikacijom, međuljudskim odnosima, održivošću i prijenosom znanja, pa i kroz mentoriranje. Na taj sam način testirala interes i odnos čitatelja prema određenim temama te sam dobila kvalitetan uvid u njihova očekivanja. Ujedno, tijekom tog pripremnog razdoblja odredila sam i pristup temi mentorstva s pozicije interesa potencijalnih mentija i mentijki te mentorica i mentora. Knjiga "Mentorica" u tom mi se trenutku učinila kao poželjan medij. Postala je moj komunikacijski most prema drugim ljudima, most koji spaja i daje priliku za učenje i rast.
Iako dolazite iz poslovnog svijeta, knjiga koju ste napisali namijenjena je svakome. I kada je netko uzme u ruke što biste mu rekli - što ga čeka i kako da knjigu čita?
Želim da čitatelji dožive knjigu kao priliku. Da ih moje riječi i uvidi potaknu da bolje upoznaju sebe i razmisle gdje su njihove prilike i prostor za rast, gdje griješe ili pak gdje su izvrsni. Da čitajući knjigu prepoznaju upravo ono što je njima važno. "Mentorica" nije knjiga o meni, ona je moj saveznik u prijenosu znanja koje je sada postalo dostupno svima. U knjigu unosim razmišljanja koja su rezultat konkretnog, praktičnog rada i iskustva. Teme koje sam obradila izlaze izvan okvira uobičajenih knjiga za poslovne ljude i univerzalno su primjenjive. Mogu se čitati jedna po jedna, nasumice ili ciljano. Jednako kao što se situacije o kojima govore događaju u životu. Nadam se da će nekome uštedjeti vrijeme i pomoći mu da preskoči ili lakše svlada poneku prepreku te otkrije neku novu perspektivu. Možda i da brže dođe do svog cilja. Vjerujem da će se čitatelji, kao što je napisala Ana Gruden u predgovoru, osjećati kao da smo zajedno prošli skraćeni mentorski proces.
Potpuno se slažem. No koji su vam bili najveći problemi i izazovi pri pisanju? Pogotovo zato što ste napisali da ste prvu verziju teksta morali pažljivo "očistiti" od poslovnog jezika kako bi tekst bio pristupačan i lako razumljiv svima.
Pisanje knjige je jako zahtjevan zadatak i najviše sam se bojala hoće li knjiga, sadržajno i stilski, biti na razini kvalitete ostalih izdanja TIM pressa. Druga moja strepnja vezana je uz odabir tema i poruka koje su važne, a istodobno univerzalne, a da ne upadnem u zamku jednoobraznosti i jezične skučenosti koja je sastavni dio industrijskog, sektorskog ili stručnog miljea. Zato sam kreativnom procesu pisanja knjige pristupila kao da je riječ o nekom važnom projektu – dobro sam se pripremila, nadogradila znanje, testirala publiku kroz tjedne bizblogove Mentorica, prikupljala povratne informacija, puno komunicirala i slušala uredništvo mog izdavača. Tako se i dogodilo da sam se morala suočiti s istinom koju mi je priopćio moj suprug Hašim, dugogodišnji urednik u TIM pressu, da moj poslovni jezik nije baš interesantan ako želim napisati knjigu koja se lako čita, zanimljiva je i razumljiva. Morala sam sve ispočetka. Trebali su mjeseci da pronađem svoj novi stil i prilagodim korporativni jezik u pitko štivo. Reakcije čitatelja pokazat će koliko sam u tome uspjela. Recenzenti knjige, profesorica Dubravka Sinčić i profesor Božo Skoko, svojim su me komentarima dodatno ohrabrili da je "Mentorica" autentična priča univerzalnih vrijednosti koja inspirira i potiče na promjenu.
Lijepo u knjizi pišete da je svatko od nas od rođenja okružen mentorima i mentoricama. Jesmo li svi toga svjesni, znamo li ih prepoznati?
