Jasno je zašto bi hrvatski proračun trebalo dovesti do
nultog deficita, ali je isto tako nejasno zbog čega nema snažne
opozicije toj temi.
Naime, kao što je jasno da je u relativno dobrim godinama
hrvatska politička vrhuška trebala uravnotežiti proračun, a
ne iscrpljivati porezne obveznike nizom političkih projekata koji nikad
neće vraćati novac, očito je da sve velike zapadne ekonomije, ali i
tranzicijske zemlje, znatno povećavaju proračunske deficite kako bi
financijski sektor i realna ekonomija što lakše
amortizirali krizu. Zapanjujuće je da je kod nas vlada proglasila nulti
deficit za 2009. godinu, a da je od ozbiljnih ekonomista i javnih osoba
jedino Ljubo Jurčić osporio takvu ideju, i to samo djelomično.
To što su gotovo svi ekonomisti jednodušno
podržali ideju nultog deficita uz obrazloženje kako Sanader nema drugog
izbora posebno zabrinjava jer je jednostavna činjenica da je ideja
nultog deficita zapravo svojevrsna tašta potreba da u
kriznom okolišu 2009. godine ispadneš faca.
Međutim, tko god sluti prave dimenzije financijske krize i njene
posljedice za realnu ekonomiju trebao bi biti svjestan da bi u
političkom kontekstu zemlje poput Hrvatske velik uspjeh bio zadržati se
na razini od dva-tri posto proračunskog deficita.
Svi
“pelješki mostovi”
Ključni je, naime, problem u tome što je jasno da aktualna
administracija nema ni snage ni znanja, ali ni prave volje potpuno
restrukturirati proračun, odreći se svih nepotrebnih političkih
projekata (infrastrukturnih i socijalnih), a čak i da to učini, uz
aktualne potrebe zaštite gospodarstva i
stanovništva od posljedica krize, vrlo je upitno bi li
proračunski suficit bio ostvariv. Ukratko, upravo je
zastrašujuće što značajan dio stručne javnosti
misli da je proračunski suficit realna hrvatska opcija te
što nema živahne javne rasprave za i protiv prehrabe
Sanaderove teze. Jedno je nametnuti ideju štednje,
racionalizacije, odricanja, nekog novog smjera, ali prodavati priču o
New Dealu bez pravog New Deala i prave šanse za suficit
zapravo je guranje glave u pijesak u vrlo teškoj situaciji.
Tragikomično je to što su svi pomalo u pravu. Sanader
pokušava biti više državnik nego političar, ali
od struke nije dobio jasan put koji treba slijediti pa nije
konzistentan.
Sindikati su u pravu kad kažu kako je neprihvatljivo da se zamrznu
plaće uz aktualnu strukturu državne potrošnje, ali uz to
vode glupi napad na irelevantne beneficije menadžera i saborskih
zastupnika. Umjesto da sindikati i dio oporbe inzistiraju na
kvalitetnom programu zaštite dužnika i siromašnih
slojeva potrošača tijekom krize, ponašaju se kao
piljarice s placa te se hvataju u kolo preglupe priče o
parking-placevima političara.
Najčudniji poslodavci
Naravno da saborski zastupnici moraju imati privilegirana
parking-mjesta i naravno da sposobni menadžeri trebaju imati visoke
nagrade za svoje rezultate. Iako toj užasnoj demagogiji treba stati
nakraj, sindikati je raspiruju i zaboravljaju jače istaknuti kako
zamrzavanje plaća u Hrvatskoj definitivno znači i usporavanje
gospodarskog rasta pa tako i usporavanje proračunskih prihoda, a ne
troše ni dovoljno energije za napade na sve proračunske
“pelješke mostove”.
Najčudniju poziciju zauzeli su pak poslodavci. Oni podržavaju nulti
deficit, a istodobno traže 15 milijardi kuna za interventni fond iz
kojeg će se po još uvijek nepoznatim kriterijima davati
državna jamstva za zaduživanje ili refinanciranje dugova. Usto traže
značajan dio kolača parafiskalnih nameta, odgode plaćanja državnim
tvrtkama, smanjenje poreza izvoznicima na ime monetarnih
šteta te da im HBOR oprosti dugove. Činjenica je da će
trebati pomoći domaćem gospodarstvu, ali je isto tako činjenica da su
njihovi zahtjevi neviđeni u suvremenoj hrvatskoj povijesti, a možemo
reći i šire. Naime, većina tih zahtjeva povećava deficit
kako države i njezinih institucija tako i lokalne uprave. Primjerice,
ne možete samo tako prisvojiti pola parafiskalnih nameta zato
što su to nameti. Zato što su ti nameti
parafiskalni, ne znači da nisu funkcionalni. Prosjek visine
parafiskalnih nameta prema europskim standardima ne zabrinjava,
prosječan je zapravo iako ga poslodavci sataniziraju.
Trebalo bi, dakle, pronaći načina kako pažljivo raspetljati velike
apetite političara, sindikata i gospodarstvenika, a da se u nekom novom
New Dealu ne napravi više štete nego koristi.
Nije nam potrebna nakupina premijerovih savjetnika s različitim idejama
i vizijama nego nam treba disciplinirani tim od desetak vrhunskih
menadžera, od kojih bi barem dva-tri trebali biti stranci s iskustvom u
upravljanju u inozemnim korporacijama, ali i državnim tijelima. Ta
menadžerska grupa trebala bi naći kompromisni put između
suprotstavljenih tabora socijalnih “partnera”.
Naime, Sanader je napravio veliku stvar time što je otvorio
javni dijalog. Puno toga dao je u zalog, pa čak i ispao pomalo naivan.
Međutim, dosad je samo uspio pokazati koliko je hrvatsko
društvo rascijepljeno te koliko je toga u Hrvatskoj nakrivo
postavljeno. Ako na vrijeme ne shvati da mu treba tim vrhunskih
menadžera koji će kreirati novu proračunsku, pa tako i cjelokupnu
ekonomsku politiku, morat će odustati od hrabre inicijative. A to neće
značiti samo proračunski deficit od 2-3 posto nego i nešto
puno gore od toga. Mogli bi doživjeti potpuni gospodarski kolaps i
nesposobnost plaćanja inozemnih obaveza. A onda?
Treba učiti od najboljih
Jyrki Kutainen, finski ministar financija koji se zapravo želio baviti vanjskom politikom, prema vrlo stručnom istraživanju FT-a, proglašen je najboljim europskim ministrom financija. Sada najavljuje manji gospodarski rast (samo 0,5 posto), mjere za povećavanje zaposlenosti u građevinskom sektoru, povećanje proračunskog deficita za 2,2 milijarde eura, ali i drastično povećanje trošarina na alkohol. Je li trebao ispasti faca i ići na nultu stopu proračunskog deficita?
