Svjetska premijera filma "Ti mene nosiš" održana je na međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma, a sjajnom uratku redateljice Ivone Juke i glumačkoj ekipi naklonila se filmska struka pa i hollywoodska zvijezda Richard Gere.
Jedna od ženskih glumačkih zvijezda u trilogiji o obiteljskim odnosima očeva i kćeri je i glumica Nataša Janjić koja nam je tim povodom ispričala sve o snimanju filma, novim projektima, ljetnom odmoru, 'krivcima' za njene glumačke početke...
Propustili ste premijeru u Karlovym Varyma. Zbog posla?
– Ne, zbog privatnih razloga i spriječenosti premda sam pozvana i veoma sam se radovala tome. Festival u Karlovim Varyma je prestiž, značajan i redateljima i glumcima podjednako i raduju me odlične reakcije i to što se film gleda i izvan granica Hrvatske. U Hrvatskoj još uvijek, ali vrlo kratko, igra u kinima, a kako je na njemu radila ekipa svjetskog kalibra, mislim da je doista šteta propustiti ga na velikom platnu s fenomenalnim zvukom i vizualom. Pozivam publiku da ga pogledaju u kinima dok još igra.
Po čemu je njegovo snimanje bilo specifično?
– Na prvo čitanje oduševio me scenarij. Kada me Ivona Juka pozvala na audiciju, radovala sam se što me uopće uzela u obzir i žarko sam željela ulogu. Tada mi, sjećam se, uopće nije bilo važno koju, jer je svaka na svoj način bila slojevita, poetična i izazovna. Mislim da je Ivona odabrala snažan cast i napravila sjajan film u kojem nema slabog glumačkog trenutka, a priča je toliko univerzalna, a opet nekako naša i uronjena u ženske probleme koje rijetko viđamo u hrvatskom filmu. Baš zbog te istinitosti i autentičnosti ovaj je film uspio razbiti sve predrasude o tome da su ženski problemi manje zanimljivi i ispao je sve samo ne ono što bismo nazvali ženskim filmom. To je velika priča o malim ljudima i njihovim bolima i strastima.
Koliko ste i privatno slični liku koji glumite?
– Kada radim na ulogama, ne pokušavam razmišljati koje su nam sličnosti. Gledam ih odvojeno od sebe, razmišljam o njima preko njihovih rečenica i odnosa s drugim likovima. Zamišljam ih i pokušavam im udahnuti život. Moja Lidija je jako nesretna žena, vezana prošlošću svog lošeg odnosa sa suprugom, zaljubljena u drugog podjednako nemogućeg čovjeka, s dvoje djece, u gotovo bezizlaznoj situaciji... Dala sam joj cijelu sebe, a vidim da su s ostalim ulogama isto učinili i moji kolege u filmu.
Ivonu Juku glumci hvale kao rijetku profesionalku na setu. Kako ste je vi doživjeli?
– Ona je prije svega veoma talentirana redateljica, zahtijevala je mnogo proba i točno je znala što želi. Imala sam veliko povjerenje u nju i prepuštala se njezinim uputama. Nije pristajala na jednostavna rješenja, a to poštujem. To je jedini način da glumac napravi pomak od onoga što možda zaista jest lik koji igra, a tu je često redatelj pametniji i bolje vidi. Grizla je i živjela za film i time uspjela zaraziti i sve nas u ekipi. Odlično smo se slagale, uvijek bi prepoznala ono dobro i bez ustezanja poticala i hvalila.
U biti, film je priča o odnosima očeva i kćeri. Jeste li vi tatina kći?
– Ima li kćeri koja nije tatina? Ja svakako jesam. Osim što mu nalikujem i karakterno i fizički, veoma sam mu i naklonjena. A film je doista prava priča o obiteljima, odakle počinju i svi naši problemi i sve ono što nas oblikuje i pokreće kasnije u životu. U filmu gotovo svi junaci imaju jednu kariku u obiteljskoj pozadini koja je okrhnuta ili lažna. Nedostajanje... ono je svima blisko na ovaj ili onaj način.
Hoćete li dio ljeta provesti u rodnom Splitu?
