Projektiranje i gradnja posve novoga grada, doslovno na ledini i u šikari, s parkovima, avenijama, trgovima, šetalištima, pa čak i jezerom – rijetko se događa i u globalnim razmjerima. Proteklih mjeseci, međutim, taj rijedak, izvanredno uzbudljiv i kompliciran pothvat započeo je u Hrvatskoj, na istočnom rubu grada Zagreba, u gradskoj četvrti Sesvete, koja površinom čini četvrtinu hrvatske metropole, a kada bi ta četvrt bila samostalna administrativna jedinica, sa svojih 90.000 stanovnika bio bi to peti hrvatski grad.
Sesvete sada nisu čak ni tipično satelitsko naselje kakva su, recimo, Samobor, Zaprešić ili Velika Gorica. Sesvete nemaju središnji gradski trg vrijedan spomena. U prostoru ih fiksira crkva Svih svetih na uzvisini, ispod koje se istočni izlaz iz Zagreba dijeli na tri ceste, prema Kašini i Mariji Bistrici, prema Varaždinu te prema Dugom Selu, Kobiljaku i Sesvetskom Kraljevcu. Naselje se od crkve širi radijalno prema sjeveru kroz doline istočnih obronaka Sljemena i po njihovim padinama, a na jugu sve to čvrsto i neprohodno podvlači glavni hrvatski željeznički koridor s prigradskom postajom za vlakove.
Doselilo se 11.000 ljudi
Sesvete su među Zagrepčanima desetljećima imale imidž mjesta opasnijeg od Dubrave, a zbog velike svinjogojske farme južno od pruge dobile su i pogrdni naziv „pajcek city“. Strahovit udarac Sesvetama i Sesvećanima zadalo je propadanje i zatvaranje velikih industrijskih pogona uz prugu – Sljemena, Badela, Končara, Termomehanike. I sve bi to tako ostalo trajno i bilo prepušteno supstandardnom životarenju da se u zadnjih 20-ak godina u Sesvetama nije dogodio veliki preokret.
U Sesvete su se doselile i obiteljske kuće sagradile tisuće obitelji iz hrvatskih ratom pogođenih krajeva te iz Bosne i Hercegovine, na svinjogojskoj farmi izniknulo je golemo novo stambeno naselje Jelkovec-Sopnica za čak 11.000 ljudi, a stasala je i nova generacija brojnih sposobnih i uspješnih poduzetnika. Sve to dalo je novi poticaj i sesvećanskim starosjediocima, među kojima je nebrojeno mnoštvo vrhunskih intelektualaca, stručnjaka, sveučilišnih profesora, inženjera.
Svi su oni s novim interesom počeli gledati na svoje naselje i budućnost svoje djece i unuka, i shvatili da je bujanje života u Sesvetama pregazilo kapacitete javnih i zajedničkih ustanova, od policijske postaje, preko gruntovnice i suda, do kulture i rekreacije. Sve više ih je tištila spoznaja da unatoč ogromnom i atraktivnom prostoru nemaju ni gradskog parka, ni šetnica, ni biciklističkih staza, da su im ceste katastrofalno zagušene.
Poželjeli su i Sesvećani svoj Zrinjevac, vlastitu Lenucijevu zelenu potkovu, svoje kvartovsko Jarunsko jezero. Pa su osnovali Udrugu građana Sesvete da kroz druženje i razgovore najzainteresiranijih sugrađana tim svojim problemima i težnjama nađu rješenje.
– Uz sebe vežemo oko 250 ljudi različitih interesa, profesija, zvanja – kaže predsjednik Udruge Radoslav Dumančić koji je u četiri mandata bio zastupnik u Skupštini Grada Zagreba. – Poticaj nam je bio zapuštenost Sesveta, nedostatak sadržaja. Sesvete nemaju pošteni centar, nijedan pristojan park. Tu i tamo postoji neki sportski objekt za mlađe ljude, a za starije nema ni mjesta ni sadržaja. A potencijal je ogroman, mi odavna više nismo ‘selendra na rubu grada’.
