Nazvao sam naprije Žnoru, pa Glavu, pa Gajbu. Ništa posebno, provjeravao sam samo da nisu uhapšeni. Još smo svi bili vani. Laknulo mi je, a onda sam se zamislio. To što smo sva četvorica na slobodi, a nigdje nije ni pisalo da nas se za što sumnjiči, najbolje je oslikavalo manjkavost našeg društvenog položaja. Nismo uspjeli u životu.
U Hrvatskoj je veličina optužnice, broj policajaca koji te došao privesti, obujam pretresa, dužina davanja iskaza i broj dana određenog za pritvor pokazivao tko si bio. I ona super formulacija “pritvor se produžuje da ne bi osumnjičeni utjecali na svjedoke” dovoljno govori da je stvar bila rezervirana samo za utjecajne. Ljudi koji su živjeli od svoje plaće, krpali kraj s krajem, školovali djecu, živjeli uobičajno neizvjesnu svakodnevicu, ti ljudi, po visokim hrvatskim standardima, bili su nitko. Jer, kako Hrvatu može imponirati poznanstvo s nekim tko ne odlučuje o njegovoj sudbini? Velik smo narod.
U novinama sam vidio da se Sanader vratio. Zanimalo me je li ga, osim Šukera, barem Žnora dočekao na Plesu. Drugi dan sam vidio i Sanaderove slike ispred kuće i nekako sam se rastužio. Čovjek je sam, kao zaražen ebolom, zbunjeno bauljao ulicama. Nije više bilo pobjednički stisnute šake, bahatog odgovaranja na pitanja, kurčenja pod reflektorima, užurbanih izlazaka iz službenih automobila, nije više bilo Jandrokovića, Vukelića, Milinovića da mu poltronski proviruju ispod pazuha, ni Jaca više nije išla kud i Ivo.
Sve se promijenilo, ali je još uvijek sve ostajalo isto. I to je ono što je plašilo. Možeš pohapsit pola države, ali ako se ne dogodi tektonsko čišćenje društva, opet će se cijela priča ponoviti. Nisu svi dosad uhićeni kompromitirali HDZ, već je odavno kompromitirano stranačko okruženje pojedincima omogućilo da u punoj mjeri iskažu svoju sklonost tuđoj imovini. Samo katarza se ne može dogoditi kroz HDZ ili SDP, jer oni jesu sustav u kojem će se svesti sve na pitanje tko je od nas manji lopov.
– Kakav bi to svijet bio bez SDP-a i HDZ-a? Pa jebiga, cijeli život mi je prolazio uz njih – nisam bio siguran da Gajba zajebava.
Bilo je tu puno istine. Što bi se Hrvatskoj dogodilo da ostane bez HDZ-a i SDP-a? Možda bi, recimo, mogla prodisati, ali nas je politika uvjerila da mi ne možemo bez njih. Izoštravala mi se misao da jedino potpunim brisanjem svih njih iz kolektivnog sjećanja ima smisla očekivati i prave promjene. Nije se tu radilo o micanju političkih elita. Političke elite nema u Hrvatskoj. Termin elita pretenciozan je za kokošarski mentalitet kojem je ipak najbitnije da mu se svi, kad dođe iz Zagreba, klanjaju na proštenju u njegovu selu. Elite bi odgovorno preuzele vođenje države, bile bi dovoljno samosvjesne priznati i pogreške. Jednostavno, Hrvatska ne treba mijenjati političare, već treba promijeniti cijelu političku scenu.
Reformirani HDZ i SDP su iluzija, rasformirani već puno bolje zvuči. Onda mi je zazvonio mobitel.
– Misliš da je Jurica Sanaderu platio i ovaj let iz Amerike – smijao se Glava.
– Nemam pojma, ali vidiš, možda je baš u peglanju rješenje – i ja sam se smijao.
– Za kaj? – pitao je Glava.
– Pa da Jurica cijelom političkom vrhu plati karte za let iz zemlje.
