Damanhur, mjesto potpuno netalijanskog naziva, nalazi se u Italiji
nedaleko od Torina, na alpskim brežuljcima doline Valchiusela.
Federacija Damanhur mjesto je gdje najsuvremenija tehnologija surađuje
s magijom i umjetnošću i gdje su duhovnost i ekologija temeljne
postavke življenja. Damanhur ćete pronaći i na stranicama Guinnessove
knjige rekorda zbog najvećeg podzemnog hrama na svijetu, umjetničkog
remek-djela kakvu nema premca (prema drugim konceptima, on je i
divovska baterija smještana na sjecištu tzv. sinkronih linija).
Damanhur je prije svega društveni eksperiment, ali to je već druga
priča.
Današnja priča govori o istraživanju osjetilnosti i svjesnosti biljaka.
Zanimljivo pitanje jer biljke nemaju neurone. Ako svijesti nisu
potrebni mozak i živčane stanice, što je ona uopće i gdje se nalazi? U
holističkom damanhurskom pogledu na svijet komunikacija s
najrasprostranjenijim živim carstvom na svijetu, onim biljnim, nešto je
neizostavno. Time se bavi biolog i damanhurski istraživač Camaleonte
Oleandro.
• Kakva istraživanja radite na
biljkama?
OLEANDRO: Ovdje već 20 godina radimo istraživanja o inteligenciji i
senzibilnosti biljaka kako bismo dokazali da reagiraju na događaje u
svojoj blizini. Jako su osjetljive na osobe koje im se približavaju i
na događaje u blizini. Uspjeli smo konstruirati aparaturu koja svakome
čini evidentnim način na koji biljka reagira na određene poticaje ili
događaje.
• Znadete li za rad Clevea Baxtera i
rabite li iste metode?
OLEANDRO: Počeli smo 1970-ih upravo od tih Baxterovih istraživanja o
osjećajnosti biljaka i ponovili seriju pokusa koje je on učinio.
Konstruirali smo uređaje koji omogućuje biljci da iskaže zadovoljstvo
što vidi onoga tko se brine za nju. Tako biljka može upaliti svjetlo
ili prepoznati osobu s druge strane vrata, koja su povezana s uređajem.
Kada biljka pošalje znak sreće, vrata se otvaraju, dakle, neka vrsta
biljne protuprovalne zaštite. Osim toga, stvorili smo staklenik u
kojemu su biljke same mogle upravljati paljenjem i gašenjem svjetla,
vodom itd.
• Recite nam nekoliko primjera biljne
osjetilnosti.
OLEANDRO: Otkrili smo da su biljke osjetljive na prekid života i
potvrdili ono što je Baxter otkrio u svoje vrijeme. Primjerice, kada
staviš kuhati jaje ili ako ubiješ insekta ili uništiš biljku, druga
biljka to zamjećuje i prestaje odašiljati ikakve znakove, kao da se
onesvijestila. One prepoznaju nasilni događaj, koji primaju kao šok, i
tada prestaju odašiljati sve znakove na pola sata, sat. Poslije se
polako oporave.
• Kojom se tehnologijom koristite za
slušanje “glazbe biljaka”?
OLEANDRO: To je aparatura koja proizvodi glazbu biljaka. Sustav koji
funkcionira pomoću dviju elektroda. Jedna je pričvršćena za list, a
druga za korijenje – njima se neprestano mjeri kretanje elektronskog
potencijala biljke i tako nastaje strujni krug. Taj krug ulazi u
instrument koji se zove analogni digitalni pretvarač jer pretvara
električni impuls u glazbeni impuls, koji se može primijeniti i u
računalu. Tada on ide do sintesajzera, gdje možemo odabrati instrument
koji želimo da biljka svira. Biljka može upravljati tim sustavom tako
što stvara osobito melodične i harmonične zvukove.
• Objasnite nam pojedine zvukove i
njihovu povezanost s biljnim osjećajima?
OLEANDRO: U ovom je trenutku biljka prilično mirna i dobro je. To znamo
jer stvara svoju meditativnu glazbu. U pojedinim trenucima, kada se
dogode stvari koje smetaju biljci ili joj se približe srdite ili
neraspoložene osobe pune negativnih misli, biljke to primjećuju i
ponekad prestanu svirati. Uglavnom su naš odraz, biljke nam uzvraćaju.
Ako smo tužni, ljuti ili nervozni, glazba koja izlazi odraz je onoga
što proživljavamo, što je vrlo jasno izraženo. Da bi postale
glazbenici, biljke se pripremaju tjedan ili dva. Biljka sluša melodičnu
glazbu, najviše klasičnu, Mozarta.
Pričajući i meditirajući s biljkom, stvara se osjećajan odnos. Poslije
tjedan ili dva biljka shvaća da nekim njezinim impulsima odgovaraju
određeni zvukovi. Počinje iskušavati i shvaćati različite mogućnosti.
Na početku su prilično statične, nema velikih varijacija ako nisu
izazvane osobitim događajima. Kada shvate da njihovim impulsima
odgovaraju određeni zvukovi, uživaju slušati muziku. Biljke rastu
bujnije ako slušaju glazbu, a još više ako je glazba njihova.
Neprestano se slušaju.
Njima je to kao da pjevaju. S tom bazom radimo koncerte biljaka.
Postavimo više biljaka spojenih na različite uređaje i svakoj
pridružimo drugi instrument. Zvukovi se ukrštavaju i stvara se osobita
melodija. Održavamo koncerte u našoj svetoj šumi, gdje sviraju stabla –
hrastovi, breze, kesteni, jaseni... Ponekad radimo koncerte i s
glazbenicima, ljudima koji sviraju s biljkama. Stvara se glazbeni
dijalog. Na početku glazbenik slijedi biljku, a poslije promijeni
melodiju i biljka slijedi njegovu varijaciju. Smatramo da su biljke
jako osjetljive na emocionalni aspekt.
Glazba je univerzalan jezik. Svako je živo biće razumije i reagira na
nju. Biljke jednako tako razumiju taj emocionalni jezik i komuniciraju
pomoću osjećaja. Kada idemo po svijetu održavati koncerte, a bili smo u
Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Sloveniji, SAD-u, u mnogim krajevima
svijeta, ne možemo pripremiti biljku u tjedan dana u tome mjestu, već
nosimo uvježbanu biljčicu od kuće. Stavimo je pokraj stabala koja
trebaju svirati i u najkraćem roku, za samo 20 minuta do pola sata,
nova biljka nauči svirati. Upija informacije iz uvježbane biljke. Neke
biljke tako postanu učitelji.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
