Ti si, Una, sve loše odradila, šteta – slušala je Jurino izlaganje za šankom i bacala pogled na staklena vrata. Razmišljala je o tome koliko je jadno morala izgledati u očima prolaznika.
Kada je bila mlađa, ljudi su je primjećivali, pričali o njoj. Govorili da će postići puno. Mislila je tada čak, iako je sada i njoj samoj to zvučalo smiješno, da će postati poznata. Možda glumica. Pokušala se kretati u visokom društvu, kupovati skupe stvari… Jer govorili su joj da se mora držati kao da ima kako bi jednog dana zaista imala. Počela je izlaziti s muškarcima za koje je mislila da će pomoći njezinu planu. Međutim, jednog se jutra probudila svjesna da je prazna, bez ideje, cilja, a očito, tada je konačno shvatila, i bez sposobnosti.
Vrata su se naglo otvorila, podignula je pogled i brzo ga, nakon nekoliko trenutaka, spustila. Ušao je u kafić bijesan, kao da je uletio u prvi koji je ugledao samo da bi se što prije napio.
– Ko je ovaj… – Jura se nepristojno naginjao gledajući za njim i Una ga je oštro opomenula, što ga je malo zateklo.
– A šta sad ti glumiš, glumice – ironično se nasmijao i otpio gutljaj piva, a Una je ustala, uzela svoje piće i sjela za stol nasuprot novopridošlice.
Nastavila je diskretno pratiti svaki njegov pokret, svaku njegovu gestu. Trajalo je to nekoliko rundi, a onda je, već i sama omamljena alkoholom, primijetila da je i u njegovu držanju došlo do promjene. Njegovi su pokreti postali mekši i sporiji, a lice, koje je do tada bilo strogo i namrgođeno, pomalo se opustilo. Nije više izgledao tako bijesno. Više... ranjivo.
– Imaš vatre? – prišla mu je. Zagledao se u nju kao da nije shvatio što je pitala, a zatim joj pripalio cigaretu nespretnim pokretom ruke. Sjela je kraj njega jer je znala da će početi pričati. A ona je htjela čuti sve.
Zvao se Marko. Kopala je po njegovim ranama, povlađivala mu. Govorila mu je o ženama koje je ona znala, koje su na isti način povrijedile svoje muževe… Uvjeravala ga je da takvih pokvarenih žena ima više nego što on misli i da je sretan što je se riješio, jer ona će varati i onog idućeg i onog nakon njega.
Bilo je jasno da će završiti u njegovu stanu. Sve je vodilo k tome i nije se opirala, sve do trenutka kada je shvatila da ga gubi dok su se pijani oslanjali na klupice i parkirane automobile. Pokušavala ga je osjetiti dok ga je ljubila, sjetiti se razgovora koje je s njim vodila, ali sve se pretvaralo u košmar kao i toliko puta prije.
– Ne, ne želim tako – rekla mu je pred samim ulazom u zgradu. – Želim da se nađemo trijezni.
I zaista, našli su se nekoliko dana poslije. Poslala mu je, naime, pristojnu poruku kojom je željela provjeriti kako je. Na to je reagirao ljubazno, nekoliko su se dana dopisivali i konačno se našli, a u međuvremenu ona nije odlazila u kafić, nije sjedila poput otužne spodobe za šankom. Čitala je, odlazila u šetnje i osjećala se dobro.
Dan po dan, susret po susret, počeo joj je vjerovati. Vidjela je to u njegovu pogledu, u načinu na koji joj se obraćao i količini vremena koje je htio provoditi s njom. Morala je paziti da ništa ne poljulja taj odnos.
– Voljela bih ih upoznati – dotaknula je sliku njegovih sinova koja je stajala na komodi u dnevnom boravku.
– Mislim, ne sada, rano je još… – dodala je brzo i počela pričati o nečem drugom pažljivo ga motreći ispod oka. Primijetila je, naime, da je, u trenutku kada je spomenula sinove, iako ničim nije pokazao da ju je čuo, prestao tipkati po mobitelu.
Una je našla način da ne bude isključena ni iz vikenda koje je provodio s djecom. Pratila ih je pogledom iz kafića s druge strane ceste kada su izašli iz zgrade u subotu i krenuli skupa na ručak. U blizini zgrade ih je i dočekala, umorna, ali sretna što ih vidi. Dečki su ličili na njega, obojica. To ju je raznježilo.
