Nakon uhićenja bivšeg direktora u državnoj tvrtki za gradnju autocesta te još nekoliko direktora građevinskih poduzeća koja su dobivala poslove na sumnjiv način, Europska komisija odlučila je jednoj državi zamrznuti sav novac iz fondova EU koji je namijenjen programu gradnje autocesta. Možda zvuči kao da je riječ o HAC-u, bivšem direktoru Josipu Sapunaru i direktorima poput Drage Tadića, ali nije. Opisani slučaj dogodio se u Poljskoj, gdje je prije desetak mjeseci državni tužitelj optužio jedanaestero ljudi za tajno udruživanje s ciljem namještanja cijena i izvlačenja novca u poslovima gradnje autocesta sufinanciranih novcem iz proračuna EU.
Među optuženima je bio bivši direktor agencije GDDKiA, poljske verzije našeg HAC-a. Poljski slučaj može nam biti poučan jer pokazuje nešto što će se i Hrvatskoj možda dogoditi u budućnosti: Europska unija, naime, može privremeno zamrznuti novac iz fondova EU čim uoči da u sustavu koji tim novcem upravlja postoje ozbiljne nepravilnosti.
Da je Hrvatska, primjerice, u vrijeme gradnje ceste zvane “Kalmetina” bila članica EU i da je taj projekt bio sufinanciran novcem iz europskih fondova, onda bi vjerojatno nakon najnovijih uhićenja oko HAC-a i HGK uslijedilo zamrzavanje daljnjih isplata europskog novca za hrvatsku prometnu infrastrukturu dok se ne otklone sumnje da je čitav sustav, od ugovaratelja radova na “Kalmetini” do tadašnjeg ministra po kojem je cesta dobila ime, bio korumpiran.
Nije čak potrebno ni da se dokaže da je bio korumpiran, dovoljno je da se uoče nepravilnosti koje je zemlja članica “mogla spriječiti, detektirati ili ispraviti” (citat je iz odluke Europske komisije koja propisuje kriterije i principe zamrzavanja europskog novca u slučajevima otkrivenih nepravilnosti).
U slučajevima kad bi novcem iz proračuna EU upravljali ljudi poput Božidara Kalmete ili Nadana Vidoševića – koji tvrde da nisu znali za masovnu krađu čak ni onda kad dokazi ukazuju da se događala u organizaciji njihovih najbližih suradnika – već sama činjenica da se krađa “mogla spriječiti, detektirati ili ispraviti” bila bi dovoljna da se oglasi alarm za uzbunu. Taj alarm oglašava se u obliku uskraćivanja svih ili dijela daljnjih isplata iz fondova EU dok se ne otklone nepravilnosti.
Razlog za zamrzavanje može biti izdvojen slučaj, a može biti i uočavanje sustavne pogreške. Ako, recimo, imate čelnika s filozofijom “muž uvijek posljednji dozna”, to je prilično velika indicija da je riječ o sustavnoj pogrešci koju treba ispraviti. Jer čovjek koji se opravdava tvrdnjom da je normalno da on posljednji doznaje za prevare ne može, po svojoj prirodi, “spriječiti, detektirati ili ispraviti” prevaru.
HAC i HGK dosad nisu bili primatelji koji upravljaju ozbiljnijom količinom novca iz fondova EU pa nema opasnosti da zbog ovih afera Hrvatskoj budu zamrznute daljnje isplate. Ali u budućnosti svaka otkrivena sumnja u korupciju s europskim novcem u Hrvatskoj može dovesti do privremenog zamrzavanja isplata iz Bruxellesa. Europska komisija je Poljskoj u siječnju ove godine privremeno zamrznula oko 890 milijuna eura.
U svibnju je Sloveniji privremeno zamrznula oko 202 milijuna eura zbog nepravilnosti otkrivenih pri gradnji prometnica, ali i zbog toga što je europskim novcem nabavljena stara medicinska oprema koja je bila deklarirana kao nova. Zbog uočenih nepravilnosti u postupcima javne nabave u Mađarskoj, Komisija je toj zemlji ljetos privremeno zamrznula oko dvije milijarde eura. Novac je odmrznut već u rujnu, kad su nepravilnosti ispravljene.
U većini slučajeva novac bude samo privremeno zamrznut i isplaćuje se nakon što oštećena zemlja ispravi nepravilnosti, no Komisija može odbijati isplatiti novac koliko god dugo procjenjuje da opasnost od nepravilnosti i dalje postoji. Od 1. siječnja 2008. do 30 lipnja 2011., Komisija je donijela 87 odluka o privremenim suspenzijama plaćanja. Taj podatak govori da je to prilično ustaljena praksa. A s obzirom na česta otkrića zlouporaba javnih fondova u Hrvatskoj, lako je moguće da se takve privremene suspenzije europskog novca dogode i nama.
Takva praksa, međutim, ima i dobru stranu. Podučava nas da nije dovoljno prepustiti sudovima da kazne počinitelje već se treba pobrinuti da sustav, koji je omogućavao takvim počiniteljima da nesmetano operiraju, bude ispravljen i poboljšan kako se zlouporabe više ne bi događale.
