Gužve su već počele. Na parkiralištima pokraj zagrebačkih groblja pronaći slobodno mjesto prava je umjetnost. Dio ih je ondje zbog pogreba, ali brojni su Zagrepčani ovih dana požurili na Mirogoj i Miroševac kako bi uredili posljednja počivališta najmilijih uoči blagdana Svih svetih.
Kožarić dobio spomenik, Ćiro još nije
Najveće je čišćenje u tijeku na Mirogoju. Poslovičnu tišinu prekidaju zvukovi kosilica i metli, a prostor miriše na svježe pokošenu travu. Livada koja grobnicu prvog hrvatskog predsjednika dijeli od one njegova dobrog prijatelja Miroslava Krleže pokošena je jučer ujutro, a kada smo onuda prošetali, trava se još sušila na šetnici. Čest je zvuk na najljepšem hrvatskom groblju ovih dana i četkanje.
– A tko bu očistili grobove ak ne mi? – kaže Jasna, umirovljenica s Kajzerice. Zatekli smo je kako u gumenim rukavicama riba grob supruga Ivana, a uređenjem Mirogoja uoči blagdana je zadovoljna.
– Dečki čitav dan čiste i grabljaju. Doduše, primijetila sam da ponegdje ima puno otpalog lišća, no mislim da budu i to uskoro sredili – govori.
Prema cjeniku koji je na snazi od siječnja, održavanje obiteljskog groba u mirogojskoj "prvoj zoni" godišnje stoji 37 eura, u "drugoj" je 28. Nešto jeftinije je održavanje u slučaju kolumbarijske niše ili gaja urni, 16 i 24 eura. Održavanje obiteljskih grobova na Miroševcu stoji pak 26,50 eura. U te je cijene uračunato hortikulturno uređenje i održavanje koje se ne odnosi na pojedinačne grobove, odvoz smeća, održavanje cesta i staza, vodovodne i kanalizacijske mreže te objekata.
– Je, sad su se setili održavat – negoduje pak Branka iz Borongaja. Sestra i suprug preminuli su joj od koronavirusa, ostala je sama pa im često dolazi na grobove na Mirogoju. Aktualnom situacijom je zadovoljna, no ljetos se do obitelji sahranjene stotinjak metara od arkada jedva probijala.
– Kak je to zgledalo, nemrem vam ni opisati. Rođena sam Zagrepčanka, no tak nekaj nisam nikad doživjela. Mirogoj je cijeli bio nepokošen, jedva sam se probijala kroz travu. Ili bolje reći stravu jer su posvuda plazile kojekakve gadne bube, gušteri, a viđala sam i zmije – nastavlja Branka. Trava joj je, veli, ponegdje bila i do struka, a da stvar bude gora, svaki bi je put izboli komarci.
– Zgledalo je kao da se nije kosilo barem pol godine. Situacija je sad bolja, ali bojim se da je to samo zbog Sisvetih – smatra ona te hvali i dodatne kante za smeće postavljene u međuvremenu. Još ih je ljetos bilo premalo i bile su pretrpane pa je nerijetko smeće morala nositi kući. Stvar se, kaže, dodatno pogoršala nakon srpanjskog nevremena kada je pristup groblju zbog opasnosti polomljenih grana i izvaljenog drveća bio nemoguć.
Granja i zaostalih srušenih stabala na Mirogoju više nema, a radnici na nekim mjestima visinskim vozilima orezuju zaostale grane. Vješto će oko, međutim, zamijetiti desetke panjeva gdje je nekoć stajalo stoljetno drveće srušeno u nevremenu. Ima ih i u šumarcima uokolo centralne aleje na koju je vraćen centralni križ.
– Ima još i naherenog drveća koje se nije srušilo, uklanjanje bude dugo trajalo, još duže nego uređenje arkada – govori umirovljenik Stjepan pa dodaje da je situacija na Mirogoju, u usporedbi s onom prije tri mjeseca, sad "ko bok".
Ma krivi su i ljudi...
A šećući Alejom velikana zamjećujemo da je kipar Ivan Kožarić konačno dobio grob kakav zaslužuje. "Sloboda je rijetka ptica", zlatnim je slovima uklesano na bijelom mramoru, no drveni križ koji je netko iščupao još je ondje. Spomenik, međutim, čeka njegov novi prvi susjed Miroslav Ćiro Blažević. Šokantan prizor pak zatičemo nedaleko od Aleje velikana. Dvjestotinjak kvadrata oblijepljeno je crvenom trakom, zemlja je razrovana kao da je ondje netom pala granata, a desetak grobnica je otvoreno i potpuno uništeno. Sedam panjeva nijemi su svjedoci da je šteta od nevremena na tom mjestu još nesanirana.
Nevesele prizore zatječemo i na Miroševcu. Njega, izgleda, nije oštetilo nevrijeme, ali ga nagrđuje nebriga. Trava i ukrasno bilje već dugo nisu šišani, šetnice su pune lišća i smeća, a za razliku od Mirogoja, radnike na Miroševcu nismo primijetili. Ondje je i znatno manje kontejnera pa su mnogi pretrpani pogrešno razvrstanim otpadom. U nekoliko onih za biootpad uočili smo plastične vrećice s raznovrsnim smećem, umjetno cvijeće, aluminijsku foliju... A najgori prizor dočekao nas je kraj oznake za polje 197, gdje smo zatekli hrpu bačenog otpada iako se kontejner od tog mjesta nalazi dvadesetak metara.
– Katastrofa. Smeće je posvuda, je l' vidite vi to? A i ne kosi se. Je l' to uređeno? A plaćamo naknadu 200 kuna godišnje po grobu – negoduju prijateljice Mara i Đurđica, koje se pitaju i zašto nigdje nema kontejnera za miješani komunalni otpad. Zoran iz Španskog smatra pak da je dio odgovornosti za ovakvo stanje i na Zagrepčanima. – Ma okej je. Ima lišća, ali jesen je, normalno da ga ima. Živio sam vani, a ovdje su cijene za održavanje zapravo niske – zaključuje on.
Bio sam u nedjelju, smeće je okolo kontejnera, ne čisti se ništa, užas i sramota. Što je najgore vidio sam grupu turista ispred ruševnih arkada.