– Puno godina smo razgovarali o tome da bismo nešto morali učiniti za Sesvete, da ovo nema smisla. Bilo je očito da lokalna politika sama nema snage za promjene, a centralna gradska vlast radi od prilike do prilike – kaže član Udruge i njezin istaknuti aktivist Ante Damjanović, i sam uspješni poduzetnik u geomehaničkim uslugama. – A kad god bi se održavala neka manifestacija, poput promocije knjige u Kraljevcu, došlo bi mnoštvo ljudi i vidjelo se da nije istina da ljude ništa ne zanima – ističe Damjanović.
Zelena dolina
Prva konkretna ideja koja je zaokupila Udrugu bilo je uređenje goleme netaknute šume Divljača koja se pruža od Sesveta sjeverozapadno prema Medvednici i u vlasništvu je Katoličke crkve. Kad bi se u toj šumi uredile šetnice, mostići, biciklističke staze i ostalo što je potrebno, Sesvećani bi dobili park veći od Maksimira koji je davne 1794. Zagrepčanima darovao biskup Maksimilijan pl. Vrhovec. Ali, prema važećem generalnom urbanističkom planu, tu šumu i zelenu dolinu uz potok Vuger, idealnu za rekreaciju, trebala bi produžena Branimirova ulica presjeći dubokim usjekom pa visokim nasipom. I tu su Sesvećani shvatili da su im za ostvarivanje njihovih težnji i planova potrebni vrhunski stručnjaci, da im građanski aktivizam neće biti dovoljan.
Stjecajem okolnosti, Ante Damjanović surađivao je na projektu sveučilišnog kampusa Borongaj s tadašnjim prorektorom, profesorom s Arhitektonsko-građevinskog fakulteta Bojanom Baletićem i njegovim kolegom profesorom Mladenom Jošićem. Damjanović je bio oduševljen njihovom urbanističkom i arhitektonskom vizijom Borongaja, bogatstvom i raznovrsnošću njegovih planiranih futurističkih sadržaja, pa je pozvao Baletića i Jošića u Sesvete. Profesori su se, pak, oduševili Sesvećanima.
– U Zagrebu postoje kvartovi koji se vezuju uz nešto, na primjer uz Dinamo, ali da postoji tako čvrsto organizirana skupina građana koja razmišlja o programu urbanog razvoja, o proizvodnji, o prometu, o tome što će raditi sljedeća generacija stanovnika, gdje će se život odvijati... to sam vidio samo u Sesvetama – kaže profesor Baletić.
Rekli smo, hajdemo to sačuvati, ti silosi su upisani u kolektivnu memoriju Sesvećana, i prenamijeniti ih, po mogućnosti u institucije od nacionalnog ili barem gradskog značenja. Možemo li zamisliti da jedan od tih tornjeva
Mladen Jošić i Bojan Baletić prehodali su Sesvete uzduž i poprijeko, popeli se na obronke i zgrade, probili do Save kroz gustiš i divlje deponije smeća, snimili dronom prometnice, zelene doline, kvartove gusto sagrađenih obiteljskih kuća. Proučili su postojeće prostorne planove i razvojne studije, „mapirali“ sve sadržaje: od obrazovnih, sportskih i kulturnih, preko gospodarskih, obrtničkih i poljoprivrednih, do sakralnih i zdravstvenih. I skicirali neobičan, pomalo dječački, istodobno i zabavan i briljantan, urbanistički i razvojni koncept koji su nazvali „Zelene i plave Sesvete“.
Sesvetski Donji grad
– Najprije smo uočili nelogičan prostorni razvoj Sesveta – kaže Baletić. – Sesvete su Zagreb u malom. Kao i Zagreb, nastale su na zelenim obroncima Medvednice i spuštale se u dolinu kada je ona zaštićena od plavljenja Save. Ali, prometnice koje tuda prolaze – Zagrebačka ulica, pruga, Industrijska cesta, Slavonska avenija... – ‘razvukle su’ ove dijelove Sesveta ‘u šnite’ u smjeru zapad-istok, dok komunikacije i razvoja sjever-jug gotovo da i nema. Sto tisuća stanovnika koristi se samo jednim nadvožnjakom preko pruge...
