Pomorstvo na dubrovačkome području jaka je tradicija još od
antičkih vremena. U zlatno doba dubrovačke države karake i galijuni
plovili su do obiju Amerika i do Indije, gdje su u Goi još u
16. stoljeću osnovali trgovačku koloniju. Ploveći, Dubrovčani su
tražili i spas od krize koja je Grad pogodila nakon okupacije u 19.
stoljeću. Stoga ne čudi što je pomorstvo i kapetanstvo i
dalje jedan od simbola Dubrovnika.
Različiti pomorci
Među brojnim zapovjednicima brodova i kapetanima koje smo susreli
proteklih dana, osobito na dočeku kapetana Kriste Laptala, izdvojili
smo trojicu po koječemu različitih pomoraca. Kapetan Mario Dabelić
završio je Višu pomorsku školu u
Dubrovniku i 1963. godine stekao kapetansko zvanje. Od tada je plovio
na trgovačkim brodovima i brodovima za prijevoz rasutih tereta. No,
posljednje 22 godine kapetanskoga staža proveo je na specijaliziranim
brodovima što su plovili na naftonosna i plinska polja te
sudjelovali u postavljanju plinovoda, gradnji platformi i drugim
podmorskim radovima.
Na brdu iznad Orebića nalazi se Kapetansko groblje
Foto: Nenad Kosović
– Nije to bio posebno opasan posao, ali je bio težak i
naporan. Radilo se i po dvanaest sati bez prekida na dan. Ma, meni je
bilo super i opet bih birao ne samo ovo zvanje nego čak i iste brodove
– kazao je Dabelić i dodao kako se nekada više s
brodovima stajalo u lukama, a danas im i ne prilaze. Dabeliću, koji
kaže da mu je od posla na brodu teže padao povratak kući avionom, nije
padalo teško biti razdvojen od obitelji, ali isključivo zbog
duljine ugovora.
– U usporedbi s kolegama, morao sam biti zadovoljan jer sam
još 70-ih imao ugovore po dva mjeseca, a pred kraj i po
šest tjedana – rekao je Dabelić. Devet je godina
proveo na Sjevernome moru, a 13 u Brazilu.
Kapetan Stijepo Ribar svojim je brodovima, svih vrsta osim onih kojima
je plovio kapetan Dabelić, obišao gotovo cijeli svijet.
– Jedino nisam bio na polovima i Velikim jezerima. Sve sam
drugo prošao. Vozio sam se svim brodovima, pa i onima s
drvenim podnicama u štivama. Čak sam bio i kao zamjena na
onome malom kruzeru “Monet” što dolazi u
Grad – kaže Ribar. – Danas je veliki pritisak. Zbog
novih propisa o sigurnosti svaki se dan srećemo s problemima. Prije smo
jedva čekali pristati u luku, a danas jedva čekamo kada ćemo je
napustiti. Izgubila se romantika pomorstva. Komunikacije su omogućile
da nam se ne da mira. Usto, danas možete posao izgubiti tako lako da
vam ne pomaže ni to što ste ne znam kakav stručnjak. Vrlo su
rijetki oni sa stalnim poslom – rekao je Ribar.
Kostrenski kapetani na tradicionalnoj večeri koja se
održava posljednjih gotovo 160 godina
Foto: Pero Lovrović
Kraći ugovori
– Slatki je dio onaj kada se vraćate kući, ali je grubo
ostaviti dom, osobito imate li dijete. Prije su ugovori bili na devet
mjeseci ili na više, a danas samo na 2-3 mjeseca. Ipak mi se
čini da se kod ljudi ovaj poziv srozao. EU donosi propise prema kojima
nas okrivljuju i kad je o višoj sili riječ, tako da ponekad
razmišljam ostaviti ovaj posao. Nekada su vas
poštovali kada ste bili pomorski kapetan, a danas je to
sasvim drugačije – zaključio je Ribar. Sušta
suprotnost kapetanu Ribaru je zapovjednik broda
“Zrinski” Stijepo Petković. Za razliku od pomoraca
koji plove svim morima i kontinentima, Petković već 33 godine plovi na
jednoj od najkraćih relacija – od Porta, gradske luke, do
Portoča na Lokrumu. No, vjerojatno preveze i najviše putnika
od svih. Naime, osim što je manevriranje 20-metarskim
drvenim brodom zahtjevno, “Zrinski”, koji je u
vlasništvu gradske tvrtke Rezervat Lokrum,
uračunavši i putnike s kruzera, na godinu preveze gotovo 700
tisuća putnika.