U Hrvatskoj se mentorstvu općenito ne pridaje velika važnost što je, smatram, loše. Još je gore to što se ljudi boje priznati da imaju ili trebaju mentora ili mentoricu. Razlog je banalan – boje se da će to biti protumačeno kao njihovo neznanje ili nesposobnost. U životu se događa nešto suprotno. U knjizi se posebno bavim razlozima zašto u razvijenim zemljama poslovni ljudi, i ne samo oni, smatraju da su mentor ili mentorica nezaobilazni u njihovu osobnom razvoju. S tim našim predrasudama propuštamo mogućnost da brže razvijamo vlastite potencijale i da, uz mentorsku podršku, iskoristimo svoje sposobnosti, a smanjimo rizike. S obzirom na to da mentorirati mogu osobe različite dobi, spola, ekspertize ili područja interesa, dobro je da već sada promislimo tko bi nam u okruženju mogao biti mentor ili mentorica. I ohrabrimo se zatražiti podršku. Kada sami budemo bolje razumjeli važnost mentorstva, lakše ćemo ga približiti mlađim generacijama koje se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu. Njima je mentor najpotrebniji, ponajprije da ih potakne da bolje razumiju sebe i svoje sposobnosti, da kvalitetnije komuniciraju kako bi se tako osnaženi mogli uhvatiti ukoštac s brojim izazovima koji dolaze iz okruženja.
Što zapravo podrazumijeva to – biti mentor ili mentorica? Kakav to netko mora biti da ga se može tako nazvati?
Riječ je o ljudima koji nesebično dijele svoje znanje s drugima u definiranim uvjetima, usmjeravaju ih i utječu na njihovo razumijevanje i sposobnost upravljanja vlastitim potencijalima kako bi se mogli razviti, unaprijediti i ostvariti svoje ciljeve. U pravilu je to odnos između iskusne i manje iskusne osobe u kojem se kroz razmjenu znanja, iskustava i podrške omogućava brži i kvalitetniji napredak. Mentor ili mentorica može pomoći da mentij ili mentijka na vrijeme spozna odnos, a ponekad i jaz između svoje ambicije i sposobnosti. Tada može objektivnije procijeniti šanse za uspjeh. Mentorski odnos je dobar lakmus-papir koji izdajnički promijeni boju pokaže li se da u strukturi sposobnosti mentija prevladavaju neke ne tako poželjne osobine, a one ključne nedostaju. Mentorica će u takvim situacijama potaknuti mentijku da razmisli o budućim koracima prije nego što se odluči preusmjeriti svoju karijeru. Naravno, to iziskuje određena znanja i vještine koje se moraju naučiti, najbolje u praksi. Kvalitetna mentorica teži izgradnji odnosa punog povjerenja, prijenosu znanja i iskustva, podršci i motivaciji, postavljanju ciljeva i praćenju napretka te pružanju povratnih informacija. Kao i u drugim područjima, čini mi se da se danas svi bez problema mogu nazvati mentorom ili mentoricom. Kako nema valorizacije konkretnih rezultata rada mentorskih parova, bojim se da mnogi naprosto nisu osposobljeni obavljati složeni zadatak mentora ili mentorice. Nije dovoljno samo biti stručnjak u svom poslu ili uspješan menadžer. Mentorstvo uz znanje podrazumijeva posvećenost, ozbiljan rad, međusobno razumijevanje i strpljenje. Bez toga nema kvalitetnog mentorskog odnosa. Imajući to na umu, napisala sam "Mentoricu" da bih osvijetlila brojna područja koja bi trebala biti dio rada mentorskih parova, s brojnim primjerima iz prakse. Mentorstvo za mene nije isto što i klasično obučavanje ili trening, taj dio posla mentiji moraju obaviti sami. Riječ je o puno širem spektru znanja i ključnih elemenata koji traže širi uvid i razvijanje sposobnosti horizontalnog povezivanja vertikalnih domenskih znanja kako bi se vidjela velika slika i postigla sigurnost kod donošenja odluka. Oprah Winfrey je na jednom predavanju objasnila da ona nekome postaje mentorica kada primijeti nešto za što kaže: “Želim vidjeti kako ovo raste.“ I ja sam uvijek željela vidjeti kako moje mentijke rastu. To je vrijeme koje kao mentorica dajem drugoj osobi pa ga želim najbolje iskoristiti za nekoga kome će ono biti istinski važan dar za rast.
