Tužnu ljudsku priču hrvatske stvarnosti napisao je Toni Volarić na stranici Free Voice.
Prilikom kupnje u Konzumu primijetio je pognutu bakicu kako se sakriva kod hladnjaka s jajima, a ništa ne bi bilo upitno da umirovljena gospođa nije potajno spremala jaja u svoju crnu torbu.
- Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo drhtati - piše Toni.
Osvrnuo se i na činjenicu da je to mogla biti njegova majka. Žalosno je, kaže, da politička institucija zvana država tjera ženu da krade jaje, namirnicu koja iznosi jednu kunu. Baka je ubrzo primijetila da ju netko gleda, a sram u njezinim očima Toni ne može zaboraviti.
- Te oči! Nikada neću zaboraviti. Tu molbu bez riječi, taj sram koji joj se navukao na izborano lice. Tu nadu da ju neću otkucati - napisao je u članku.
Ispričao je i da nije imao namjeru optužiti gospođu za krađu ili prijaviti je nekome. Takvog pravednika ne treba glumiti, u situaciji koja govori sama za sebe, kaže.
- Što bih sada, kao biblijski pravednik trebao napraviti? Otići do nekog poslovođe koji je zaposlen preko zavičajnog kluba i sve mu cinkati? Da joj oduzme lovinu i izbaci osramoćenu staricu na zagrebačku zimu? A ja ću sjesti u svoj francuski auto s grijanjem i projuriti pokraj nje. Isti onaj poslovođa, koji sasvim sigurno vozi Mercedesa, projurit će pokraj nje par sati poslije i odvesti doma sav crni utržak, od robe koju je sam nabavio i postavio na police. Ili višak od rezanja šunke, ili kalo od voća i povrća, ili razliku od varanja na vagi. - smatra autor teksta.
Ispričao je kako joj je odlučio priči, da ju je htio zaštiti i zagrliti - kao nečiju mamu. Zatim joj je poklonio 200 kuna, a baka ih je čvrsto prihvatila nakon čega je i počela plakati.
- Iz te su gospođe izlazile sve tuge njezina života. Nisam znao što da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krasti jaja - napisao je.
Utjehu u tužnoj situaciji pronašao je u činjenici da s dobivenih 200 kuna može živjeti barem dan-dva. Ne smatra se zato posebnim čovjekom, već dužnikom jer njena generacija stvarala je ono što mi sada imamo, a oni nemaju ništa.
Surova je ova stvarnost jedne jednostavne bake koja se slučajno našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Njena priča neće se ubrzo promijeniti, ali niti priče mnogih drugih Hrvata koji žive od socijalne pomoći, mizernih mirovina i svakodnevnih borbi za osnovne potrepštine i u suštini život dostojan čovjeka.
>> Rin-Tin-Tin u potrazi za boljim životom i novim domom
Ostao sam bez teksta.Jako dobra prića koja oslikava našu zbilju.Gospodinu Volariću čestitke na humanosti i dobročinstvu.Da li se i mi u ovo korizmeno vrijeme možemo sjetiti potrebitih i nemočnih.Zato pomozimo i ne prolazimo pored obespravljenih i gladnih.