Ugarsko hrvatski kralj Bela IV izdao je 1242. godine ispravu poznatu pod imenom Zlatna bula kojom je zagrebačkom Gradecu darovao velik pojas zemlje od Sljemena, vrha Medvednice, do rijeke Save. Među tim zemljama bio je i prostor Gračana.
Gračani se prvi put spominju u popisu sela koja su dužna davati kaptolsku desetinu, sastavljenom 1334. godine, a ime označava pripadnost njegovih stanovnika slobodnom kraljevskom Gradecu.
Sudeći prema brojnim Gračancima koji su zbog raznih razloga dolazili pred gradskog suca, u to doba imali su razmjerno veliki broj stanovnika.
Gračani su bili na području i pod upravom slobodnog i kraljevskog grada, pa je gradska uprava vodila evidenciju o tamošnjim seljacima i njihovoj imovini. Prvi takav pregled sačuvan je iz 1615. godine, a naslov mu glasi Urbar. Gračani se službeno zovu „Gračan“ a obzirom da su po broju stanovnika najveće selo na gradskom teritoriju našli su se u Urbaru na prvom mjestu. Urbar je 1615. godine sastavljen tako da su kućanstva ili gospodarstva navedena po imenu i prezimenu glave obitelji, a zatim je za svako kućanstvo nabrojena imovina, nepokretna i pokretna. Na čelu sela i prvi na popisu je Stjepan Lovreković a na popisu je 21 kuća.
Iz gradskih računa XVI stoljeća možemo saznati, na kakve su radove Gračani obavezni općini Gradeca. Iznad Gračana bio je kamenolom iz kojeg je dobavljan kamen za razne gradnje u gradu. Gračanci su lomili i dovažali kamen za gradnju oko mesničkih vrata i tamošnjeg mosta. Radili su u gradskim vinogradima, kosili su livade a služili su općini i kao lovci te listonoše sve do Krapine. Oni pomažu gradskim kmetovima u Ilici vršiti žito, odpuštaju vodu iz gradskih ribnjaka, pojačavaju podpornjake zvona u tornju crkve sv. Marka, učvrštavaju obale potoka Medveščaka, popravljaju gradsku školu, a na sajmovne dane stražarili su i na gradskim vratima itd.