Zašto je važno da oni koji znaju i imaju iskustvo sve to, kao dar, prenose drugima, onima koji ta znanja i iskustva možda još nisu stekli?
Ako ne dijelimo znanje, ono manje vrijedi. U praksi sam uvijek testirala znanje ljudi kroz njihovo snalaženje u konkretnim situacijama. Takav test bio je poslovno i stručno opravdan, a razvijeni sustav mentoriranja najbolji je oblik niveliranja potrebnih znanja za kvalitetno obavljanje posla ili karijerni razvoj.
Znači, za mentorstvo je ključna komunikacija.
Komunikacija je ključna za sve, ona je osnovna ljudska potreba s kojom se rodimo i živimo do smrti. Komunikacija je zato srž svih međuljudskih odnosa pa je "Mentorica" zapravo knjiga o komunikaciji kao univerzalnom ljepilu koje spaja ljude i njihove postupke. U mentorskom procesu ljudi stalno komuniciraju ne samo s mentoricom nego, ohrabreni i osviješteni, počinju razumijevati i koristiti moć komunikacije u svojoj radnoj sredini, ali i kao važnu polugu izgradnje vlastitog branda i razvoja karijere.
E sad, ubrzani tehnološki napredak unio je velike promjene u način komuniciranja. Kako to utječe na mentoriranje? Odnosno, je li i koliko važno da se mentorski proces odvija uživo, da se oni koji u tom procesu sudjeluju vide i čuju, da mogu u miru sjesti i razgovarati, ili se sve može odraditi i na daljinu, slanjem poruka?
Ja sam bez obzira na to što svakodnevno koristim tehnologiju i održavam sastanke on-line, ipak pristalica komunikacije licem u lice, i to uživo. Iako putem računala možemo puno toga odraditi, emocionalno povezivanje se događa tek kada sjedimo licem u lice i razgovaramo gledajući se u oči. Tada se dogodi povezivanje našeg mozga i srca, i to u najboljem obliku. Ja sa svojim mentijkama najviše volim šetati Bundekom, a mislim da i one to vole.
Živimo u vremenima i u društvu gdje se prečesto napreduje ne po znanju, stručnosti i iskustvu već po nekim drugim kriterijima. Ni starija dob više se baš ne cijeni. Je li onda u nas okruženje uopće poticajno za mentoriranje, jesu li mentori i mentorice kod nas na cijeni, traži li ih se, motivira i nagrađuje, te jesmo li im kao društvo zahvalni?
Mentoriranje se u poslovnom sektoru cijeni, a u velikim sustavima postoje brojni mentorski programi. Međutim, ti su programi uglavnom usmjereni na prijenos stručnih znanja, a ne na sveobuhvatan osobni razvoj i osnaživanje koje je potrebno za planiranje karijere ili preuzimanje najviših pozicija i odgovornosti. Za takvu vrstu mentoriranja postoji sve veći interes ljudi o čemu svjedoči i ogroman broj zainteresiranih mentijki koje su se tijekom sedam godina prijavile u program Zaposlene. Iskreno mi je žao što nema više kvalitetnih programa mentoriranja kroz koje bi se mogli iskoristiti svi mentorski potencijali.
Zavladalo je i otuđenje, o čemu također pišete. Ljudi više nisu spremni toliko pomagati jedni drugima, gledaju samo svoja posla, postaju neosjetljivi za tuđe probleme. Može li upravo mentorstvo biti spas da do kraja ne potonemo u neljudskost? Tim više što ste i napisali - nema mentorstva bez emocija.
Mentorstvo u svojoj biti ima plemenit cilj – pomoći nekome drugome da ostvari svoje snove. To neminovno vodi prema emocionalnoj povezanosti mentorice i mentijke. Taj se odnos, znam iz iskustva, često pretvori u iskreno prijateljstvo. U otuđenom i tehnologiziranom svijetu emocije su još uvijek razlikovni element koji čuva našu ljudskost u srazu sa sve prisutnijom umjetnom inteligencijom.