– Veliki dio ljeta uvijek provodim u Splitu. Tamo su mi roditelji, dobar dio moje zagrebačke ekipe koja je iz Splita i moji rezidencijalni Splićani. Tamo se osjećam najpotpunijom i najopuštenijom. Plaže, kavice u gradu među kamenim zidovima, večernje šetnje, konobice, terase, mirisi u zraku, tamo je sve idealno za najbolji odmor i provod.
Uskoro ćemo vas gledati i u HTV-ovoj seriji "Patrola na cesti". O čemu je riječ?
– Riječ je o snažnom scenariju Jurice Pavičića i Zvonimira Jurića, obiteljskoj priči koja odgovara našoj stvarnosti, a dovoljno je napeta i uzbudljiva da bude publici zanimljiva. O kriminalu i tradiciji, o obiteljskim odnosima unutar pet epizoda dramske serije. Željno je iščekujem na televiziji!
Kada ste i pod čijim utjecajem odlučili postati glumicom?
– Moji roditelji su arhitekti, dakle svojevrsni umjetnici i kreativci, ali tata je imao glumačkih sklonosti pa sam vjerojatno talent naslijedila od njega. No za početke je zaslužna ipak mama, ona je prva izgovorila to da bih mogla biti glumica. Tada o tome nisam ni razmišljala, niti je to 90-ih u Hrvatskoj bilo posebno atraktivno zanimanje koliko je danas kada glumce nazivaju celebrityjima i njima pune novinske stupce. Filmovi se nisu snimali kao danas, niti je postojala ovakva hiperprodukcija tv serija. No, voljela sam kazalište i u njega se u mojoj obitelji hodočastilo. Nakon što sam se upisala u Gradsko kazalište mladih u Splitu i amaterski počela baviti glumom, znala sam da je upis na Akademiju dramskih umjetnosti jedini logičan slijed. I danas je kazalište moja najveća ljubav, a film je došao naknadno, ali jednako strastveno. Pokreću me ljudi s kojima radim, veselje i lakoća igre, kao i to da ono u čemu trenutačno jesam i što radim diše s trenutkom u kojem živimo i aktivno komunicira s publikom.
Kakav je trenutačno vaš glumački status u kazalištu?
– Igram u nekoliko predstava kazališta Gavella, od jeseni i u nekim novima. Preko ljeta uglavnom se svi odmaramo, a sezona počinje u rujnu.
Kada ćemo vas konačno vidjeti u nekom televizijskom formatu poput serije "Kud puklo da puklo" koja je bila najgledanija serija godine?
– Iza mene je izuzetno aktivna godina pa jednostavno nije bilo moguće raditi baš sve. Ove godine odabrala sam predstave u mojoj Gavelli, uspješnicu "5Error! Hyperlink reference not valid." u Kerempuhu i Vidri, "Ritinu školu" kazališta Planet Art koja je gostovala i osvojila niz glumačkih nagrada na festivalima diljem Hrvatske, snimala "Patrolu na cesti" za HRT te dugometražni film Nevija Marasovića. Zvali su me i u seriju "Kud puklo da puklo", ali uz ovakav raspored, bilo je nemoguće to uskladiti. Kada budem slobodnija, zašto ne? Snimanje serije s više od stotinu nastavaka mjesecima nije nimalo lagan posao, a ako već imam izbora raditi više različitih stvari u tom periodu, film ili neke manje formate, onda radije radim to.
Idu li vas još uvijek igre na sreću kao nekoć i što biste napravili da dobijete na lotu?
– Napustila me takva vrsta sreće. Možda sam je istrošila. Loto nažalost ne igram, ali možda bih se mogla ponovno okušati u tome. A da dobijem..., riješila bih konačno stambeno pitanje, obnovila svoju staru obiteljsku kućicu na Šolti, zatvorila kredite svojima u obitelji, otišla u samostalne umjetnike i radila zaista samo one projekte u koje vjerujem neovisno o novcima, a možda i pokretala neke vlastite.
Što je najljepše što ste o sebi čuli u zadnje vrijeme?
– Okružena sam ljudima o kojima mislim i govorim sve najljepše pa mi se to i vraća. No, više od svega volim kad sam u društvu onih koji me iskreno mogu kritizirati, dobronamjerno i duhovito upozoravajući na neke moje mane a da si međusobno ne zamjeramo. To su valjda prava prijateljstva i ljubavi.
