Prošli tjedan gledao sam Radiohead na koncertu u Bologni, na povratničkoj turneji za koju su ulaznice doslovno razgrabljene i u sklopu koje svira po četiri nastupa u pet gradova. Inovativna vizualizacija, s pozornicom u sredini sportske dvorane, samo je dodatak na fenomenalnu svirku benda koji ostaje unikatan u svom pristupu kojim zadržava impozantno visoku razinu ozbiljne svirke, a pritom ipak dolazi do mnogobrojne publike sklone ambicioznijim iskazima. No, Radiohead je zapravo oduvijek bio takav.
Dokaz je i aktualni album "Hail to the Thief (Live Recordings 2003-2009)" (XL/Dallas Records), na kojem su skupljene koncertne verzije 12 od 14 pjesama sa studijskog albuma "Hail to the Thief" iz 2003., s nastupa u Londonu, Amsterdamu, Buenos Airesu i Dublinu. Za grupu čiji su koncertni nastupi prave umjetničke instalacije čudno je da je riječ o tek drugom koncertnom albumu. No, čak su i u Bologni nastup otvorili pjesmom "2+2=5" s "Hail to the Thief", a kasnije tijekom koncerta dodali im i "Sit Down, Stand Up" i "Myxomatosis". Snimke s koncertnog albuma protežu se od originalne "Hail to the Thief" s turneje iz 2003. do albuma "In Rainbows" s turneje iz 2009. Baš tada, u ljeto 2008., gledao sam Radiohead na dva koncerta u rimskoj areni u francuskom gradu Nimesu, gdje su također izvodili pjesme s "Hail to the Thief".
Ove je godine Thom Yorke preuredio glazbu s "Hail to the Thief" za kazališnu predstavu "Hamlet" u Manchesteru, a slušanje tadašnjih koncertnih snimki pomoglo mu je u adaptaciji i potaknulo na objavljivanje koncertnog albuma. Pjesme s "Hail to the Thief" očito mu i danas znače puno; album je s početka dvijetisućitih, razdoblja prvoga novijeg jačanja konzervativnih političkih ideja koje su se danas udomaćile i prevladavaju u EU i Americi. Naslovom je bio aluzija na tadašnjega američkog predsjednika Georgea W. Busha i američku predsjedničku temu "Hail to the Chief", preuzet iz slogana kojim su oponenti nazivali sumnjivu Bushovu izbornu pobjedu 2000. Bush danas djeluje kao ozbiljan predsjednik s akreditivima političara s kojim se niste morali slagati, ali je poštovao neke principe političke borbe, koji su danas potpuno zanemareni, promijenjeni i uništeni.
Možemo samo zamisliti kakav bi album danas Radiohead snimio referirajući se na mandat Donalda Trumpa i kakav bi mu naziv bio. U međuvremenu, koncertne verzije pjesama s "Hail to the Thief" zvuče upozoravajuće aktualno s obzirom na još radikalniju promjenu političke klime u svijetu dok je Radiohead na povratničkoj turneji po rasprodanim europskim sportskim dvoranama.
Baš nekako u to vrijeme za mnoga imena postalo je "in" svirati kompletne albume in continuo na koncertima. Radiohead nikad nije nije bio za takvu konecepciju, ali je ipak na nastupima odsvirao većinu tema i sad ih objavio na CD-u i vinilu "Hail to the Thief (Live Recordings 2003-2009)". Uživo pjesme dobivaju dodatnu dimenziju, a i prigovori samih članova grupe da je studijski album (možda) bio predug riješeni su "skraćivanjem" programa na dvanaest pjesama. Radiohead je definitivno jedan od najvažnijih rock-sastava unatrag trideset i više godina. Njihov koncertni izlaz i izraz uvijek je dopuštao duh avanturizma u predvidivoj matrici rock-koncerata, što rade i danas, pa ne začuđuje što su izvedbe materijala s albuma "Hail to the Thief" dobile dodatno gorivo, proširene verzije i neočekivane obrate na koncertnom albumu u susretu s publikom.
Nakon golema uspjeha s "OK Computer", albumi "Kid A" i "Amnesiac" su poput Bowieja u sedamdesetima rastočili umivenu i prihvaćenu sliku koju je javnost složila o Radioheadu. Iako ponekad nategnuti u konceptu i eksperimentu, oba albuma odlično su funkcionirala kao ekspresivno tjeranje maka na konac s ponekom pretjeranom intelektualnom konstrukcijom na vrhu. Od same glazbe, barem one s definiranijim melodijama i ritmovima, nije puno ostalo, ali je strast prema eksperimentu bila itekako vidljiva. "Hail to the Thief" donekle je bio povratak u normalu, ali kod vještih imena priče o uobičajenom i neočekivanom ipak su samo vanjske manifestacije želje za objašnjenjem "smjera". Kao što su "Kid A" i "Amnesiac" bili puno više od pukog eksperimenta, tako je i "Hail to the Thief" donio više od "normalizacije stanja" i vraćanja na prijašnje pozicije, s mnogo izvrsnih trenutaka.
Albumu je možda nedostajala čistoća usmjerenja koju su sa sobom nosili prethodnici, zbog čega su i sami članovi Radioheada i producent Nigel Godrich poslije imali prigovore na duljinu i trajanje ploče. Po sistemu da na istoj ploči pomire bendovski zvuk i elektroničke eksperimente, dio albuma "Hail to the Thief" bio je nastavak "OK Computer" u pjesmama klasične strukture poput uvodne "2+2=5", "I Will", "Sail to the Moon" ili završne "A Wolf at the Door", a druga polovica pokušavala je prokrijumčariti strukturalni avanturizam albuma "Kid A". Emocionalnost i pretencioznost Thoma Yorkea isporučene su na istome mjestu i pomalo frankenštajnovski svjedočile o hrabrom kreativnom djelovanju jedne od najjačih postava današnjice.
Zaboravite li na takve nejasnoće, "Hail To The Thief" mogao bi vam priuštiti dovoljno uzbudljivih mjesta za slušanje. Kada spomenuti materijal čujete u izvedbama uživo na albumu, dobivate drugačiju zvučnu sliku i mogućnost ponovnog prolaska albumom koji je i sam Radiohead redefinirao izvedbama na turnejama u idućih šest godina od objavljivanja albuma. U novim verzijama sve ograde nestaju, a upozorava se jasnom činjenica da su na predstojećim turnejama Radiohead potpuno proniknuli u smisao i strukturu albuma i na pozornicama pronašli "ključ" za pomirenje njegovih raznorodnih sastojaka.