Godina je 1978. i Clint Eastwood je na vrhuncu svijeta. Njegov lik šutljivog, ciničnog inspektora Harryja Callahana definirao je žanr policijskog filma, a uloge u špageti-vesternima osigurale su mu status besmrtne ikone. Njegovi agenti i producenti u Warner Brosu bili su uvjereni da znaju formulu uspjeha: što manje riječi, a što više metaka.
Upravo zato, kada im je na stol stigao scenarij Jeremyja Joea Kronsberga, zavladala je panika. Scenarij, koji su mnogi studiji već odbili, pratio je Phila Beddoea, dobrodušnog kamiondžiju koji u slobodno vrijeme zarađuje u borbama golim šakama, a čiji je najbolji prijatelj i suputnik orangutan Clyde.
Savjet je bio jednoglasan - ne snimati. Takva uloga smatrala se bizarnom i potencijalno katastrofalnom za pomno izgrađeni imidž najopasnijeg čovjeka na filmu. No, Eastwood, željan promjene i dokazivanja svoje svestranosti, odlučio je ignorirati sve savjete. Vjerovao je da projekt ima srce i humor koji će publika prepoznati. Taj instinkt ne samo da mu je spasio film, već mu je donio jedan od najvećih komercijalnih trijumfa karijere.
Radnja filma "Čovjek iz San Fernanda" koji se večeras prikazuje na HRT3, na prvi pogled je varljivo jednostavna. Philo Beddoe (Eastwood) je čovjek čiji se život vrti oko popravljanja kamiona, ilegalnih tučnjava i brige za Clydea, orangutana kojeg je spasio iz kaveza i sada ga tretira kao člana obitelji. Uz njega je uvijek i njegov brat i menadžer Orville (fantastični Geoffrey Lewis), koji mu dogovara borbe i pokušava unijeti malo razuma u Philov kaotični život. Njihov svijet, smješten u prašnjavu radničku svakodnevicu Kalifornije, okrene se naglavačke kada Philo u lokalnom honky-tonk baru upozna ambicioznu country pjevačicu Lynn Halsey-Taylor (Sondra Locke). Uvjeren da je pronašao ljubav života, Philo ostaje slomljenog srca kada ona jedne noći jednostavno nestane. Odlučan da je pronađe, kreće na dugo putovanje američkim Zapadom, a za petama su mu ne samo Orville i Clyde, već i čitava plejada karikaturalnih neprijatelja koje je usput stekao. Putovanje se pretvara u komičnu odiseju, nizanje apsurdnih situacija koje testiraju Philovu upornost i strpljenje.
Ono što film čini nezaboravnim nije njegova romantična potraga, već briljantno izveden humor koji graniči s crtanim filmom. Glavni izvor smijeha je nesposobna motociklistička banda "Crne udovice", grupa nacističkih bajkera koji više izgledaju kao da su zalutali s maškara nego kao stvarna prijetnja. Svaki njihov pokušaj osvete Philu završava spektakularnim neuspjehom i uništenjem njihovih motocikala, bilo da ih Philo ukrade i preproda ili ih Orville pokupi kamionom za smeće. Njima se pridružuje i dvojac osvetoljubivih policajaca, a posebnu dozu humora donosi i Philova prgava majka (urnebesna Ruth Gordon), koja se s bajkerima obračunava sačmaricom, a s Clydeom vodi vječni rat oko Oreo keksa. Kroz ove sporedne likove, film se suptilno ruga Eastwoodovoj personi. Dok je Prljavi Harry rješavao probleme jednim pogledom, Philo Beddoe ih neprestano stvara, najčešće zbog svoje tvrdoglavosti i kratkog fitilja. Sam Eastwood je kasnije izjavio kako je Clyde bio jedan od najprirodnijih glumaca s kojima je ikad radio, ali i da je svaku scenu trebalo snimiti iz prve, jer je orangutanu brzo postajalo dosadno.
Ipak, ispod slojeva tučnjave i jeftinog piva, "Čovjek iz San Fernanda" skriva iznenađujuće melankoličnu priču o muškoj ranjivosti. Philo je fizički nepobjediv, čovjek koji može srušiti bilo koga, ali je emocionalno naivan i potpuno nespreman za ljubavnu igru koju igra Lynn. Njegova potraga za njom nije toliko romantična koliko je zapravo tragično smiješna; on je zaslijepljen idealiziranom slikom žene koja ga iskorištava, a on to odbija vidjeti. Film time preokreće klasičnu priču o junaku koji osvaja djevojku - ovdje je junak budala, a njegovo putovanje završava bolnim suočavanjem s istinom. Kada konačno pronađe Lynn i ona mu hladno prizna da je bio samo još jedan naivac u nizu, njegova reakcija nije bijes, već tiho razočaranje. U tom trenutku, film pokazuje da su prave bitke one koje se vode unutar nas, a u njima šake ne pomažu.
Vrhunac filma i trenutak koji mu daje neočekivanu emotivnu težinu nije konačni obračun s bajkerima, već borba s legendarnim, ali ostarjelim borcem Tankom Murdockom (Walter Barnes). Kroz cijeli film, Murdock se spominje kao ultimativni protivnik, mitska figura čiju reputaciju Philo želi dostići. Kada se napokon nađu u ringu, Philo je jači, brži i očito nadmoćan. Publika, koja je do maločas navijala za svog heroja Murdocka, okreće mu leđa i počinje ga vrijeđati, predviđajući mu poraz. Vidjevši slomljenog čovjeka ispred sebe i osjećajući gorčinu vlastitog poraza u ljubavi, Philo donosi nevjerojatnu odluku. Namjerno spušta gard i dopušta Murdocku da ga nokautira. Tim činom milosrđa, Philo dopušta starom borcu da se povuče neporažen, da sačuva svoje dostojanstvo i legendu. To je trenutak tihe katarze u kojem Philo pokazuje da istinska snaga nije u pobjedi, već u suosjećanju i integritetu. On gubi borbu, ali pobjeđuje kao čovjek.
Po izlasku u kina, kritičari su film jednoglasno pokopali. Janet Maslin iz The New York Timesa nazvala ga je "najmlitavijim i najbesmislenijim Eastwoodovim filmom", dok je Variety napisao da je "toliko užasan da se čini kao da Eastwood testira koliko daleko može ići". No, publika je imala potpuno drugačije mišljenje. Film je postao blockbuster, zaradivši preko 104 milijuna dolara na budžet od samo pet milijuna, što ga je učinilo četvrtim najuspješnijim filmom 1978. godine i jednim od komercijalno najisplativijih u Eastwoodovoj karijeri. Popularnost je bila tolika da je dvije godine kasnije snimljen i jednako uspješan nastavak "Any Which Way You Can". Danas, "Čovjek iz San Fernanda" ima status kultnog klasika. To je film koji se ne shvaća previše ozbiljno, film za opuštanje uz pivo i kokice. On je dokaz da ponekad najneobičnija kombinacija - čovjek, majmun i šaka humora - može stvoriti čistu filmsku čaroliju koja prkosi svim pravilima i očekivanjima.
Super film za razliku od današnjeg smeca kojim nas truju