Dragi moji čitatelji, brine li vas nesnošljivost onih koji bi u zajednici sve određivali prema sebi zato što su dali velik doprinos toj zajednici?
Bojite li se da se razdvajamo na one koji su potpuno u pravu, zaslužni i nepogrešivi i one druge koji su (gle čuda?) apsolutno u pravu, veoma zaslužni i očito nepogrešivi. Kako je moguće da se kunemo u brak, u obitelj, u tim, u zajedničke ciljeve na poslu i šire, a pri tome se mirno koristimo svakom prilikom da bismo pokazali kako smo samo mi, a ne drugi, važni? Kako je moguće napraviti bilo što u zajednici kada stalno dokazujemo da smo mi oni koji najviše daju i da stoga trebamo imati odgovarajući status?
A za koga smo onda tako mnogo vremena, snage, energije, emocija uložili u tu zajednicu? Za sebe...Nismo se valjda trudili za ove druge članove naše zajednice, nevažne, mrske i pogrešne?
Kakva je to zajednica u kojoj je možda i više od polovine sudionika priče u krivu ili su potpuni nevažni? Ako pridobijemo još nekoga, možda ćemo biti ne samo apsolutno u pravu nego ćemo imati i apsolutnu većinu u dokazivanju toga da smo upravo mi u pravu. Kako će se osjećati oni drugi koje smo stjerali u kut? Hoće li nas voljeti kao što mi tvrdimo da volimo njih, jer, eto, sve radimo za zajedništvo pa dakle i za njih? Možda ne radimo baš sve za zajedništvo?
Možda samo pokušavamo prikriti svoju nesigurnost bahatošću? Znamo li kako će nam se to vratiti?Zamislite, molim vas, ovakav intervju: Novinarka je nestrpljiva, nervozna i bezobrazna. “Čekajte”, kaže, “ne date mi da dođem do riječi!“Tko koga tu intervjuira i tko bi trebao doći do riječi?!
Pokušavate ljubazno odgovoriti na sva pitanja. Dajete i besplatni savjet: “Ako budete tako razgovarali s ljudima, oni neće pristati na sljedeći razgovor s vama.“ „Ne zanima me ništa! Samo želim dovršiti ovaj prilog i otići kući!“Bez isprike, bez zahvale... A novinarka je tek počela raditi! Na ovakav način neće pridonijeti onom finom zajedništvu koje se treba osjetiti u intervjuu. A i inače.
Grubi odnosi nas vode u još grublje odnose kojima štetimo i sebi i drugima. Malo je ljudi koji nikad ne zaborave da to što rade nisu napravili sami, da su oko njih oni koji su podjednako važni. To su oni koji se uvijek odjavljuju riječima: “...iz Münchena za HTV Aco Buntić i Jozo Ćurić.“ Samo takvo javljanje kad netko drži kameru, a netko drugi govori u nju, meni izgleda psihologično, a vama?
>>Pravo pitanje pri obavljanju više poslova istodobno glasi: što je s kvalitetom?