Zašto je mentoriranje dvosmjeran proces?
Zato što se u tom odnosu obje strane, mentorica i mentijka, međusobno podržavaju i razvijaju, prenose znanje, vjeruju jedna drugoj, kvalitetno komuniciraju pri čemu slušaju i čuju drugu stranu, ulažu svoj trud i vrijeme, donose smislene i dugoročno poticajne promjene s jasnim i dogovorenim ciljevima u radu te razvoju i upravljanju vlastitom karijerom. I što je najvažnije – rastu zajedno.
Što ste vi naučili od onih koji su vama bili mentori i mentorice, ali i od onih kojima ste vi bili mentorica? U knjizi jako lijepo pišete kako ste učili i od svoje kćeri Dijane.
Moram priznati da sam ja s obzirom na moje komunikacijske i mentorske aktivnosti sretnica koja stalno uči. Često taj prijenos znanja nije u formi mentorskog odnosa jer naprosto, čim s nekim komuniciramo, sučelimo svoje mišljenje s tuđim, izlažemo se realnoj mogućnosti da ćemo mišljenje u najmanju ruku prilagoditi, ako ne i promijeniti. Isto tako, svi smo mi u prilici da od drugih nešto naučimo. Moja me kćerka Dijana naučila najvažnijoj lekciji u životu, a tiče se kvalitetnih međuljudskih odnosa. Zahvaljujući njoj naučila sam da nikad ne smijem podcijeniti tuđe mišljenje jer svaka osoba, bez obzira na dob, ima pravo na svoj stav. Jednako tako, svatko ima pravo donijeti odluku, ali ima i odgovornost za posljedice. Ne treba miješati svaki prijenos znanja ili naučene životne lekcije s procesom mentoriranja. Najkorisniji savjet koji sam prihvatila od poslovne žene, Sheryl Sandberg, njezini su stavovi da je svaki savjet zapravo autobiografski pa samim tim svatko svakome može dati aktualne i korisne savjete te da je odnos puno važniji od etikete, u ovom slučaju korištenja riječi mentor. U praksi neki odnosi imaju značajke mentoriranja, a da riječ mentor nikad nije spomenuta. Mentorstvo, za razliku od savjetništva, zbog načina rada, podrazumijeva i preuzimanje velike odgovornosti pa i emocionalnu angažiranost vezano uz rezultate zajedničkog rada. Savjetnik dade savjet, uz opasku da ne odgovara za posljedice primjene, dok mentor svoj odnos s mentijem gradi na sasvim drugim osnovama. Odgovornost i emocionalno povezivanje su sastavni dijelovi tog dvosmjernog odnosa. Svojim sam mentijima i mentijkama pokušala prenijeti najviše što sam znala i mogla, ali još važnije, naučila sam ih da se u njima krije ključ koji otključava sve njihove potencijale. Naučila sam ih da će im kvalitetna komunikacija pomoći da vide, razumiju i prihvate. Da će do rješenja ipak morati doći sami, da sam ja katalizator bez kojeg se proces ne bi dogodio, ali ja nisam zaslužna za njihova primarna svojstva. Njihov smo potencijal otključali zajedničkim radom i komunikacijom upravo u procesu mentoriranja. S druge strane, mene su moje mentijke i mentiji naučili svemu onome što mi je generacijski manje blisko, a dio je njihovog promišljanja o našem suživotu. Njihovo poimanje rada i radne etike u kontekstu potpune ravnoteže poslovnog i privatnog života, što je u suprotnosti s idealom korporativnih stratega koji teže perfektnoj produktivnosti uz stavljanje svega drugoga na čekanje, imalo je na mene veliki utjecaj. Do te mjere da sam u knjizi zaključila da je takvo razmišljanje dobrodošlo. Sigurno je da će biti i prevladavajuće u budućnosti jer, prirodno, stariji odlaze, mladi ostaju.
