Kada se 2009. godine prvi "Avatar" pojavio na velikim platnima, svijet je bio u kolektivnom transu. Bila je to era u kojoj je 3D tehnologija obećavala potpunu transformaciju kina, a James Cameron predstavljao se kao vizionar koji nam je uspio prodati ekološku alegoriju umotanu u najsuvremeniji digitalni celofan. Za približno 300 milijuna dolara, predstavio nam je potpuno novi svemir, čija je glavna karakteristika bila produkcija kakvu do tada nismo vidjeli.
Radnja prvog filma iz 2009. godine odvijala se 2154. na Pandori, veličanstvenom planetu koji nastanjuju modroputi Na'vi. Privlačnost tog novog, potpuno digitalnog svijeta, bila je tolika da je "Avatar" ostvario najveći prihod u povijesti filma. Radnja drugog nastavka iz 2022. odvijala se desetljeće poslije, kada se kolonizatori vraćaju na planet i remete obiteljsku idilu koju su izgradili nekadašnji vojnik Jake Sully i domorotkinja Neytiri.
Taj drugi nastavak koštao je nevjerojatnih 460 milijuna dolara, a premijera mu je kasnila čak osam godina jer je za njega razvijana posebna, do tada neviđena tehnologija animacije podvodnih scena. Pa iako su se mnogi pitali kako će nakon toliko vremena zajahati isti val, na kraju se sve isplatilo jer je samo u prvom vikendu na globalnoj razini imao prihod od gotovo 435 milijuna dolara, a ukupni utržak dosegao je nevjerojatne 2,3 milijarde dolara. Na kraju krajeva, bila je riječ je o filmu prepunom glumačkih zvijezda, no raskošna animacija i veliko bogatstvo izmaštanog svijeta i dalje su mu bili najveći adut.
Možda baš zbog te raskoši, uz fenomen "Avatara" veže se i neobična priča: nakon prvog dijela mnogi su se ljudi diljem svijeta žalili na snažne napadaje depresije, tvrdeći da im se naš svijet u usporedbi s Pandorom čini nedostojnim življenja! O fenomenu "postavatarske depresije" CNN je izvještavao već 2010. godine, o njoj su se u različitim medijima oglasili i brojni stručnjaci za mentalno zdravlje, a uoči premijere drugog nastavka na internetu su osnovane i posebne grupe podrške onima kojima bi novi "Avatar" mogao izazvati sličan kontraefekt.
Šesnaest godina kasnije, zanos te vrste nikome nije ni u peti, a Cameronova franšiza nalazi se u neobičnom procjepu. S jedne strane, prvi financijski rezultati ušutkali su one koji su predviđali propast zbog desetljeća i pol izbivanja s ekrana. Publika je ponovno pohrlila u kina, dokazujući da Avatar posjeduje neku vrstu magnetske privlačnosti koja nadilazi generacijske jazove. No, s druge strane, kritički osvrti i šira kulturna recepcija sve su suzdržaniji. U svijetu koji se od 2009. godine dramatično promijenio, optužbe za narativnu plitkost, recikliranje motiva "bijelog spasitelja" i emocionalnu distanciranost od likova središnji su dio razgovora o "Avataru", u čiji je treći nastavak uloženo 400 milijuna dolara.
A možda je baš u tom prevelikom ulogu, koji je tražio i novca i vremena, najveći problem. Dok je Cameron godinama razvijao sustave za podvodno snimanje i usavršavao renderiranje tekstura kože, ostatak industrije ga je sustigao, pa i prestigao u smislu hiperprodukcije CGI sadržaja. Iako je razina detalja u "Avataru" i dalje tehnički superiorna u odnosu na generičke Marvelove uratke, prostom oku promatrača to je jedva uočljivo. Gledatelj 2025. godine više nije hipnotiziran činjenicom da digitalno biće izgleda stvarno; on to očekuje kao standard.
Kulturni utjecaj kojem se Cameron nadao, onaj koji bi "Avatar" postavio uz bok "Ratovima zvijezda" ili "Gospodaru prstenova", ostao je neostvaren. Unatoč milijardama dolara na računu, Pandora nije uspjela postati dio opće kulture na način da njezina mitologija živi putem citata, omiljenih likova ili zanesenosti fanova. Jer čini se da je Cameron, koji nam je podario zaista kultne "Terminatore" i emotivno nabijeni "Titanic", u svojoj želji da stvori savršeni digitalni svijet zaboravio da su gledateljima i dalje potrebni nesavršeni, ali uvjerljivi junaci.