Malo je riječi koje se u, inače često nekulturnome javnom jeziku mrcvari češće od termina alternativa. Gotovo svakoga se časa u nekome medijskom uratku političkoga, novinarskoga (a nerijetko i akademskoga) podrijetla govori ili piše o tomu da je nešto (ili netko) alternativa i sl. To pak da alternativa, zapravo, znači koliko i izbor među dvjema mogućnostima – koji se jezično jednostavno iskazuje u formi ili-ili – a ne tek jednu od njih, jednostavno je izgubljeno. Nije to, dakako, jedina – a, u oštroj konkurenciji, sigurno ni najgluplja – od frazealnih grešaka domaće javnosti, no i ona upozorava na plebiscitarno prihvaćenu praksu reklamiranja nenaobraženosti kao sastavine javno prihvatljiva imagea.

Budući da se ne razumije to da se, govoreći o alternativi, govori o odnosu suprotstavljenih strana, ovakva zloporaba riječi posljedično oštećuje i same osnove demokratskoga pluralizma (ma koliko to nesvjesno najčešće bilo). Jer, neprestance ispada kako je neka od političkih opcija “alternativa” nekoj drugoj, a ne vidi se ključno: svaki put izbori donose neku alternativa o kojoj treba odlučivati, izabrati, naime, jednu ili drugu (politički suprotstavljenu) mogućnost koja se nudi.

Stranački prevedeno, idući izbori u tome pogledu ne donose ništa novo, alternativa, kao i prije, glasi: HDZ ili SDP. No faktičko značenje te (već konstantne) stranačke alternative mijenja se iz izbora u izbore. Ova je promjena pritom manje relevantna u programskome aspektu koji – tko zna zašto – političari/političarke do besvijesti ponavljaju. Odista programskih razlika među značajnijim strankama nema, naime, ni približno toliko koliko to rečene izjave impliciraju.

Nejasno je stoga zašto se – barem dijelom – do javnosti ne dovede ono što je nezanemariv dio prijeizborne situacije, pitanje o tomu tko je od kandidata sposobniji za poslove koji očekuju sljedeću vladu i parlament. Pitanje o sposobnostima kandidata (u širokome rasponu od retorike do moralike) u svakoj demokraciji igra (najčešće osviještenu) prvorazrednu ulogu. Pokušaj da se problem izbjegne frazama tipa: “trebaju nam stručnjaci” promašuje samu bit demokratske politike. Stručnjaci su, ponajprije, oni koji su u stanju postići svoj izbor na neku funkciju (u susjednoj Sloveniji posve samorazumljivim smatraju izbor političarke koja nije liječnica za ministricu zdravstva, za Hrvatsku legendarni Genscher vodio je kao ministar tri različita ministarstva, itd.).

Personalna je razina svugdje bitna sastavina izbora, u Hrvatskoj pak to je još i naglašenije zato što su – neovisno o ishodu izbora – bitni elementi nacionalne politike izvanjski fiksirani (u mnogome, srećom po zemlju, no ne i u svim domenama). I zato, inzistiranje na “programskim srodnostima” treba uzeti u obzir ponajprije cinički (primjerice, HSP i SDP bi se, prema sadašnjem stanju stvari, mogli razmjerno lako “programski” sparivati). Nasuprot tomu, integritet i pokazane političke sposobnosti moraju – i trebaju – igrati važnu ulogu pri odlučivanju o kandidatima.

To, dakako, ne znači prihvaćanje tranzicijski populariziranih pripovijesti o sposobnim menadžerima koji naciju – za razliku od nacionalističkih tradicionalista – ne bi vodili kao proširenu obitelj, nego kao uvećanu tvrtku. No, u tvrtki nema ni djece, ni umirovljenika, ni bolesnika, ni nezaposlenih, u naravi tvrtke je nijekanje solidarnosti, itd. Takva je kandidacijska legitimacija stoga u najmanju ruku tek uvjetno prihvatljiva, potencijalno, dapače, socijalno opasna.

Termin izbora više-manje je potvrđen; gotovo neizbježno, dolaze za dva mjeseca. On doduše nije “redovit prema Ustavu”, kako to premijer voli tvrditi (jer Ustav propisuje da mandat Sabora traje četiri godine, pa bi u tom pogledu, “redoviti” izbori trebali biti održani četvrte nedjelje u prosincu), ali je ustavno i politički posve prihvatljiv (23. prosinca kao izborni datum oštetio bi, ako ništa drugo, ozračje “tradicionalnoga” prijebožićnog shoppinga). Zato sada, konačno, valja sagledati fundamentalnu alternativu koja očekuje glasački puk.

Alternativa o kojoj je riječ u osnovi glasi: sposobni premijer s pretežito nesposobnom vladom, ili nesposobni premijer s pretežito sposobnom vladom. Ova alternativa odista nije razveseljujuća, no sagleda li ju se u punoj realnosti, moguće je umanjiti nedaće koje sa sobom donosi. Nije, čini se, gotovo ni za koga sporno da je Sanader pokazao brojne premijerske kvalitete (svim pogreškama unatoč), osim sposobnosti ustroja egzekutivnoga tima koji bi bio u stanju djelovati vlastitom logikom – i dinamikom (da se o individualno naglašenim nesposobnostima nemaloga broja ministara i ne govori).

Jurčić je pak pravi primjer stranačke politike koju su diktirali mediji (i njihove interpretacije raznolikih anketa). Svi su htjeli novu fiziognomiju, no kada su je dobili, pokazalo se je da joj nedostaje elementarno političko iskustvo, a SDP kao da ne vidi izlaz iz nametnuta stanja (s Jurčićem stranka, još uvijek, može dobiti izbore, no ne čini se vjerojatnim da eventualni uspjeh može iskoristi za unapređenje postojećega stanja). Velika koalicija, navodno, ne dolazi u obzir. Ostaje, eto, izbor manjega zla – a to i jest osnova realističkoga političkog ponašanja, baš onoga što zajednici drečeći nedostaje.

TIK UZ MORE

FOTO Investicija iz snova na Pagu: Prodaje se kompleks sa šest apartmana i tri veza za brod

PRIVUKLA POZORNOST

FOTO Maja Šuput zagrlila tajanstvenog muškarca, pokazala kako uživa u jednom od najljepših hrvatskih otoka

BIVŠA MISICA

FOTO Seksi mama Renata zagolicala maštu, skakala u more i lizala sladoled. Ovo morate vidjeti

Kripto bez komplikacija

Zaba ima novi proizvod za ulaganje, evo o čemu se radi

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: Zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Država daje 15.000 eura za auto, evo tko će moći koristiti novu mjeru Vlade