Sad nam se nameće još jedna tema. Može li veća razlika u godinama između mentora/mentorice i mentija/mentijke biti ikakva prepreka, jer današnji mladi žive neku drugačiju stvarnost, uglavnom onu virtualnu pa su, što navodite i u knjizi, pod velikim utjecajem fikcija. Mogu li se onda te dvije generacije razumjeti? Jesu li i to izazovi mentoriranja?
Generacijske razlike su izazov u svemu pa i u mentoriranju. U knjizi navodim mnoge različite primjere korištenja i utjecaja tehnologije na međuljudske pa i međugeneracijske odnose. S pojavom umjetne inteligencije dodatno se intenzivira međugeneracijski jaz, a samim tim i potreba za boljom komunikacijom. Mentoriranje je prilika da mudro iskoristimo najbolje što seniori imaju da bi juniori mogli graditi bolju budućnost. Zaista vjerujem da se akumulirano znanje koje iskusni mentori imaju mora bolje iskoristiti. Mislim da se kao društvo olako odričemo tog bogatstva. Potencijali postoje, sigurna sam da bi bilo puno zainteresiranih stručnjaka koji bi kao mentori i mentorice mogli prenositi svoje znanje u stručnim i visokoškolskim institucijama. Kroz takav vid komunikacije postigli bismo i veće razumijevanje. I tada bi u životu, za razliku od fikcija, mladi ljudi dobili ono što im nedostaje – iskren razgovor s osobama od kojih mogu nešto naučiti i koji im mogu biti uzori. Dakle, ključ je uvijek kvalitetna komunikacija. Bez obzira na teme ili interese, potrebna je velika mudrost, empatija, znanje i prilagodljivost da bi se uspostavili kvalitetni komunikacijski procesi koji povezuju različite generacije.
Može li se mentorstvo onda smatrati i nazvati svojevrsnim mostom među generacijama?
Za mene je mentorstvo definitivno ne samo čvrst most među generacijama, nego i komunikacijski most znanja prema drugima. Preko tog mosta prelazimo na drugu stranu, dočekujemo putnike iz daleka, gledamo u duboku rijeku i maštamo o letu. Taj most nas povezuje i obvezuje, stvara prilike i zaklanja od oluje. Mentorstvo nije samopromocija koja završi čim se kamera ugasi. To nije ispijanje kava i čavrljanje o zanimljivim temama uz blaženi osjećaj zadovoljstva. Mentoriranje, a posebno u generacijski neusklađenom paru, je težak, zahtjevan i mukotrpan posao. Naročito ako mentorica ozbiljno razumije svoju ulogu i preuzima svoj dio odgovornost za ishod mentorskog procesa. Ne zaboravimo, gotovo 30 posto svih mentorskih parova ne uspije izgraditi kvalitetan i svrsishodan odnos.
Kada je riječ i mentorstvu, svjedočimo i tome da se ono spominje u negativnom kontekstu. Recimo, u političkim se obračunima zna reći da je netko nešto rekao ili učinio "pod nečijim mentorstvom". To se kaže dajući mentorstvu negativnu konotaciju i obezvrjeđujući njegovu plemenitu misiju. Žalosti li vas to?
Da, žalosti me što u posljednje vrijeme istaknuti političari, saborski zastupnici i ljudi iz javnog života potpuno neprimjereno mentora diskvalificiraju pripisujući mu negativno manipulatorsko djelovanje. Mnogi koriste riječ "mentor" u negativnom kontekstu s predmnijevanjem da mentor manipulira nekom osobom u vlastitom ili stranačkom interesu. Na taj način direktno potkopavaju povjerenje građana u mentorske procese koji su im prijeko potrebni, a koji uz ovakvo etiketiranje mentora postaju i sami upitni. Da ne govorim o šteti koju time čine mentorima koji u dobroj vjeri, potpuno otvoreno i dobronamjerno, pa i s plemenitom misijom, kako Vi kažete, prenose svoje znanje i pomažu drugim ljudima. Zamislimo situaciju u nekoj kompaniji u kojoj mentor prenosi stručno znanje mlađem kolegi. Ili situaciju u kojoj iskusna mentorica osnažuje i pomaže drugoj ženi da se izdigne iznad svojih stručnih znanja i osposobi za veće i složenije zadatke. Bismo li tada za te osobe rekli da manipuliraju svojim mentijima u svom ili tuđem interesu? Mislim da nitko ne bi obezvrijedio takve mentore. Valjda ovakvo iskrivljavanje svrhe mentoriranja postoji jedino u političkoj areni. U ovom kontekstu, knjiga "Mentorica" nudi puno korisnih uvida u teme odgovornosti u javnom komuniciranju te etičnosti, usklađenosti i integriteta kao važnih poluga javne politike.
