Prva ovosezonska premijera u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića mora računati na to da će tu predstavu gledati dvije vrste publike. U prvoj će grupi biti oni koji će je doživjeti kao djelo izvedbene umjetnosti, a u drugoj oni koji s temom te predstave žive, ili su živjeli, svaki dan i kojima je ova priča i udarac ispod pojasa, ali i svojevrsna utjeha. Tema predstave poetskog naslov “Kuća je velika, ne može se ona nosit” jest demencija, zaborav što ga ta strašna bolest donosi.
Riječ je o autorskom projektu dramaturginje Dorotee Šušak i redatelja Romana Nikolića, koji je nastao u suradnji sa svim izvođačima, a koliko je bila važna ta suradnja jasno govori jedna životna činjenica, jer se jedan od glumaca već četiri godine brine o majci koju odnosi demencija. No, kako kod Dorotee Sušak i Romana Nikolića ništa nije plošno, o čemu zorno svjedoče njihove predstave koje nastaju u okrilju Arterarija, i ovoj je predstavi prethodilo ozbiljno istraživanje, ali i molba Dubrovčanima da im pošalju svoja sjećanja koja blijede. Jer ova predstava tematizira zaborav čovjeka, onaj koji donosi bolest, ali i zaborav jednog grada, sve ono što vrijeme odnosi i mijenja, sve ono što nestaje pred našim očima. Tako je ova predstava ujedno duboko emocionalna na razini “običnog” čovjeka, ali i posve univerzalna, izdignuta iz razine lokalnog, jer kao što nestaju sjećanja Dubrovnika na isti ili sličan način nestaju sjećanja svih gradova svijeta. Dubrovnik je ovdje simbol. Moćan kameni grad koji govori o prolaznosti, ali postaje i jedan od likova u predstavi, i to ne samo zato što je muž glavne junakinje branitelj koji gine za slobodu svog grada, već i zato što je prisutan u zamalo svakoj rečenici teksta iz kojeg ‘miriše’ more, ‘čuju’ se čiope, žamor djece koja trče i igraju ‘lastiš’ na njegovim ulicama, odjekuju povici majki koje ih zovu kući na večeru, ali i neki drugačiji turistički žamor od ovog koji danas vlada gradom i od kojeg Dubrovčani zaziru i bježe, dok su se nekada sastajali i zaljubljivali na plesnjacima u slavnim hotelima svoga grada.
Sudbina glavne junakinje, zbog koje mnogi gledatelji na premijeri nisu skrivali suze, među ostalim ovdje u gledatelju budi i filozofsku dilemu može li zaborav biti blagoslov, tj. postavlja pitanje postaje li život lakši ako zaboravimo one najveće tragedije koje su nam se u njemu dogodile, koje su nas zauvijek obilježile. Ovdje je to Domovinski rat, smrt supruga nakon petnaest godina braka, trenutak koji zauvijek briše sve životne planove, pa i one o zajedničkoj starosti. Odgovore i na tu dilemu jasno daju i tekst predstave i redateljski postupci. Nema ovdje velikih rezova, ili (ne daj Bože) velikih gesti. Sve je diskretno, nježno i delikatno. Baš poput zaborava ili načina na koji onaj koji zaboravlja, a zatim i svi oko njega, kriju pravo stanje stvari. Predstava je koliko tragična i teška toliko i nježna, jer ona je i poema o ljubavi; o sinu koji ne odustaje, o snahi koja ne odlazi, o susjedi koja dolazi svaki dan na kavu, čak i kada njezina domaćica više tu kavu ne zna skuhati.
Tu stalnu liniju čvrste povezanosti bolesti jedne žene i muke jedne obitelji sa svime što se događa oko njih, taj stalni splet osobnog i općeg, zbog kojih će ova predstava biti i veliki gostujući adut dubrovačkog kazališta, jasno i precizno donosi cijeli autorski tim. Posebno je to vidljivo u scenografiji i kostimografiji Zdravke Ivandije Kirigin. Na sceni (na koju je smještena i publika, jer ovo je priča koja traži blizinu) jedna je kuhinja namjerno bezlična, jer mogla bi to biti (a često i jest) kuhinja baš svake obitelji, jer bolest zaborava prijeti svima. Kostimi definiraju vrijeme radnje, a oni koje nosi glavna junakinja snažno naglašavaju način na koji se urušava njezin um. Na samom početku, dok priprema obiteljsko slavlje i peče rođendansku tortu, ona je sređena dubrovačka gospođa da bi je kasniji bež i sivi tonovi stopili s pozadinom te snažno naglasili njezino nestajanje. Slični se postupci otkrivaju i u glazbi Irene Popović Dragović, u koju su uvršteni i neki stari pop hitovi, ali i u dizajnu svjetla Lane Nežmah, koji je posebno dojmljiv na samom kraju predstave u dirljivom monologu glavne junakinje.
U tako napisanoj i režiranoj predstavi, u svakoj izvedbi u kojoj im je publika doslovno nadohvat ruke, ogroman teret ove predstave nose glumci. Mirej Stanić u glavnoj ulozi hoda po oštrici glumačkog noža, u velikom luku žene koju odnosi teška i okrutna bolest. Ona je koncentrirana i posvećena, doslovno upravlja emocijama, ne samo vlastitima, već i svih koji je gledaju. Ona i Edi Jertec glumački su motori ove predstave, a on za svaku izvedbu mora vlastiti život ostaviti u garderobi. Samo tako može postati glumac koji tumači ulogu sina dementne majke. Baš se to čini najtežim i ljudskim i glumačkim zadatkom koji on rješava bez greške. Odlične su uloge ostvarile i Angela Bulum i Jasna Jukić, a treba pohvaliti i angažman najmlađih u dubrovačkom glumačkom ansamblu Nike Matušić, Nikole Radoša i Doriana Vicića, koji svojom mladenačkom energijom naglašavaju sveprisutnu elegiju i tugu starosti.
Otvori KEKS Pay
