Stariji gospodin užurbano je hodao ulicom pogledavajući na sat, kada sam jednom pjevala “Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti”. Na taj je stih stao kao ukopan, zaboravljajući na vrijeme, a oči su mu se napunile suzama. Vidjela sam mu u pogledu da se prisjeća dana kada je kao 17-godišnji mladić otišao trbuhom za kruhom iz malog sela u Slavoniji u metropolu, govoreći sam sebi kako će se vratiti svojoj ravnici čim nešto malo zaradi. A 40 godina nakon toga i dalje je u Zagrebu i trči za poslom. Njegove suze zbog uspomena koje mu je pobudila moja pjesma ne može zamijeniti sav novac ovog svijeta – tako nam je Manuela Bodrožić objasnila zašto svira gitaru na ulici. Osim što dodatno zaradi koju kunu uz svoju skromnu plaću, uživa gledajući ljude koji prolaze pored nje.
Ako ne ide, dovedu psa
Manuela je na ulici upoznala i Ivanu Hlupić. Ona je, pak, završila solo pjevanje na Akademiji, a otkako je upoznala Manuelu, nerazdvojan su duo koji Zagrepčane zabavlja starogradskim pjesmama.
Svirati na ulici poseban je izazov i Đulijani Alimoski. Svaki dan u zvucima njezine flaute uživaju svi koji idu prema Dolcu. A baš zbog toga što je na istome mjestu već godinu dana, svakodnevno joj se vraćaju prolaznici, za koje kaže da su već njezine stalne mušterije.
– Redovito mi ubace pet ili 10 kuna, dok turisti stanu, slušaju i plješću, ali rijetko što ostave. Valjda misle da nam Grad plaća za to što tu sviramo – pretpostavila je Đulijana, dodajući kako zapravo oni plaćaju Gradu jer trebaju imati dozvolu. A njoj je dozvolu pomogao izvaditi otac, koji joj je i predložio sviranje na ulici kako bi zaradila džeparac dok je još išla u srednju školu. S obzirom na to da ima dozvolu, nikada nije imala problema s komunalnim redarima, ali ih je imala s prodavačima koji su nedaleko od nje.
– Govore da im smeta glazba, ali to je samo njihov jal jer vide koliko mi novca ostave ljudi, a misle da to ne zaslužujem jer ništa ne prodajem – kazala je Đulijana.
Valentin Celovec, kojeg smo zatekli nedaleko od Trga, rekao je, pak, kako nema problema s trgovcima, nego s kolegama sviračima. – Ima nekih koji uopće ne sviraju dobro, ali sa sobom dovode male pse nad kojima se prolaznici sažale pa im ostavljaju novac – ljutit je bio Valentin jer on svakodnevno vježba sviranje harmonike, a naučio je toliko pjesama da bi mogao svirati osam sati bez prekida.
Gitara i za diplomski
Domagoj i Augustin Erik Mamić sviraju odmalena. Domagoj svira gitaru, Augustin trubu, a često im se pridruže i sestre, koje sviraju klarinet i violinu. Sestre su trenutačno na moru, a za to vrijeme braća zarađuju džeparac koji će rado s njima podijeliti.
– Mi ne sviramo zbog novca. Svirali bismo i da smo doma u svojoj sobi, iz užitka. Ali možemo li zaraditi svirajući, zašto ne bismo to iskoristili – istaknula su braća Mamić, u čijoj kući je za blagdane uvijek veselo jer se ori pjesma. Domagoj svoju gitaru toliko voli da je odlučio pisati o njoj i u svom diplomskom radu, iako studira šumarstvo. Tema rada koji će obraniti za dva mjeseca jest gitara kao produkt dizajna drveta. A i kad diplomira planira ostati svirati na ulici. Njegovi kolege slažu se da stalni posao donosi mir i sigurnu plaću, ali njima se sviđa nemir na ulici. •