– Što si ti radila ovaj vikend – upitao ju je kada su se našli na piću.
– Joj, nisam se odmorila baš, u subotu sam bila na rođendanu, u nedjelju na Sljemenu… Sinoć sam zaspala kao beba… Ali idući vikend sam samo tvoja – rekla je zaigrano.
I zaista, vikendi su prolazili, a njima je bivalo sve ugodnije. Čak je počeo malo manje govoriti o bivšoj ženi, a malo više o svojoj djeci. Bila je uvjerena da je ovaj put sve odradila savršeno. I da je uspjela.
I zato se, kada je na vratima stana jedne nedjelje ujutro ugledala njegovog mlađeg sina Jana, razveselila.
– Ovaj… – dečko je izgledao zbunjeno. – Je l' tu moj tata?
Una se okrenula ne bi li ga potražila pogledom i zabrinula se kada je ugledala njegov izraz lica. Nekim čudnim pokretom ruke dozvao je Jana k sebi, spominjući ovlaš njezino ime, bez dodatnog pojašnjenja.
Iznenadni nalet tjeskobe natjerao ju je da se makne u kuhinju odakle je nastavila osluškivati njihov razgovor. Nije mogla razaznati o čemu govore, no shvatila je da postaje jako nervozna. Tresla je nogom ispod stola toliko da je zamalo prolila kavu, a kada je rukama obuhvatila šalicu koja je počela plesati po stolu, shvatila je da je razgovor završio, da se dečki pozdravljaju u hodniku i da nitko ne očekuje od nje da isprati Jana. I zato je, kada je Marko ušao u kuhinju, nastavila s neobaveznim razgovorima.
Te večeri, nakon što je čitavog dana glumila nezainteresiranost, pratila je njegove kretnje skrivena iza knjige koju je čitala. Sjedio je u fotelji gledajući film, a zapravo mu je pogled neprestano bježao prema mobitelu. Svako malo otipkao bi poruku i ponovno ga odložio kraj sebe.
– Hoćeš sutra natankati auto da ne moramo stajati čim krenemo u subotu – upitala je, bojažljivo ga pogledavajući.
Držala je dah dok je polako podizao mobitel, ne dižući pogled prema njoj.
– Bojim se da ništa od Opatije.
Odslušala je njegov govor o Janovoj situaciji u školi, o tome kako je bivša žena uzela godišnji da bi bila s njim i kako on mora biti uz njih.
Pokušala je. Zaista je pokušala biti racionalna i promišljena, ali u njoj je sve kipjelo od osjećaja goleme nepravde. Toliko se trudila, kao nikada do sada. Sve je napravila savršeno i kontrolirala se do krajnjih granica, a ni to nije pomoglo. Igrala je savršenu igru, bila nepogrešiva. I opet nije uspjelo.
Naglo je ustala, promrmljala nešto i otišla u spavaću sobu, iako joj je nagon govorio da napusti stan. Vrzmala se po sobi i nervozno ogledavala oko sebe.
Znala je da mora otići, jer možda se, pomislila je, ako se na koji dan odmakne od njega, uspije pribrati i spasiti stvar. Trebala je samo izaći. Krenuti ravno prema vratima. Ali pomisao na to da će dan nakon toga biti nalik onima prije Marka… Pomisao na to bila je jednostavno nepodnošljiva. Uzela je tešku vazu s noćnog ormarića i iz sve snage bacila je prema zrcalu. Znala je da će je zvuk razbijanja stakla pratiti do kraja života.
***
Nekoliko sati poslije, vratila se u svoj stan, raščupana i prazna. – A di si ti cijeli dan, u birtiji? Na šta to ličiš? Ne bi ni dočekala muža, nakon toliko vremena – Željko joj je prišao i ona je ustuknula. – Ma neću ti ništa, 'ajde, šta se bojiš. Rehabilitiran sam! –nasmijao se i privio je čvrsto, prečvrsto uz sebe. Bazdio je po alkoholu.
Una je nijemo gledala u prazno preko njegova ramena pitajući se koji je točno dio odglumila i zašto još jednom tako neuspješno.