Zamislite Salonu u 3. stoljeću. Glavni grad rimske provincije Dalmacije, luka puna brodova iz Aleksandrije, Antiohije i Efeza, grad u kojem se na forumu čuju latinski, grčki i deseci dijalekata istočnog Mediterana. Među mornarima, trgovcima i robovima koji se iskrcavaju na obali nalaze se i ljudi koji sa sobom nose nešto nevidljivo, ali jednako stvarno kao i robu u brodskim utrobama – svoja božanstva. Egipatsku Izidu, boginju s tisuću imena. Frigijsku Kibelu, Veliku Majku pred kojom se muškarci samokastriraju u ekstazi. Iranskog Mitru, boga svjetlosti čiji se kult odvija u podzemnim svetištima, daleko od znatiželjnih očiju. Ova božanstva nikad nisu postala službena rimska religija, ali su stoljećima živjela paralelno s njom – i na prostoru današnje Hrvatske ostavila su tragove za koje većina ljudi nikada nije čula.
Kibela je bila prva istočnjačka boginja koja je službeno primljena u rimski panteon. Dogodilo se to tijekom Drugoga punskog rata, potkraj 3. stoljeća prije Krista, kada je Rim, suočen s Hanibalovom prijetnjom, donio crni meteorski kamen iz Frigije – simbol boginje – i smjestio ga na Palatin, središnji rimski brežuljak. Od toga trenutka Kibela je bila Magna Mater, Velika Majka bogova, zaštitnica gradova i poljoprivrede, proglašena trojanskim božanstvom i time uključena u mit o rimskim počecima. No njezin kult bio je sve samo ne ukroćen. Njezini svećenici, gali, bili su kastrirani muškarci koji su u ekstatičkim procesijama plesali uz frule, cimbale i bubnjeve. Rituali su uključivali taurobolije, krvave obrede u kojima se žrtvovao bik, a vjernik kupao u njegovoj krvi kao činu duhovnog preporoda. Za rimsku aristokraciju to je bilo istovremeno fascinantno i uznemirujuće, pa je kult dugo bio pod nadzorom države.
Na prostoru današnje Hrvatske Kibelini tragovi najjači su u Saloni, današnjem Solinu. Istraživanja Inge Vilogorac Brčić pokazala su da je Salona bila središte kulta Velike Majke u cijeloj provinciji Dalmaciji. Ondje je djelovao arhigal, vrhovni svećenik, te kolegij dendrofora, udruženja koja su nosila sveto drveće u procesijama. Sačuvan je i natpis Lucija Stacija Fakule, koji svjedoči da je ovaj sljedbenik o vlastitom trošku sagradio hram Majci bogova. U Puli su djelovali dendrofori, a u Sisciji, današnjem Sisku, pronađen je natpis koji potvrđuje da je kult dopro i duboko u panonsko zaleđe. Kipovi Kibele pronađeni su i u Senju, što potvrđuje da su središta kulta bile upravo luke, mjesta gdje su se Istok i Zapad svakodnevno susretali.
Dok je Kibela bila službeno usvojena, kult egipatske Izide širio se tiho, odozdo, putevima privatne pobožnosti. Izida je bila univerzalna boginja: majka, iscjeliteljica, zaštitnica pomoraca, gospodarica sudbine. Njezin je kult nudio nešto što službena rimska religija nije – osobni odnos s božanstvom i obećanje života nakon smrti.
To je privlačilo ljude svih društvenih slojeva, od robova do senatorskih obitelji. Na prostoru rimske Dalmacije Izidin je kult potvrđen u nizu luka, primjerice u Enoni (današnjem Ninu), Jaderu (Zadru), Saloni i Naroni (Vid kod Metkovića). U Mursi, današnjem Osijeku, pronalasci upućuju na kult Serapisa, Izidina supruga, što potvrđuje da su egipatska vjerovanja prodrla i u panonski dio rimskih provincija na hrvatskom tlu.
No od svih orijentalnih kultova upravo je mitraizam ostavio najdramatičnije fizičke tragove na tlu Hrvatske. Bog svjetlosti indoiranskog podrijetla štovao se u podzemnim hramovima, mitrejima, koji su oponašali špilju u kojoj je, prema mitu, Mitra ubio kozmičkog bika. Iz krvi tog bika, prema vjerovanju, potekao je sav život na zemlji. Kult je bio isključivo muški. Sljedbenici su prolazili kroz sedam stupnjeva inicijacije u strogoj tajnosti. Upravo ta tajnovitost razlog je što o mitraizmu znamo relativno malo: sljedbenici nisu ostavili pisane tekstove, a naše znanje počiva gotovo isključivo na arheološkim nalazima i svjedočanstvima kritičara iz redova kršćanskih pisaca.
U Lici, u dolini Gacke pokraj Otočca, otkrivena su tri mitreja: na Kraljevu stolcu u Špilniku, na padini Godače u Sincu i na Rajanovu griču u Čoviću. Mitrej na Kraljevu stolcu posebno je impresivan: tauroktonija – prikaz Mitre kako ubija bika – uklesana je izravno u živi kamen. Ova svetišta smještena su uza stijene i pećine jer je, prema vjerovanju, Mitra rođen iz kamena. Kult su u Gacku donijeli rimski trgovci, državni službenici i vojnici, ljudi daleko od domovine koji su u bratstvu mitraističkih zajednica pronalazili zamjenu za obitelj. U Mursi su također pronađeni tragovi Mitrina kulta, a skulptura Kibele iz osječkog Muzeja Slavonije samo dopunjuje sliku o gradu u kojem su istovremeno djelovali i službeni rimski kultovi Jupitera i Silvana i egzotična istočnjačka božanstva.