Vladimir Šterle (29), grafički dizajner u jednoj zagrebačkoj informatičkoj tvrtki, smislio je jedinstvenu igru na ploči u kojoj igrači moraju surađivati da bi je skupa završili, a ne igrati jedan protiv drugoga. Kao prvim predstavnicima hrvatskih medija, pružila nam se prilika da u društvu s autorom igre zalutamo podzemnim hodnicima između Medvedgrada i crkve sv. Marka i, boreći se s čudovišnim čuvarima, potražimo četiri čarobna ključa pomoću kojih ćemo sebe i suigrače izvući iz zagrebačkog začaranog podzemlja.
Za igru "Maldoria – tragovima crne kraljice" Šterlea je inspirirala legenda o Crnoj kraljici koja je Medvedgrad, i svoju dušu, ponudila vragu u zamjenu za obranu od Turaka, te na kutiji piše rečenica: "Pukni Vrag, dam ti Medvedgrad... i sebe!" Za igru na ploči, premda radi u informatičkoj tvrtki, odlučio se jer želi potaknuti druženje i zajedničko zabavljanje bez buljenja u ekran. Možda se jednog dana pojavi i računalna verzija igre, kad njegov prijatelj programer koji je za to zainteresiran završi fakultet i bude imao vremena, ali zasad igra Maldoria u cyberprostoru funkcionira samo na web stranici s uputama i pravilima. Budući da se polje za igru sastavlja svaki put na drugi način, oni koji žele mogu s web stranice preuzeti unaprijed napravljene tlocrte pa je tako zaigrati sa svojim prijateljima. S njima, a ne protiv njih, jer u Maldoriji igrači se ne bore jedan protiv drugog, već zajednički pokušavaju završiti igru i spasiti jedni druge. Vladimir Šterle kaže da je neprijateljstava i rivalstava već dovoljno na svijetu, pa je u svojoj igri ponudio zabavu uz suradnju i zajedništvo.
Od 2 do 6 igrača zarobljeni su u tajanstvenim hodnicima podno Medvedgrada u koje su zalutali tražeći blago Crne kraljice. Da bi se izvukli, trebaju naći četiri od osam ključeva, ali tek nakon otkrivanja prvog ključa doznaju koja četiri su im potrebna. Ključevi se osvajaju dolaskom do njih i borbom s demonom koji ih čuva, bacanjem kockice, a u kretanju podzemljem igračima prijete podzemne vode koje ih usporavaju, urušavanja, ponori, umor... Igra je predviđena da traje 30 minuta, i za to vrijeme igrači trebaju osvojiti sve ključeve i svi se vratiti na početno polje, da bi bili izbavljeni. S dva kompleta igra se može duplirati i igrati sat vremena, ukoliko se nekome toliko svidi. Večernjakov novinar i fotoreporter Pixsella, doduše uz autora koji je tumačio pravila (pa nisu morali gubiti vrijeme na prelistavanje knjižice) i nekoliko autorovih kolegica i kolega iz tvrtke, igru su uspješno završili za 22 minute i pritom se dobro zabavili.
Igra koja promiče suradnju i zajedništvo iznimno je pogodna za igranje u obiteljskom okruženju, da bi roditelji pokazali djeci koliko je bitno surađivati u savladavanju prepreka. Premda na kutiji piše da je igra namijenjena starijima od 12 godina, Šterle kaže da je to bio samo marketinški trik, da bi se djeca osjetila odraslijima kad je igraju, što mališanima uvijek imponira. No, trik se izjalovio jer dati 249 kuna nije malo u ova recesijska vremena, pa roditelji pokažu brojku djetetu i ne kupe igru, jer su im djeca "premlada"...
Nakon tri godine rada na njoj, igra je krenula u prodaju krajem listopada, ali zasad se može nabaviti samo izravno od proizvođača. U tijeku su pregovori s Turističkom zajednicom Zagreba; ova izrazito zagrebačka igra bila bi zgodan suvenir, i upute se već prevode na engleski. Njemački nije u planu, jer Nijemci obično dobro znaju engleski pa im nije problem igrati na tom jeziku.
Danas kad svi sve više bulje u ekrane mobitela i računala, svakako nije loša ideja barem pola sata dnevno posvetiti druženju uz malo drugačiju igru, u kojoj se umjesto trzanja miša od kojeg nas sve već boli metakarpalna kost, pomiču žetoni, vuku karte i kockica otima jedan drugom iz ruke uz smijeh i zafrkanciju. A umjesto nekakvih ratova u Riziku ili pljačkanja jedni drugih u Monopolyju, zabavno je i surađivati i pomagati jedan drugom u izvlačenju iz začaranih hodnika pod belim Zagrebom gradom.
kao ono bijese nekad davno u francuskoj kad ljudi nisu imali za kruh i luj antoniji rece dajte im kolaca i igara