Teodor Celakoski, poznati \"buntovnik\", vođa inicijative Pravo na grad koja se protivila izgradnji projekta Cvjetni i \"bušenju\" Varšavske ulice, te veliki i angažirani protivnik izgradnje turističko-golferskog projekta na Srđu, dobitnik je prestižne Nagrade princeze Margriet Europske kulturne fondacije. Ta nagrada, uz koju dolazi i ček od 25.000 eura, svake godine dodijeljuje se pojedincima ili kolektivu koji su svojim angažmanom doprinjeli jačanju uloge građana u oblikovanju i čuvanju zajedničkog europskog kulturnog prostora. Celakoski će nagradu primiti u Bruxellesu u ožujku 2014. godine, a uručiti će mu je nizozemska princeza Margriet.
1. Što mislite zašto ste baš Vi - i zbog čega - dobili nagradu ECF-a (Europske kulturne fondacije)?
Širom Evrope javljaju se kulturne, društvene i političke inicijative koje se suprotstavljaju neoliberalnoj mantri i dominantnoj praksi privatizacije svega javnoga i zajedničkoga koja dominira zadnjih 30 godina. Sve više institucionalnih aktera staje nasuprot ovom diktatu, pa su tako na primjer i Pariz i Berlin u proteklim godinama rekomunalizirali vodoopskrbu, nakon desetljeća štetnih koncesijskih ugovora. U području kulture ECF kao institucija s 60-godišnjom tradicijom te jedina paneuropska kulturna fondacija, svojim ovogodišnjim nagradama želi dati znak da prepoznaje navedene procese kao važne za demokratizaciju i društvenu pravedu. Naime, u Hrvatskoj postoje brojne građanske inicijative, koje čine svojevrsni društveni pokret, koji se u najširoj javnosti proteklih sedam osam godina manifestirao kao suprotstavljanje velikim pojedinačnim štetnim projektima. Budući da dolazim iz područja kulture, a bio sam zbog niza okolnosti izrazito vidljivo uključen u navedene inicijative, očito je da su me smatrali prikladim za svoju namjeru.
2. Bitke za Cvjetni trg i Varšavsku, a i za Srđ, su gotove. Što planirate sljedeće?
Oko Srđa je još dosta posla jer se treba pobrinuti da ako projekt i krene tokom realizacije ne dođe do dodatnog bujanja njegovih štetnih elemenata. Što se ne događa rijetko u slučajevima ovakvih projekata. Trenutno se bavimo uspostavljanjem široke platforme sindikata i udruga oko nekoliko velikih tema na kojima želimo mobilizirati kako vlastite članove tako i najšire građanstvo protiv koncesioniranja i privatizacije javne infrastrukture i javnih usluga. I sindikatima i nama je jasno da će ti postupci vlasti dovesti kao i svugdje gdje su primjenjeni do povećanja cijena usluga, smanjivanja njihove kvalitete i sigurnosti, otpuštanja radnika i smanjivanja investicijskih aktivnosti davatelja usluga te dodatnih troškova za državu preko plaćanja rizika i zagarantirane potrošnje pojedinih usluga, ukoliko se ona ne ostvaruje.
3. Kako to i na čiju je inicijativu došlo do suradnje Vas i sindikata? Možete li nam precizno odgovoriti s kojim sve sindikatima i o čemu razgovarate?
Prvi povod za suradnju je došao u okviru ovogodišnjeg obilježavanja praznika rada i prvosvibanjskih sindikalnih prosvjeda. Sindikati su tražili potporu udruga, a mi smo smatrali da trebao započeti proces dugotrajnije suradnje oko ključnih društvenih pitanja. Pokazalo se da i sindikati žele takvu dugoročniju suradnju. Suradnja se trenutno kristalizira oko pitanja koncesioniranja autocesta i privatizacije javnih dobara te promjena uvjeta za pokretanje i održavanje referenduma na građansku incijativu. U tu srvhu pripremamo organiziranje referenduma po navedenim pitanjima. Suradnja se odvija na razini radne grupe u kojoj sjede predstavnici svih središnjica sindikata te pretstavnici nekoliko udruga.
4. Zašto se toliko protivite monetizaciji autocesta, imate li bolju ideju kako otplaćivati kredite uzete za izgradnju autocesta, kako servisirati javni dug?