U knjizi ste napisali i ovo: "Muškarci, za razliku od žena, svaku svoju priliku, pa i onu koja to nije, odmah zgrabe. Bez obzira na to što u tom trenutku možda nisu spremni, nisu kompetentni ili nisu stručni, oni brzo donesu odluku i zgrabe priliku. A žene uvijek trebaju puno vremena da se ohrabre, proganja ih sumnja, iako su možda i preobrazovane i prekvalificirane za neki posao, često imaju kočnicu u glavi." Znači li to da je danas upravo ženama mentoriranje i osnaživanje jako potrebno?
Da, mislim da je ženama danas mentoriranje potrebnije nego ikada prije. Izazova je napretek, a samopouzdanja premalo. Upravo mentoriranje ima za cilj pomoći mentijki da razvije samopoštovanje da bi podigla razinu samopouzdanja i odlučnosti za potreban iskorak. Iako imaju sve predispozicije, pa i moć koja im pripada kao većini u strukturi stanovništva Hrvatske, žene to iz različitih razloga ne koriste. Njihov je udio u upravljačkim i menadžerskim strukturama premalen u poslovnom svijetu, a ni drugi se dijelovi društva ne mogu pohvaliti. Nije da su žene šutljive, mislim da postoje snažni ženski glasovi, jednako kao i kvalitetne liderice, no u cjelini dojam je da se njihovi glasovi, ma kako kvalitetni bili, nekako izgube među dominirajućim muškim glasovima bez obzira na to o čemu govore. Muškarci su glasniji od žena ma kako one pametne bile. Ženska je slabost stalni fokus na odlučivanje, a ne na djelovanje. Naravno, ima puno primjera iz poslovnog i javnog sektora na kojima možemo dokazati da neke žene svoju snagu crpe iz svog djelovanja i u tome su jako uspješne. Međutim, zakočene društvenim normama, tradicionalnim odgojem pa i unutarnjim inhibitorima, žene su uglavnom pasivnije i neodlučnije napraviti hrabrije korake u poslovnom i privatnom okruženju. A tako ne bi trebalo biti, naročito kada je riječ o visokoobrazovanim poslovnim ženama. U mentorskoj praksi sam često doživjela ogromne pozitivne promjene i veliki napredak mentijki u korištenju komunikacijskih vještina za strateške ciljeve vlastitog osnaživanja i pozicioniranja. Tako sam imala primjer poslovne žene koja je tijekom mentorskog putovanja doživjela transformaciju od žene koja nešto želi u ženu koja je spremna i ostvariti sve što želi. Njezina predanost ključnim strateškim elementima vlastitog osnaživanja, pod mojim budnim okom, rezultirala je značajnim fokusom na pozicioniranje u industriji, strateško promišljanje vlastitog doprinosa i moguće prilike u toj industriji do podizanja komunikacijskih vještina na zavidnu razinu. Jednako tako iskustva iz programa "Mentoriranje kao oblik networkinga među ženama", u kojem je do sada sudjelovalo 250 žena, najbolji su dokaz koliko je važna podrška druge osobe za naš razvoj. Posebno ako ih ta druga osoba inspirira i uz nju bolje razumiju svoje snage i slabosti za život koji bi željeli živjeti. Imaju uzor. Time dižu razinu spremnosti i sposobnosti u poslovnim, radnim ili životnim izazovima.