– Otac je imao brodicu za 18 putnika pa sam njome taksirao.
No, kada sam 1975. godine kupio stan u Zlatnom Potoku, prodao sam je i
zaposlio se u Rezervatu Lokrum, gdje sam i danas. Kadrovski direktor
Atlantske plovidbe Đuro Stojanović triput mi je nudio posao, ali nisam
htio. Ugovori nekad nisu bili povoljni kao danas, ni meni to
baš nije odgovaralo, a i obitelj nije bila
oduševljena – kazao je Petković i dodao kako mnogi
misle da je voziti “Zrinski” lako.
– Osim što treba prevesti putnike na Lokrum i
opslužiti dva-tri kruzera, treba paziti i na tendere, koji ne znaju
kako se ulazi u Porat, te na brojne plivače oko Porporele. Usto,
vrijeme zna biti loše pa ponekad imamo problema kao da smo
na oceanu – zaključio je Petković i dodao kako na toj kratkoj
ruti do Lokruma zna biti i monotono, ali, kaže, kada čovjek voli svoj
posao, i u dosadi nađe ljepotu.
Da imam 77 sinova, svi bi bili kapetani!
U Orebiću, mjestu slavne pomorske tradicije krajem 19. stoljeća, prije pojave parobroda djelovalo je čuveno Pelješko pomorsko dioničko društvo. S flotom od 90 velikih jedrenjaka ukupne tonaže 45.000 tona, 2000 pomoraca i 250 kapetana, Kapetansko zvanje, nasljeđivalo se s koljena na koljeno, odavde potječu poznate kapetanske loze – obitelj Orebić, po kojoj je mjesto i dobilo ime, pa Despot, Begović, Luchetta, Štuk, Mimbelli, Krstelj, Pešut, Kerša i Šunj samo su neke koje su dale slavne pomorske kapetane. O njima danas svjedoči Kapetansko groblje uz crkvu Vele Gospe visoko u brdima iznad Orebića, gdje je nakon karijere većina peljeških kapetana našla mir u raskošno uređenim kapelicama i sarkofazima. Brojne kapetanske vile i palače uz more odraz su posebnoga načina života. U poznatom Pomorski muzej s tisućama izložaka nekada u vlasništvu starih pomorskih obitelji koji skriva mnogobrojne priče o tim morskim vukovima. – Jedna od najpoznatijih ličnosti svakako je kapetan Jozo Šunj. Svijetom se pročuo pothvatom iz 1861., kada je ploveći uz obale Newfoundlanda vlastitim brodom “Nikola Despot” u oluji od utapanja s njihova već potopljena jedrenjaka spasio 22 američka pomorca! Za požrtvovnost i iskazanu hrabrost tadašnji predsjednik SAD-a Abraham Lincoln darovao mu je zlatni sat s posvetom i zlatnim lancem. U Orebiću Šunj je dobio i Orden viteza – ispričala nam je kustosica Vesna Suhor. Čuven je i Šimun Štuk, otac sedam sinova, a sva sedmorica bila su pomorski kapetani! Za posjeta Orebiću 1875. dojmilo se to i cara Franje Josipa. “Kako vam je to uspjelo?”, zapitao je tada Šimuna, koji je ne oklijevajući odgovorio: “Da imam 77 sinova, svi bi bili pomorski kapetani!”