Monetizaciji odnosno koncesioniranju se protivimo jer osim odricanja mogućnosti da strateški upravljamo državnim resursima te da raspolažemo prihodima od njih u idućih 50 godina, još i obvezujemo državu da plaća za garantirani promet ne bi li se ostvario siguran i zacrtani profit koncesionaru. Dobar je primjer za to koncesionar na Istarskom ipsilonu Bina Istra koji je po toj osnovi iz državnog proračuna u desetak godina dobio 1,3 milijarde kuna, a do kraja isteka koncesije 2027. procjena je da će taj iznos biti gotovo 3,5 milijardi kuna. S druge strane ukoliko ne postoji ovakva obaveza onda koncesionar kao u slučaju autoceste Zagreb-Macelj ima od 70% do 230% veću cijenu cestarina od državnih autocesta za različite kategorije vozila. Opet plaćaju građani I gospodarstvo, ali ne preko proračuna nego direktno iz džepova, a sve da bi se ostvario ciljani profit koncesionara. U slučaju da sve autoceste damo u koncesiju dodatni trošak za državu će biti I održavanje ostalih cesta na koje će se zbog cijena cestarina preusmjeriti osobni i teretni promet. Dakle, cijelo vrijeme se neoliberalne mjere, kakva je i koncesioniranje autocesta, argumentiraju slobodnim tržištem i poduzetničkim rizikom, a ovdje vidimo kako gotovo sav rizik preuzima država, a profit ide velikim privatnim igračima.
Što se servisiranja duga tiče, javnost i građane se u ovom slučaju tretira kako to više nije primjereno niti za malodobnu djecu. Što nije rijetkost u Hrvatskoj. Govori nam se “ili monetizacija autocesta ili bankrot države”. Dakle, kad vlastodršci nešto naume onda nam to serviraju kao jedinu opciju za rješenje nekog problema. U isto vrijeme nas zastrašuju da ako to jedino rješenje bespogovorno ne prihvatimo slijede batine. U ovom slučaju otpuštanja zaposlenih, urušavanje javnog sektora i propast države. S druge strane se kaže, ne bi li se sačuvalo obraz, da se neće dati autoceste u koncesiju ako se ne dobije primjereni iznos za njih. Dakle, logički bi se zaključilo, budući da po njihovom nema niti jedne druge opcije za spas države, da nedobivanjem primjerenog iznosa sigurno idemo u bankrot. No tome nije tako. Dok ne postoji rast domaće proizvodnje reprogramiranje javnog duga je jedina primjerena metoda bavljenja tim dugom. Uostalom, smanjivanjem javnog duga raznim monetizacijama, privatizacijama i koncesioniranjima otvorit će se dodatni prostor novog zaduživanja no tada više nećemo imati ništa od imovine za raspolaganje i upravljanje ali niti više za daljnju rasprodaju.
5. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio je restrukturiranje Zagrebačkog holdinga i izdvajanje nekih podružnica u samostalna trgovačka društva. Zašto mislite da to nužno vodi privatizaciji svih komunalnih usluga, s posebnim naglaskom na privatizaciju usluge opskrbe pitkom vodom?
Radi se prije svega o opasnosti koncesioniranja javnih usluga, osobito vode. Gradonačelnik Bandić opetovano govori da neće još koncesionirati niti privatizirati ključne sastavnice Holdinga. Time je već uveo tu mogućnost te počeo pripremati javnost na primjerenost takvog smjera razvoja događaja. Njegova dogradonačelnica Sandra Švaljek je ideolog liberalizacijske doktrine i bit će mu stručna i politička podrška u takvom razvoju. Zato ju je i uzeo. Za par godina dolaze na napladu obveznice od kojih se dobiveni novac u iznosu od preko dvije milijarde kuna uludo i neplanski potrošio. Sve će to doći na naplatu. A tko će platiti? Očito mi građani, jer se za ovakve svinjarije u Hrvatskoj ne naplaćuje niti politička šteta onima koji su to sve uzrokovali. Da će koncesioniranje vodoopskrbe u gradu Zagrebu proizvesti samo štete građanima govori sličan poduhvat koncesiorniranja koji se nedavno rekomunalizacijom okončao u Berlinu. Tamo je cijena vode nakon moratorija od par godina poskupjela odmah za 15%, a zatim za još dodatnih 20%. Broj zaposlenih je sa 7000 pao na 4600, a investicije u vodoopskrbnu infrastrukturu su pale za pola što je uzrokovalo gubitak od još 8000 radnih mjesta u privatnom sektoru povezanom s tim investicijama. A sve radi zagarantiranog profita za par velikih igrača. Pametnome dosta.
>> Pravo na grad i Zelena akcija: Voda i odvodnja ljudsko su pravo