A sad jedno posebno delikatno pitanje. Je li onda bolje da žene imaju i sebi traže te biraju mentorice ili mentore? Ili je najbolje kombinirati? Ili je to zapravo nevažno?
Mislim da se mentorski odnos, kao ljudska interakcija, ponajprije temelji na povjerenju i uvažavanju. Ako su ti kriteriji zadovoljeni, sasvim je svejedno tko je u mentorskom paru. Ima puno primjera izvrsnog mentorskog rada u svim kombinacijama spolova pa bih rekla da spol osobe koja mentorira ili je mentij nije od presudne važnosti. Daleko su važnije njegove ili njezine sposobnosti i kvalitete, otvorenost i spremnost za učenje i djelovanje. Ipak, dopuštam da se pojedinci neće složiti s ovim stavom jer je određenim muškarcima nezamislivo da imaju mentoricu. Naravno, ja odmah kao protuargument mogu ponuditi konkretne rezultate kvalitetnog rada mentorice i mentija, o čemu također svjedočim u knjizi.
Ipak, zašto ovo naše vrijeme vapi baš za ženama i mentoricama i lidericama? O tome ste isto pisali spominjući i profesora Velimira Sriću.
U sveopćem otuđenju koje je posljedica brzog razvoja tehnologije, ali i novog normalnog nastalog u doba pandemije, sve manje imamo vremena i volje baviti se drugim ljudima pa makar oni bili naši poslovni suradnici. Postajemo neosjetljivi za tuđe probleme. To je prvi znak da se kao ljudi otuđujemo, a kao društvo nazadujemo. Možda ne tehnološki ili materijalno, no duhovno svakako da. Zašto ne bismo u svakodnevnim odnosima, kao i u poslovnom okruženju, pokazali ljudima da nam je stalo do njih i njihovih osjećaja. Da razumijemo što je njima važno. Da to uvažimo kod naših odluka i postupaka, osobito kada su oni dio poslovnih ili društvenih ciljeva. Empatija nije suvišna osobina, niti je treba skrivati. Štoviše, mislim da upravo empatija, koju žene prirodno ugrađuju u svoje odnose, predstavlja područje njihove jedinstvenosti i ključna je prednost ženskog liderstva. Potvrdu tome daje profesor Velimir Srića u knjizi "Sve tajne harmoničnog vođenja" smatrajući da su ženske osobine sukladne suvremenim trendovima harmoničnog menadžmenta pa im čak kao vođama u novom dobu daje izvjesnu prednost. Slažem se s ovim stavovima profesora Sriće jer novo vrijeme u poslovnom svijetu, zahvaljujući njihovim sposobnostima i karakteristikama koje kao vođe imaju, otvara puno mogućnosti i prilika ženama, osobito visokoobrazovanima, da budu za istim stolom sa svojim muškim kolegama. Taj stol nije u restoranu, nego u upravi. I na nama ženama je da te prilike odlučno iskoristimo bez obzira na to što se za mjesto za spomenutim stolom moramo ustrajno boriti.
Na kraju, jako mi je drago da ste knjigu nazvali "Mentorica" jer se žene često, u kontekstu svojih profesija, zanimanja i onoga što rade, predstavljaju u muškom rodu. U stilu - ja sam doktor, ekonomist, menadžer, novinar... Teško i sporo osvještavamo važnost feminiziranja naših profesija. Je li i naslov vaše knjige mali, ali namjerni doprinos tom osvještavanju?
Naslov knjige je, nećete vjerovati, rezultat razgovora s muškarcem – Darkom Bukovićem koji mi je predložio da se moji bizblogovi objavljuju pod nazivom "Mentorica". Kako dugi niz godina mentoriram žene i muškarce te kao mentorica sudjelujem u "Mentoriranju kao obliku networkinga među ženama" te u programu "Kreativnog mentorstva" u Srbiji, taj mi se prijedlog svidio. Do te mjere da sam s urednicom knjige Dijanom Bahtijari dogovorila naziv knjige "Mentorica" jer, smatrale smo, on najbolje odgovara sadržaju knjige. Tako osvještavamo javnost da uz mentore postoje i mentorice, kakva sam i sama.