Posljedica takvog spontanog razvoja jest i usvojeni generalni urbanistički plan koji je čitavo golemo područje južno od pruge, između gradskog centra i bivše svinjogojske farme, pa i južnije od farme, namijenio izgradnji industrije. Ali, kad je gotovo sva stara industrija na tom području propala i za sobom ostavila pustoš i šikaru, a na farmi je sagrađeno veliko novo stambeno naselje, takav urbanistički plan izgubio je svaki smisao i logiku.
Shvativši to, Baletić i Jošić predložili su Sesvećanima da se kompletna industrijska zona preseli nešto istočnije, preko zagrebačke obilaznice, nedaleko od Ikeina šoping-centra, a da se na njezinu mjestu projektira i sagradi sesvetski Donji grad. Tako bi se „zelene“ Sesvete sa sljemenskih obronaka „spustile“ do samo tri i pol kilometra udaljene „plave“ rijeke Save. Istodobno bi se zrakasto, radijalno „bujanje“ grada po obroncima i u zaseocima u dolini zaustavilo, a Sesvećani bi dobili novi grad za više desetaka tisuća stanovnika, s parkom poput njujorškog Central Parka, urbaniziranim gradskim blokovima, pješačkim zonama, biciklističkim stazama i svim potrebnim javnim sadržajima i gradskom infrastrukturom.
Sreća je u toj zamisli da je teren bivše mesne industrije Sljeme kupio Grad Zagreb, a u gradskom vlasništvu je i dobar dio preostalih neizgrađenih i poljoprivrednih površina, pa za gradnju „Novih Sesveta“ ne treba kupovati zemljište – ono je već „javno“ i uglavnom prazno.
Pustili mašti na volju
Kad su urbanisti i arhitekti prvi put u Sesvetama prezentirali svoju ideju, dvorana je bila premalena da primi sve zainteresirane Sesvećane. Sljedeći korak bio je izrada predstudije o uređenju Sesveta, a zatim i njezina prezentacija gradonačelniku Bandiću i njegovim suradnicima. Tako je 27. listopada ove godine gradonačelnik osnovao i imenovao „Povjerenstvo za provedbu projekta ‘Zelene i plave Sesvete’, u svrhu unapređenja kvalitete života u gradskoj četvrti Sesvete“.
Za predsjednika Povjerenstva gradonačelnik je imenovao Zorana Nevistića iz Službe za mjesnu samoupravu, a za njegova zamjenika Dražena Markotu, predsjednika Vijeća Gradske četvrti Sesveta. U Povjerenstvo su ušli i predstavnici svih nadležnih gradskih ureda i službi: za prostorno uređenje, za gospodarstvo, za imovinskopravne poslove, za strategijsko planiranje, za obrazovanje, kulturu i sport, za programe i projekte Europske unije... Uz njih u Povjerenstvu su i Baletić i Jošić te predsjednik i dva člana Udruge Sesvete. Blago tinjajuće nezadovoljstvo Sesvećana uvjetima života u njihovu kvartu razvilo se tako u jedan od najsloženijih i najambicioznijih projekata ne samo Grada Zagreba nego i u cijeloj Hrvatskoj!
No Baletić i Jošić nisu izradili i predložili samo opći koncept budućeg razvoja Sesveta, posve novi razmještaj sadržaja, zone stanovanja, industrije i rekreacije, te novu prometnu shemu koja ne bi uništila šumu Divljača i presjekla budući Perivoj Svih svetih. Kao kreativni arhitekti pustili su mašti na volju i razradili i nekoliko izvanredno atraktivnih potprojekata, primjerice, formiranje novog gradskog središta nad željezničkim kolodvorom, rekonstrukciju i prenamjenu napuštenih silosa za žitarice, plan za očuvanje i aktiviranje poljoprivrednih površina ili gradnju ekoparka na Savi.