Teško je ne spomenuti vaš odličan izgled. U čemu je tajna?
– Osjećam se dobro i sigurno u svojoj koži. Valjda mi je to donijela ova neka zrelost tridesetih i to se očito vidi. To je jedina tajna. Daleko od toga da nemam neke svoje loše dane, ali nije izgled najvažnija stvar na svijetu, niti nešto što malo šminke, odjeće, tjelovježbe, zdravog života i pozitivnih misli ne može zakamuflirati.
Kakvu ulogu ne biste prihvatili ni pod koju cijenu?
– Loše napisanu s partnerima kojima se ne divim i redateljem u čiji talent ne vjerujem.
Koji su najveći problemi koji muče hrvatsko glumište?
– Odakle početi? Nedostatak novca i prostora za nezavisna kazališta mi prvo padaju na pamet...
Da dobijete političku moć, što biste smjesta promijenili?
– Bojim se da politika i promjena za dobrobit svih ne mogu ići u istu rečenicu. To je znanstvena fantastika. Uvijek će netko nekoga gurati mimo pravih zasluga i znanja, uvijek će te netko držati u klinču i vezati ruke za promjene zahvaljujući kojima bi obrazovana i neshvaćena manjina bila sretna. A bojim se da bih djelovala u tom smjeru jer manjine su one koje mijenjaju svijet nabolje. Mesije i revolucionari uvijek su bili tek jedna iznimna osoba suprotstavljena neukoj i osuđujućoj masi. No, da skratim filozofiranje, u Hrvatskoj bih trenutačno povećala državni proračun za kulturu. I još štošta, ali bojim se da se isprljaš čim to izgovoriš, zato se bolje držati umjetnosti.
U medijima gluma izgleda kao vrlo glamurozan posao. Je li to i financijski baš tako?
– Kako kada. Na trenutke osjetiš neki novac, a na trenutke živiš kao sav normalan svijet. Razlika je samo utoliko što te fotografi hvataju na ulici i analiziraju što radiš i oblačiš čak i tada kada živiš od plaćice. U očima si javnosti i tvoj privatni život na stranicama je tabloida koji se prodaju u tim istim trgovinama u kojima kupuješ kruh i mlijeko zajedno s ostatkom svojih sugrađana. Baš zato je govoriti o glamuru u našim okvirima smiješno i u tu se ulogu baš nikako ne mogu ufurati.
Jeste li ikada pomišljali odseliti se u inozemstvo?
– Jesam, pa se sjetim svojih prijatelja i one komocije koju mi nudi život kod kuće, pa promijenim misao. Svojim poslom i ljudima koje volim bojim se da sam trajno vezana za dom.
Na kojim novim projektima radite?
– Trenutno sam na odmoru. Ovog ljeta čeka me repriza "Romea i Julije" na Dubrovačkim ljetnim igrama u kolovozu, u rujnu snimanje filma s Barbarom Vekarić te dovršavanje filma Nevija Marasovića. Za dalje ćemo vidjeti.
Kako ćete se ovo ljeto odmarati?
– Uz obitelj i prijatelje, na plaži i u hladu. Očekuju me i posjeti Pula Film Festivalu i Sarajevo Film Festivalu s filmom "Ti mene nosiš", a imat ću i neka gostovanja po obali s predstavom "Ritina škola". Dakle, poluaktivno ljeto, baš onako kako najviše volim.
>>Jedna od najljepših Hrvatica otkrila svoju fotografiju iz djetinjstva. Možete li ju prepoznati?
interesantno da se pri bilo kakvim informacijama o Severini odmah javlja njih desetak pa i više da bi pisali o njezinoj prošlosti a o ovoj glumici koja je uplela u vezu sa čovjekom koji je imao dvoje male djece ii treće bilo na putu i bez imalo grižnje savjesti nastavila s njim živjeti uvjek se nekako pozitivno piše i kao da je to našem narodu nešto čisto normalno...u biti nije me briga ni za jednu ni za drugu neka svatko živi po svome i odgovara za svoje postupke ali samo mi nije jasno kako imamo dvostruka mjerila