Jako se dobro sjećam travnja 2013. godine kada je Joe Nesbø posjetio Hrvatsku. Tada je došao kao autor svjetski slavnih detektivskih romana, ali to nije bio njegov prvi boravak u našoj zemlji. Bio je kod nas kao dječak, s roditeljima na ljetovanju, da bi zatim kao novinar putovao Hrvatskom u vrijeme Domovinskog rata, istraživao i pisao, o čemu svjedoči i (meni najdraži) roman "Spasitelj", priča o profesionalnom ubojici za kojim traga Hole, a koji je kao vrlo mlad čovjek, zamalo dječak, uništavao srpske tenkove u Vukovaru.
Mjesecima prije Nesbøova dolaska urednici njegovih tada već svjetski slavnih romana tražili su po cijeloj zemlji najuzbudljivije stijene, jer slavni je Norvežanin, naime, uz promociju romana i susret s obožavateljima posjet Hrvatskoj iskoristio kako bi se dan ili dva posvetio svom najdražem hobiju – slobodnom penjanju. I tako agencija Pixsell i danas čuva prve zagrebačke Nesbøove portrete, snimljene na stubištu hotela Esplanade za prvi intervju Večernjaku, na kojima se jasno vide do krvi oguljeni laktovi, "suvenir" koji je ponio s Paklenice.
Kada se toj zabavnoj zgodi doda nevjerojatan opus ovog autora, u kojem ima i krimića izvan ovog serijala, ali i zbirka priča kao i knjiga za djecu, polako se pred poznavateljima otkriva i karakter ovog autora. Ne samo da je pasionirani radoholičar, koji, usput budi rečeno, piše u nekom od kafića svoga rodnoga grada jer mu, kako kaže, trebaju ljudi i pozadinska buka da umiri bujicu priče koja iz njegove glave "teče" na ekran kompjutora, nego je i čovjek širokih interesa koji pokrivaju područja od glazbe, preko književnosti do sporta. Zbog svega toga ne čudi da je nakon nekoliko pokušaja tek Netflixov serijal "Detektiv Hole" (puni je naziv "Detektiv Hole Joa Nesbøa") ekranizacija kojom je zadovoljna velika većina ljubitelja ovog književnika i njegova najslavnijeg junaka. Sam Nesbø radio je na scenariju za seriju, koja pokriva priču iz romana "Đavolja zvijezda", a svi koji barem malo poznaju njegovu biografiju kroz svih devet epizoda otkrivaju da je "imao prste" i u mnogim produkcijskim zahvatima na seriji, počevši od izbora glazbe (on je i uspješan glazbenik), pa do "ljubavnog pisma" koje je vizualnim izgledom ove serije napisao Oslu. Uza sve to i glumac Tobias Santelmann, koji tumači naslovnu ulogu, fizički toliko podsjeća na samog Nesbøa, da mirno možemo reći kako je riječ o "upgrade" varijanti.
Serija svakako odlično podržava dva glavna sastojka svih romana o Harryju Holeu, uzbudljivu policijsku istragu te brutalnost zla protiv kojeg se Hole bori. Ni Nesbø ni redatelj Øystein Karlsen ne bježe od nasilne priče, policija ovdje traga za serijskim ubojicom, ali ni od priče o onoj drugoj strani bajke o mirnom i sigurnom životu u Skandinaviji, jer Hole u ovoj priči mora pobijediti i korumpiranog kolegu koji ne prijeti samo njegovu životu nego i svemu što ovog iskusnog policajca drži iznad totalnog potonuća u autodestrukciju. A Holeova autodestrukcija jedan je od najvažnijih sastojaka koje je Nesbø unio u ovaj serijal, mudar način s kojim je Holea izdvojio iz "mora" sličnih policijskih inspektora koji su česti u literaturi te još češći na filmovima i u TV serijama. Svi koji pišu o istragama zločina svojim su istražiteljima dali osobine koje ih odvajaju od tzv. običnih ljudi.
Ti su genijalni detektivi uvijek ili ekscentrici ili alkoholičari i narkomani, a neki (poput Sherlocka Holmesa) su i sve to. To je jedan od temeljnih postulata kriminalističkog žanra kroz koji autori jasno pokazuju da nema čovjeka koji se može dugoročno baviti poslom policajca, tj. imati posla s najvećim zlom koje ljudi mogu proizvesti i pri tome ostati neokrznut. Sam Nesbø u tome je otišao najdalje, doista nema muke i jada kojeg Holeu nije priuštio i stoga su već nakon prvih romana ovog serijala krenula nagađanja na temu kako će Nesbø ubiti Holea, jer već je tada bilo jasno da tu nema happy enda, čak ni kada je autor njime zamahnuo pred nosom iznenađenih čitatelja.
Zbog svih koji još nisu pogledali nijednu epizodu serije (iako ih nema puno, jer je od 26. ožujka, kada je počelo njezino prikazivanje, to najgledanija serija na Netflixu u Hrvatskoj), bilo bi bezobrazno otkrivati detalje priče pa pozabavimo se onda Oslom. Baš kao što je Stieg Larsson, švedski novinar koji se proslavio Millennium trilogijom, kroz žanr krimića pisao o onoj drugoj strani švedskog društva (u prvom redu fašizmu i mizoginiji), tako i Nesbø u svojim romanima pokazuje dvije strane Osla, što istovremeno postaje jak simbol norveškog društva u cjelini. Na jednoj su strani bogatstvo predivnoga grada koji zna kako moderne interpolacije ugraditi u svoje povijesne kvartove, koji na svojoj novoj zgradi Opere, na samoj obali mora, ima fasadu koju ukrašava brajica, kao i čarobne stare vile koje krase otoke fjorda glavnoga grada Norveške, dok su na drugoj strani njegovi sirotinjski kvartovi, migrantska naselja, mjesta kojima caruju grafiti, kriminal, narkomani i beskućnici, sve ono što u tom gradu nikada ne vidi običan turist. Te dvije suprotstavljene slike jednoga grada (i jednog društva koje se diči titulom naprednog) dio su svakog romana o Holeu, a ovdje je taj Oslo više od pozornice na kojoj se događa priča, zapravo je jedan od njezinih važnijih likova. Način na koji redatelj Karlsen snima Oslo daje seriji nevjerojatnu vizualnu raskoš, koja također nosi dva lica – lice dobra i lice zla.
Najjednostavnije je to opisati prizorima iz Parka Vigeland, koji je jedna od najvećih turističkih atrakcija Osla i Norveške. Riječ je o jedinstvenom parku s više od 200 skulptura, uključujući i monumentalni "Monolit" visok 17 metara, koji sam prikazuje 121 ljudsku figuru isprepletenih tijela. Park je jedinstven po tome što je sve skulpture izradio jedan kipar – Gustav Vigeland, koji je uz pomoć njih ispričao priču o ljudskom životu, ljudskim mukama i sreći, vrlinama i manama. Pod mekim danjim svjetlom ovaj je park neviđena atrakcija u kojoj bi posjetitelj mogao izgubiti sate, pa i dane, ali pod svjetlima koja koristi redatelj ove serije, taj je park mjesto gdje se u turističkoj vrevi sreću zločinci, neprimijećeni u masi, da bi neke od skulptura poslužile i kao moćan simbol uništenja čija prijetnja raste iz epizode u epizodu.