Silosi su golemi kompleks koji se sastoji od tri goleme betonske vertikale i nekoliko uz njih položenih zgrada, također velikih volumena. Kad su Radoslav Dumančić i Ante Damjanović do njih doveli novinare, spuštala se noć i nije bilo moguće ući u njih i popeti se na vrh, ali nije trebalo sumnjati u priču kako se s tih tornjeva pogled pruža na cijeli Zagreb, Sljeme i okolicu, dokle pogled seže. A Baletić i Jošić istražili su kako su slične silose u njemačkim i danskim lukama, umjesto da ih sruše, arhitekti „reinterpretirali“ u poslovne i stambene tornjeve.
– Rekli smo, hajdemo to sačuvati, ti silosi su upisani u kolektivnu memoriju Sesvećana, i prenamijeniti ih, po mogućnosti u institucije od nacionalnog ili barem gradskog značenja. Možemo li zamisliti da jedan od tih tornjeva – razmišlja naglas Bojan Baletić – postane spremište za Državni arhiv? Ili hotel sa staklenim zimskim vrtom na vrhu?
A svojom visinom mogli bi poslužiti i za proizvodnju struje iz malih vjetroelektrana... Posebna je, pak, priča s njivama i šikarama koje se prostiru između starih Sesveta i Save. Tu Jošić i Baletić nisu samo zamislili suvremene njive s kružnim navodnjavanjem, kakve su razasute po Sjedinjenim Državama, ili parcele za intenzivnu proizvodnju skupocjenog cvijeća. Uza sve to angažirali su i odvjetnicu Vesnu Škare-Ožbolt, bivšu ministricu pravosuđa i saborsku zastupnicu, da razradi osnivanje i poslovanje poljoprivredne zadruge za zajednički nastup sesvetskih poljoprivrednika na tržištu.
Dvojica urbanista uhvatila su se i postojećeg plana regulacije Save po kojem bi na mjestu gdje istočni krak zagrebačke obilaznice premošćuje rijeku trebala biti sagrađena brana s manjom hidroelektranom. Ta brana stvorila bi jezero, a s njim i neslućene mogućnosti za razvoj turizma u Sesvetama...
Sve je to lijepo i dobro, no neizbježno se nameće i pitanje: a tko to može platiti? Na površinama između Sesveta i Jelkovca, osobito uz Ulicu Ljudevita Posavskog, niknuli su već mnogi komercijalni sadržaji, manji proizvodni pogoni, distributivni centri, obrti. Zašto bi oni pristali preseliti se par kilometara istočnije i snositi troškove? Gradska četvrt Sesvete nema proračun dovoljan za financiranje takve operacije... I tu dolazimo do možda najbitnijeg i najzanimljivijeg ekonomskog aspekta priče o „Zelenim i plavim Sesvetama“.
U novoj, uređenoj i opremljenoj industrijskoj zoni poduzetnici poput Ilije Tokića mogli bi kupiti zemljište vrlo jeftino, a parcele na kojima su sada, nakon što one dobiju stambeno-poslovnu gradsku namjenu, prodati puno skuplje ili sami na njima investirati u objekte puno veće tržišne vrijednosti. To urbanističkom preoblikovanju Sesveta daje prirodni ekonomski poticaj, bez ikakve administrativne prisile ili pritiska rokova.
Dakako, najveći zalogaj u provedbi projekta „Zelenih i plavih Sesveta“ bit će promjena postojećeg generalnog urbanističkog plana i „premještanje“ postojeće industrijske zone i sada planiranih prometnica. Ali, nastave li Sesvećani provoditi svoj plan istom predanošću kao do sada, ne treba sumnjati da će i to uspjeti.
>> U Sesvetama održano Prvenstvo Hrvatske u dresurnom jahanju za osobe s invaliditetom
I Sesvećani dobrim dijelom pune proračun Grada Zagreba, a tamo se ništa ne ulaže u lnfrastrukturu. Hitno treba napraviti još jedan nadvožnjak iznad pruge. Razvoj centra i cjelokupne infrastrukture Sesveta nije pratio naglu ekspanziju. Loše izrađeno i predviđeno prostorno uređenjee pogoršavaju situaciju...npr. planiranje stambeno naselje Jelkovec u središtu industrijske zone bez mogućnosti širenja, povezanosti, zelenila biciklističkih staza...